Mnoge su osobe ostale zapisane u povijesti zbog velikih djela koja su ih učinila poznatima. Jedni su se proslavili herojstvom, drugi svojim umjetničkim sposobnostima, treći su nas zadužili novim izumima, četvrti društvenim i političkim reformama, peti religioznošću, ali rijetki su oni koji su zadužili svijet “običnošću” i jednostavnošću. Jedan od njih, i vjerojatno najpoznatiji, bio je Grk iz antičkog razdoblja, građanin atenski, pripadnik trećeg građanskog staleža, poznat kao Sokrat.
Sokrata poznajemo kao filozofa koji je filozofiju, kako kaže Ciceron, “prvi spustio s neba na zemlju, dao joj boravište u gradovima, uveo je čak i u kuće, i primorao je da se bavi ispitivanjem života i morala, dobra i zla”. Pripisuje mu se stvaranje dijalektike i induktivno-definitorne metode, koje će postati nezaobilazne u filozofskoj misli zapadne civilizacije, pa ga nazivaju ocem helenske etike. Megarska, Elidska, Kinička, Kirenska i Platonska filozofska škola, nastale nakon Sokratove smrti, uzimat će Sokrata za svog osnivača. Pa ipak, ništa od svega toga nije bila Sokratova težnja niti životna vodilja. Sokrat nije ništa pisao, nije definirao nikakvu metodu, niti je osnovao bilo kakvu filozofsku školu. Iako se bavio filozofijom, ona nije bila njegov cilj, već sredstvo u postizanju određenog cilja. Možemo ga nazvati čovjekom s karizmom. On sam za sebe je rekao da je u jednom trenutku osjetio poziv i da je od tada zapustio kuću i imanje te se posvetio prijateljevanju s atenskim građanima.
Međutim, to prijateljevanje nije bilo svedeno na puko i isprazno druženje, već je od Sokrata, kao i od ostalih Atenjana, zahtijevalo mnogo toga. Pravo prijateljstvo može postojati samo među istinoljubivim ljudima, a vrlina je jedini siguran put za stjecanje prijatelja. Pravi prijatelji su oni koji su spremni sve učiniti jedan za drugoga i iz cijelog je Sokratova života vidljivo koliko je važnosti pridavao toj ideji. Ni u najtežim situacijama on neće odustati od onoga što drži ispravnim i časnim, pa makar ga to koštalo i života, jer je “loše i sramotno kad netko krivo radi i ne sluša boljega, bilo boga, bilo čovjeka”. Cijeli svoj život proveo je na ulicama i trgovima, radionicama i vježbalištima, razgovarajući s mladićima i starcima, muškarcima i ženama, slobodnjacima i robovima, obrtnicima, umjetnicima, državnicima itd., ljudima koji su se razlikovali po svojoj dobi, položaju i zanimanju, uvijek se obraćajući pojedincu, nastojeći ga uvjeriti koliko je važno “brinuti se za dušu”.
Bez dlake na jeziku, potresao je lažno samopouzdanje i bespoštedno razbijao uobraženo sveznanje i prividnu mudrost svojih sugovornika, što je kod njih izazivalo dvojako raspoloženje. Kod onih koji su bili željni znanja i pouke, budilo je želju za promjenom i učenjem, a kod drugih mržnju kao posljedicu povrijeđene taštine. Tako se dogodilo da su ga u sedamdesetoj godini života ovi drugi izveli na sud i osudili na smrt. Ali ni u toj situaciji on ne može odustati od onoga što mu se čini jedino ispravno. U Platonovoj Obrani Sokratovoj čitamo ove riječi: “… i kada biste vi na to meni kazali: Sokrate, sada, doduše, nećemo povjerovati Anitu nego te puštamo, ali samo pod tim uvjetom (…) da se više ne baviš tim ispitivanjem i da se okaniš ljubavi prema mudrosti; ako te još jednom uhvatimo u tom poslu, sigurno ćeš izgubiti glavu; – kada biste me, dakle (…) pod tim uvjetom oslobodili optužbe, ja bih vam odgovorio: Ja vas, građani atenski, pozdravljam i vrlo poštujem, ali ću se više pokoravati bogu negoli vama, i dokle god bude daha u meni i dokle god budem imao snage, neću se prestati baviti ispitivanjem istine, i savjetovati vas, i poučavati, kad se s nekim od vas sastanem, govoreći po svom običaju: “Čestiti moj čovječe, Atenjanin si, građanin najveće i po mudrosti i snazi najuglednije države, a nije te stid što se brineš kako ćeš nagomilati blago i slavu i čast, a za pamet, za istinu i za dušu, da ti duši bude što bolje, za to se ne brineš i nimalo ne mariš?” – A ako bi netko od vas to osporio i ustvrdio da se za to brine, ja ga neću pustiti da odmah ode (…) nego ću ga pitati i ispitivati i rešetati; pa ako dobijem utisak da on nema vrline, a tvrdi da je ima, ukorit ću ga što najvažnije stvari najmanje cijeni, a malo važne više.”
Stoljeće sjaja – stoljeće bijede
Za Atenu je V. stoljeće prije Krista bilo stoljeće najvećeg procvata, ali i najveće propasti iz koje se više nikad neće uzdignuti do prijašnje slave.
Usporedno s rastom atenske moći, gubila se prosvjetiteljska uloga putujućih učitelja, sofista. Prodajući mudrost za novac – što je bila novost tog vremena – oni više postaju glumci, a manje prosvjetitelji. Hvale vlastito znanje, fraze u govoru, posvećujući pažnju retorici, a znanje podvrgavaju skepticizmu; tehnika postaje važnija od sadržaja. Govoreći za ili protiv određene postavke dovode u sumnju svaku spoznaju, jer se bilo koji argument, ovisno o potrebi, retorikom može učiniti jačim. Tradicionalni grčki moral je uzdrman. Prevladava moralno bezvlađe, raskalašenost i zakon mase. Nagoni nadvladavaju razbor.
Početkom Peloponeskih ratova, Sokrat ustaje protiv sofističkog licemjerja i skepticizma i daje sebi u zadatak: razbiti lažne predodžbe i pronaći čvrsto uporište za istinsko znanje.
Kako treba živjeti?
Ako bismo željeli sažeti smisao Sokratova nastojanja, onda je to traženje odgovora na pitanje: kako treba živjeti?
U traženju tog odgovora, Sokrat polazi od mišljenja. Predsokratovski proces mišljenja zanemaruje, naime, dokazni postupak ili je pak refleksivan, nametnut izvana, kao što je to slučaj s mišljenjem u sofista.
Oslobađanje mišljenja stoga započinje sa Sokratom. On vjeruje da postoji istinsko znanje i traga za njim, uspijevajući izbjeći brojne zamke koje mišljenje postavlja pred čovjeka. Čovjek, naime, vjeruje da su njegove misli odraz njega samoga, no one su često tek “poprimljene” i predstavljaju mišljenje u čiju se vrijednost čovjek nije sam uvjerio, već ga naprosto usvaja i preuzima bez provjere.
Ako se, dakle, neka ideja čini bliskom i dopadljivom, to još uvijek ne znači da je ona ispravna i točna. Čovjek često zavarava samog sebe i uvjerava se u ispravnost svojih stajališta, ne zbog njihove istinitosti, već zbog mode, konformizma ili linije manjeg otpora. On prihvaća određene stavove i stremljenja zbog njihove trenutne popularnosti, čak i ako se s njima možda i ne slaže. Nerijetko prihvaća određene ideje samo zato što su dopadljivo izložene, dopuštajući da ga tuđe mišljenje zavede, često i ne pokušavajući sam razumjeti. Sokrat odbija takve zamke, vjerujući da se istina i stvarnost mogu razotkriti samo temeljitim razmišljanjem bez zavaravanja. On sebi ne dopušta odstupanje od ovog procesa i takvo temeljito i ispravno razmišljanje suprotstavlja nagonskim zadovoljstvima, željama i uskogrudnostima egzistencijalnih interesa. Na osnovu analogija on dolazi do definicija, definirajući pojam kao osnovu razmišljanja.
Uzimajući primjere iz svakodnevnog života, Sokrat analogijom pronalazi odgovor na pitanje kako treba živjeti. Čovjek postoji u istim granicama i okvirima kao i sve ostalo u Prirodi. Primjerice, zemlja na kojoj stojimo nužna je za postojanje čovjeka. To ne možemo zanemarivati niti poricati. Time što nam omogućava postojanje, zemlja nas, štoviše, i obvezuje. Čovjekovo tijelo, ruke, noge, oči, uši, jezik, usta, čak i obrve i trepavice imaju svoju ulogu i trebaju je izvršavati, a pogotovo razum i duša koji čovjeku omogućavaju da sve to uvidi.
Svojim djelima čovjek ne smije poricati samoga sebe, jer to znači izgubiti tlo pod nogama i nestati u ništavilu. To znači prestati biti čovjek. Kako se to ne bi dogodilo, djelovanje mora biti posljedica ispravnog mišljenja i to je, prema Sokratu, bezuvjetna odgovornost svakog mislećeg čovjeka.
I ne samo da Sokrat oslobađa mišljenje, on ga i nadilazi. Roneći duboko u svoju intimnu prirodu, on u sebi pronalazi neki glas koji ga, kako kaže, prati još od mladosti i koji ga odvraća od loših postupaka. “To je glas koji se može čuti samo kao upozorenje, da bi odvratio od neke namjere; nikada, međutim, u smislu nagovaranja”. I to je jedna od velikih Sokratovih osobina. S jedne strane, dati razumu pravo na “znanstvenost”, ali s druge strane ne pristati na to da samo činjenično znanje ima pravo razlučivanja što je ispravno i čovječno. On duboko vjeruje u smisao vlastita postojanja i božansku kreaciju koja to postojanje omogućuje: “A inače nigdje, misliš, nema nimalo razuma, i to kad znaš da se i od zemlje (…) mali dio nalazi u tvom tijelu, i da si od vode (…) dobio mali dio, a valjda i po mali dio od svega ostalog (…) i da ti je tijelo od toga sastavljeno? Onda samo za razum držiš da ga nigdje nema, nego si ga nekako srećom ugrabio, a sva tako velika i neizbrojna nebeska tijela nahode se, kako misliš, nekim nerazumnim slučajem u tako lijepom redu?… Dragi moj, shvati da i tvoj um upravlja tvojim tijelom kako hoće. Stoga treba držati da i kozmički um sve uređuje onako kako mu je drago…” (Ksenofont: Uspomene o Sokratu).
Za Sokrata, smisao života je u ostvarenju sebe samoga kao etičkog bića koje, zajedno sa svim drugim ljudima, živi i kreće se ka besmrtnosti, ravnajući se prema vrlinama koje su slike božanstva. Ali čovjek ne može sa sigurnošću znati da je to tako, stoga se mora prepustiti riziku vjerovanja da vlastitim ispravnim djelovanjem i naporom može dosegnuti istinu.
Znam da ništa ne znam
Da bi čovjek započeo s procesom ispravnog mišljenja, on prvo mora sići s pijedestala uobraženog sveznanja i prihvatiti vlastito neznanje. Tek tada, kroz napor traženja, moguće je naći istinu i to ne tako da nam je netko drugi prenese, već nju svatko mora pronaći sam u sebi, na temelju vlastita uvida.
Počevši od ove temeljne spoznaje o neznanju, Sokratova potraga za smislom života dovodi do toga da i drugima pokuša ukazati na važnost ispravnog mišljenja, jer onaj tko želi dobro sebi, mora željeti dobro i zajednici. Tko čini suprotno, taj ne zna da je tuđe zlo i njegovo vlastito zlo. Tako se događa da čovjek griješi, ali ne zbog namjere, već jedino zbog vlastita neznanja i stoga što izabire na temelju loših procjena.
Kao što se putniku koji gleda u daljinu obližnja stijena može učiniti većom od daleke planine, tako se i ljudima trenutna korist pričinja većom od budućeg dobra. Nedostaje pravo znanje kojim bismo mogli procijeniti što je bolje. Kada, dakle, čovjek čini zlo drugima, gledajući samo na osobni probitak, njemu nedostaje sposobnost mjerenja i znanje o tome što je bolje za njega.
Ljudi zaboravljaju da se sreća ne nalazi u vanjskim, prolaznim dobrima, već u nutarnjim i neprolaznim. To je ono što svatko treba tražiti i pronalaziti unutar sebe, i usavršavati se u pravednosti i vrlini, jer o svakom pojedincu ovisi kakva će biti zajednica. Smisao i cilj Sokratove etike jest sreća zajednice, i to tako da čovjek čini ono što je svima korisno, a ne ono što je korisno samo njemu. Čovjek koji tako postupa, čini sretnim sebe i sve ostale.
U svojoj obrani na sudu, Sokrat tvrdi da je povod njegovu djelovanju bio odgovor koji je njegov prijatelj Herefont donio iz Delfskog proročišta. Herefont je pitao proročište postoji li netko mudriji od Sokrata? Odgovor je glasio: “Mudar je Sofoklo, još mudriji je Euripid, ali od svih ljudi najmudriji je Sokrat”. To je mnogima bio povod mržnje prema Sokratu: “…Uputih se jednome od onih koji uživaju glas da su mudri kako bih (…) pobio proročanstvo (…). I dok sam s njime razgovarao, dobio sam utisak da taj čovjek, doduše, izgleda mudar mnogim drugim ljudima, a najviše samome sebi, ali da to ustvari nije. Ja sam mu, onda, pokušavao dokazati kako on (…) misli da je mudar, ali nije. Tako sam omrznuo i njemu, i mnogima koji su bili prisutni. Na povratku, razmišljao sam u sebi da sam ja, ipak, mudriji od toga čovjeka jer (…) nijedan od nas dvojice ne zna ništa valjano i dobro, ali on misli da zna nešto, a u stvari ne zna, dok ja kao što ne znam i ne mislim da znam. Ja sam, čini mi se, bar nešto malo mudriji od njega, i to baš po tome što i ne mislim da znam ono što ne znam. Od ovoga odoh do drugoga (…) pa sam dobio isti utisak. I tako sam omrznuo i njemu i mnogim drugima.”
Ako sam i nije bio svjestan istine, Sokrat je odlično poznavao put k njoj i mnogima je pomogao da je otkriju u sebi. Svojim ispitivanjem prvo bi čovjeka uvjerio kako obojica ništa ne znaju, koristeći ono što će se kasnije nazvati Sokratovom ironijom: “Čini mi se da smo oboje slabi u znanju. Ne znaš ni ti, a ne znam ni ja.” Onima koji su s njim razgovarali činilo se da ostaju bez ikakva uporišta, kao da im tlo izmiče pod nogama. U takvu stanju, Teetet kaže da mu se muti u glavi, a Sokrat odgovara da je to početak filozofije.
Teetet pokušava pronaći odgovor, ali ga ne nazire; pokušava ga saznati od drugih, no ne uspijeva i na kraju misli da ga je nesposoban pronaći, ali ga ipak ne može prestati tražiti. “Imaš trudove,” odgovara mu Sokrat, “jer nisi prazan, nego bremenit.” Sokrat mu zatim objašnjava da je on primalja poput svoje majke Fenarete, ali da ne porađa tijela, već duše. I da je pritom najveća njegova zasluga samo u tome što provjerava i ispituje rađa li netko izrod i laž ili plod i istinu, što je kasnije nazvano Sokratovom majeutikom. On sam ne rađa mudrost, ali pomaže drugima pri porođaju, “ako su bremeniti”.
Primjer do kraja
Gornji razgovor pokazuje Sokratovu veličanstvenu jednostavnost i običnost. Nikada nije isticao sebe i mogli bismo pomisliti da on i ne zna ništa više od svojih sugovornika. Možda i nije znao, ali se u jednome razlikovao: ono što je znao, to je i činio. I ono što je njegova najvidljivija, a možda zato i najmanje uočena osobina, jest sklad između misli, riječi i djelovanja.
Bez te osobine ništa od onoga što je govorio i zahtijevao od drugih ne bi imalo pedagošku težinu, niti bi moglo voditi iskrenom prijateljevanju. Sokrat je slijedio moralna načela ne samo u svakodnevnom životu, već i u onim teškim situacijama u kojima bi velika većina drugih, suočena s izborom između života i smrti, zasigurno popustila. Prvi put, kad se kao pritan1 jedini suprotstavio pobješnjeloj masi koja je htjela nepravedno osuditi vojskovođe poslije izgubljene bitke kod Arginskih otoka. Drugi put, kad je odbio izvršiti nalog Tridesetorice, a treći put kad je osuđen na smrt u sudskom procesu, ne pristajući na dodvoravanje i nečasna sredstva kojima bi omekšao suce, već čvrsto ustrajući na pravednosti.
“Kakvu sam kaznu ili globu zaslužio zato što mi je palo na pamet da u svom životu ne mirujem, nego sam zapustio ono za što se mnogi brinu: gomilanje novca, domaćinstvo (…) državništvo i sve ostale službe (…) koje se dešavaju u javnom životu? Smatrao sam da sam zaista previše čestit da bih, posvećujući se tome, mogao očuvati svoju vlastitu sigurnost, pa stoga i nisam težio onamo gdje ne bih koristio ni vama ni sebi, već sam izabrao drugi put: govorio sam svakomu posebno da mu, kako ja mislim, činim najveće dobročinstvo; trudio sam se savjetovati svakoga od vas da se ni za što svoje ne skrbi, prije negoli se pobrine kako će sam biti što bolji i što razboritiji, i da se ne brine za državne prilike prije negoli za samu državu, pa da se na taj način brine i za sve ostalo.” Upravo u tim riječima sadržana je vrijednost Sokratova prijateljstva, za koje je osuđen nepravednom kaznom. Nedugo nakon njegove smrti, Atenjani su se pokajali i podigli mu brončani kip, djelo slavnog Lizipa.
Sokratovo je prijateljstvo svakako zadužilo zapadnu civilizaciju i svi oni koji to znaju i osjećaju, svoje polazište i nadahnuće mogu pronaći u posljednjim riječima koje je Sokrat uputio svojim sucima: “Ali, molim vas još ovoliko: kad moji sinovi odrastu, osvetite im se, ljudi, dosađujući im isto onako kao što sam i ja dosađivao vama, ako vam se učini da se više brinu za blago ili za što drugo, negoli za vrlinu. I ako budu smatrali da su nešto, a nisu ništa, korite ih kao što sam ja vas korio, ako se ne žele brinuti za ono za što treba, i ako misle da su nešto, a ne valjaju ništa. I ako budete tako radili, onda sam od vas doživio punu pravdu, i ja sâm i moji sinovi. Ali, već je vrijeme da odlazim – ja u smrt, a vi u život. A tko od nas odlazi k boljem kraju, to nitko ne zna osim Bog.”
1 U staroj Ateni pritan je jedan od pedesetorice državnih vijećnika koji su, preko svog predsjednika, upravljali odredbama skupštine i brinuli za red u njoj.
Autor: Jerko Grgić
