Samo se stoici hvale nastojanjem da gnjev potpuno uguše. Mi imamo bolje pouke: Budite gnjevni, ali ne griješite; neka Sunce ne zađe u gnjevu vašemu. Gnjev mora biti ograničen i obuzdan, i u svojoj žestini i u svom trajanju.
Govorit ćemo najprije o tome kako čovjek može ublažiti i smiriti prirodnu sklonost i naviku da se ljuti. Potom, kako se suzbijaju gnjevni porivi ili barem kako se čovjek može suzdržati da ne čini zlo. Naposljetku, čime se izaziva ili smiruje gnjev kod drugih.
Što se prvoga tiče, nema drugoga načina osim dobro i temeljito promisliti o posljedicama gnjeva te koliko neugodnosti on zadaje čovjeku. A najprikladnije vrijeme za to jest osvrnuti se na gnjev nakon što u potpunosti prođe. Seneka dobro kaže da je gnjev poput nečega što se u padu razbija o ono na što pada. Biblija nas opominje da svoje duše učimo strpljenju. Tko god izgubi strpljenje, gubi vlast nad svojom dušom. Ljudi se ne smiju pretvoriti u pčele animasque in vulnere ponunut [koje ostavljaju svoje živote u ubodu].
U gnjevu zacijelo ima nečeg neplemenitog, kao što to dobro pokazuje slabost onih kojima on vlada: djece, žena, staraca i bolesnika. Ljudi bi samo trebali paziti da svoj gnjev nose s prijezirom prije negoli sa strahom; tako će se činiti da su iznad uvrede, a ne njome pogođeni; to je lako postići ako čovjek to sebi tako odredi.
Što se drugoga tiče, gnjev u osnovi ima tri poticaja ili uzroka.
Prvi, kad je čovjek preosjetljiv na uvredu; jer nitko nije ljut ako se ne osjeća uvrijeđenim; zato su lako uvredljive i osjetljive osobe često ljute; njih muče mnoge stvari koje oni neosjetljiviji gotovo i ne primjećuju.
Zatim, ako čovjek sluti ili tumači da je nanesena uvreda potekla iz prijezira; jer prijezir zaoštrava gnjev isto toliko, ako ne i više, kao i sama uvreda. Zato, kad su ljudi domišljati u pronalaženju znakova omalovažavanja, oni time još više podjaruju svoj gnjev.
Naposljetku, ljutnja se pojačava i zaoštrava ako čovjek smatra da je njegov ugled povrijeđen.
Lijek za to je ono što je Konsalvo često govorio: telam honoris crassiorem (čast od snažnijeg tkiva).
Ali, u svakom obuzdavanju gnjeva najbolji je lijek osigurati si vrijeme i uvjeriti samoga sebe da još nije kucnuo trenutak za osvetu, no imati taj trenutak u vidu; tako čovjek umiri sebe, još uvijek zadržavši svoje pravo na osvetu.
Da bi se u gnjevu sačuvali od činjenja zla, valja naročito paziti na dvije stvari.
Prva, treba se čuvati jako oporih riječi, naročito ako su oštre i ubadaju; jer communia maledicta (obične uvrede) nisu bogzna što; isto tako da se u ljutnji ne otkrivaju tajne jer to čovjeka čini nezgodnim za društvo.
I druga, da se u nastupu gnjeva ne raskidaju veze jednom za svagda; već ma kako pokazali svoju ogorčenost, ne smijemo činiti ništa što je neopozivo.
Što se tiče izazivanja i stišavanja gnjeva drugih: ljudi će najprije planuti gnjevom kad su najzlovoljniji i najgore raspoloženi. Isto tako, gomilanje (kao što je već rečeno) svega onoga što povećava osjećanje prijezira, izazvat će gnjev.
Tome su suprotna dva lijeka.
Prvi je izabrati povoljnu priliku, kad je čovjek vedar i raspoložen, da mu se kaže nešto što bi ga inače naljutilo jer prvi je dojam vrlo važan; drugi je spriječiti, koliko god je to moguće, da se uvreda tumači kao znak prijezira, već prije nesporazuma, straha, ljutnje ili čega god.
S engleskog prevele: Dijana Kotarac i Branka Žaja
