Put

Put, kao pojam koji pripada duhovnoj baštini čovječanstva, zasigurno je jedan od najintrigantnijih pojmova, jer i danas potiče maštu i budi zanimanje velikog broja ljudi, pogotovo mladih, onih koji su prirodno u potrazi za smislom. Dovoljno je vidjeti koliku pozornost pobuđuju filmski serijali poput Ratova zvijezda i Gospodara prstenova. Prvi govori o putu vitezova jedia, a drugi na sličan način predstavlja različite mogućnosti ostvarenja, kao što ukazuju stihovi Bilba, jednog od junaka priče: Put vječno ide, nikad ne prestaje / Od vrata gdje počne i zatim. / Daleko naprijed gdje put nestaje, / moram, ako mogu da pratim. / Nek noge što ga slijede živahno gaze, / Dok ne dosegne neki put veći / Gdje se sreću mnoga poslanstva i staze. / A kamo tad? Ne umijem reći. Vrlo su popularna i književna ostvarenja Paula Coelhoa, Richarda Bacha i Antoinea de Saint-Exuperyja vezana za tematiku duhovne potrage. Na puno ozbiljniji način tom su pojmu pristupili psiholozi poput Junga i Fromma, pisac Joseph Campbell i drugi koji govore o putu individuacije.

Učenje o Putu ostavština je velikih kultura prošlosti. Egipćani, Sumerani, Kinezi, Indijci, Perzijanci, Kelti, Grci, Inke, Maye i brojni drugi narodi imaju svoje verzije tog učenja kao važan dio njihova kulturnog naslijeđa. Lao Tzu, kineski učitelj, kaže: Rođeno prije neba i zemlje postoji nešto nejasno, ali potpuno, tiho, prazno, uvijek isto. Može se shvatiti kao majka svih stvari. Ja ne znam njegovo ime pa ga zovem Tao (Put). Buddha govori o plemenitom osmerostrukom putu koji vodi oslobođenju od patnje. Krišna tvrdi: Bilo kojim putem da mi se ljudi približavaju, ja ih prihvaćam, jer koji god put izaberu, to je moj put. Isus objavljuje: Ja sam put, istina i život. Tibetanski mudraci upućuju: Putem ne možeš putovati prije nego što sam postaneš put. Miyamoto Musashi, japanski samuraj, ukazuje: Ako poznajete put, vidjet ćete ga u svemu.

Prema bilo kojem učenju o Putu, jedan univerzalni zakon upravlja tijekom života i njegovim usmjerenjem. Vođen apsolutnom pravednosti, taj Zakon svim bićima pruža priliku ispunjenja sudbine, odnosno vlastite evolucije čiji je konačni cilj povratak izvoru iz kojeg je sve proizašlo. Kroz uzastopne dionice Puta svako se biće mijenja i razvija svijest djelujući s više odgovornosti, a samim time i s više slobode, što je najbolji način vlastite realizacije.

Taj proces oslobađa akciju i reakciju, odnosno plodove djelovanja koji postaju uzrokom novih procesa i novih posljedica. Na taj način pojavljuju se prirodne razlike među ljudima kao posljedica odabira te ispravnog odnosno pogrešnog djelovanja. Kada su uzroci i posljedice naših djela usklađeni, mi se ostvarujemo kao biće. Međutim, ako postoji zastranjenje, Zakon će nas ponovno suočiti s istim evolucijskim zadatkom. Ako ne riješimo taj zadatak, on će se iznova i iznova pojavljivati pred nama. Zašto se baš meni uvijek ovo događa? ili Ne opet! tipične su reakcije na takve situacije.

Svaki naš razvojni zadatak pojavljuje se pred nama kao iskušenje čije rješenje zahtijeva svjesnu promjenu u razmišljanju, osjećanju i djelovanju, odnosno transformaciju nas samih. Sve dok ne shvatimo i ne riješimo problem, naša djela uvjetovat će nova uzastopna djela te ćemo uvidjeti da smo ih više ili manje primorani izvršiti. Na taj način svatko je odgovoran za samoga sebe. Dižemo se i padamo te pomalo stječemo zasluge i krivnje, kaleći dušu i čineći je svaki put instrumentom sve sličnijim duhovnom arhetipu. Krajnji cilj puta je poistovjećenje s arhetipskom prirodom, odnosno potpuno ostvarenje sebe kao bića.

Oslanjajući se na tradicionalna učenja, Platon govori o evoluciji svijesti i pojašnjava da se ljudska svijest postupno usavršava. To je proces osobnog sazrijevanja koji vodi od neznanja, preko mišljenja do znanja, slijedeći četiri uzastopne etape razvoja spoznaje: nagađanje, mišljenje, znanje i intuiciju.

Nagađanje je početno, maglovito stanje svijesti u kojem ništa nije posve jasno. Mišljenje može biti točno ili netočno, ali nemamo stvarnih dokaza je li to što mislimo istinito ili nije. Svijet mišljenja je svijet relativnosti u kojem o čitavom nizu subjektivnih faktora ovisi je li nešto dobro ili loše, ispravno ili neispravno, razumno ili nerazumno, točno ili netočno. Za razliku od mišljenja, znanje je očiglednost, nešto što je potvrđeno i više se ne dovodi u pitanje. Međutim, do znanja se ne dolazi lako. Potrebno je nadići okove subjektivne vizije stvarnosti, razviti sposobnost rasuđivanja i konačno uz pomoć intuicije doći do izravnog uvida. Prema Platonu to je mukotrpan proces oslobađanja svijesti od okova mišljenja koje opisuje kao izlazak iz mračne pećine osobnih iluzija na svjetlo dana.

Osim antičkih filozofa, Parmenida, Platona, Aristotela, Plotina i drugih koji govore da je intuicija najviši oblik spoznaje, slično tvrde i veliki indijski mislioci poput Patanđalija, Šankare i Nagarđune. Prema njihovim učenjima, samo razumom ne može se shvatiti život u njegovoj punoći. Oni tvrde da postoji nešto što nadilazi svijest o sebi. Kao što naša svakodnevna svijest predstavlja ponor koji razdvaja čovjeka od životinje, tako intuicija predstavlja ponor između onoga što čovjek trenutno jest i onoga što bi trebao postati.

U tibetanskom tekstu Glas tišine nalazimo uputu koja kao da nadopunjuje Platonovo tumačenje: “O učitelju, što mi je činiti da dođem do mudrosti?” “Traži puteve. Ali, o učeniče, očisti svoje srce prije nego što započneš putovanje. Prije no što učiniš prvi korak, nauči razlikovati istinito od lažnog, prolazno od vječnog. A iznad svega nauči razlikovati učenje glave od Mudrosti Duše, ‘Doktrinu oka’ od ‘Doktrine srca’.”

Potraga za mudrošću neizbježna je stepenica svakome tko želi svjesno stupiti na Put. Međutim, za dosezanje mudrosti potrebno se odmaknuti od egocentrične zablude o vrijednosti vlastitog znanja zbog kojeg umišljamo da već znamo ono što tek trebamo naučiti o životu i Univerzumu. Potrebno je usvojiti Doktrinu srca postupno izlazeći iz labirinta neznanja, dok istovremeno naš život dobiva smisao isprepleten sa smislom svega, prirode, zvijezda, drugih bića…

Autor: Jerko Grgić