Zaljubljenost više dolikuje pozornici negoli životu čovjeka. Jer, što se pozornice tiče, ljubav je uvijek predmet komedije, a tek tu i tamo tragedije; u životu pak, ljubavna strast čini mnoge nevolje – katkada kao zavodnica, katkada kao rospija. Opazit ćeš da od svih velikih i vrlih ljudi (čiji spomen živi, pripadali oni drevnoj ili nedavnoj prošlosti) nema ni jednoga koga je zaljubljenost dovela do stupnja ludila: što pokazuje da se veliki duhovi i ozbiljni poslovi drže podalje od ove kolebljive strasti. Ipak moraš izuzeti Marka Antonija, suvladara Rimskoga Carstva i Apija Klaudija, decemvira i zakonodavca; prvi je doista bio pohotljiv i neumjeren čovjek, no drugi strog i mudar; zato se čini (mada rijetko) da ljubav može doprijeti ne samo do otvorenog, već i do dobro utvrđenog srca, ako straža nije na svome mjestu. Slaba je Epikurova izreka: “Satis magnum alter alteri theatrum sumus” (Jedan drugome smo dovoljno velika publika); kao da čovjek, stvoren za kontempliranje o nebu i svim plemenitim stvarima, ne treba činiti ništa drugo doli klečati pred neznatnim idolom i podleći, iako ne ustima (poput zvijeri), već oku koje mu je dano za više ciljeve. Čudno je pratiti prekomjernost ove strasti, i kako ona prkosi prirodi i vrijednostima: govoriti u neprestanim hiperbolama priliči jedino u zaljubljenosti. Ta pretjeranost nije samo u riječima; jer dobro kažu da najveći laskavac, s kojim su svi mali laskavci povezani – jest samo ljudsko Ja; pa ipak je ljubavnik još veći laskavac. Jer, nikada još nije tašt čovjek toliko dobro o sebi mislio kao što zaljubljena osoba misli o voljenoj; i zato je dobro rečeno da nije moguće voljeti i biti mudar. Ovu slabost ne vide samo drugi, nju osjeti i voljena osoba i to jače od svih, osim kad je ljubav uzvraćena. Jer, istinsko pravilo jest da je ljubav uvijek uzvraćena ili uzajamnim osjećajima ili nutarnjim i prikrivenim omalovažavanjem. Koliko se tek treba čuvati ove strasti koja gubi sve, pa i samu sebe! Što se drugih gubitaka tiče, pjesnik ih je vrlo dobro prikazao: onaj koji je prednost dao Heleni, odrekao se darova Junone i Palade. Jer tko se god previše približi ljubavnoj strasti, odriče se obilja i mudrosti. Ova strast preplavljuje upravo u vremenima slabosti, a to su velika blagostanja i velike nevolje, mada se ovo drugo rjeđe primjećuje: i jedno i drugo rasplamsavaju ljubavnu strast i čine je još žešćom, što pokazuje da je zaljubljenost čedo ludosti. Najbolje čine oni koji, ako se ne mogu oduprijeti zaljubljenosti, drže je u granicama i potpuno je isključe iz ozbiljnih poslova i životnog djelovanja; jer, umiješa li se i jednom u poslove, dovodi imetak u pitanje i učini da ljudi više ne raspoznaju vlastite ciljeve. Ne znam zašto, ali ratnici su skloni zaljubljenosti: mislim da je to zato što su skloni i vinu; jer stradanja obično traže nadoknadu u užitku. U ljudskoj prirodi postoji skrivena sklonost prema ljubavi za druge koja, ako se ne potroši na jednu osobu ili na njih nekoliko, prirodno se proširi na mnoge i ljudi postaju humani i milosrdni, kao što se ponekad opaža kod redovnika. Bračna ljubav stvara čovječanstvo, prijateljska ga ljubav usavršava; nemoralna ga ljubav kvari i degradira.
S engleskog prevela: Vlasta Nedela
