Iako je njegovo filozofsko učenje izvršilo snažan utjecaj na mnoge velike filozofe, a sama neoplatonska škola koju je osnovao trajala gotovo pola tisućljeća, o Plotinovom životu prije dolaska u Rim imamo vrlo malo podataka. Znamo da se rodio u Likopolisu u Egiptu oko 204. godine, da je s dvadeset osam godina došao u Aleksandriju i tamo upoznao Amonija Sakasa, velikog učitelja koji ga se duboko dojmio i kod kojeg je ostao jedanaest godina.

S trideset devet godina pridružio se vojsci cara Gordijana III. kad je ovaj krenuo na pohod protiv Perzijanaca. Želja mu je bila upoznati mudrost gimnosofista, kako su Grci nazivali indijske yogine. Međutim, pohod je propao, a Plotin se nakon mnogih peripetija 244. godine zatekao u Rimu. Tu je uskoro osnovao filozofsku školu koja je stekla velik ugled. Od tog vremena imamo i više podataka o njegovom životu i njemu kao osobi jer će njegov učenik

Porfirije napisati djelo O Plotinovu životu i poretku njegovih spisa.

Njegova predavanja nisu imala strogu formu, već je Plotin svoje slušatelje navodio na propitivanje i raspravljanje o određenim temama. On nije stvarao svoj originalni filozofski sustav, kao što je to danas uobičajeno kod filozofa, nego je izučavao i tumačio Platona. U antičko vrijeme više se cijenila vjernost tradiciji, i kao što se Plotin poziva na Platona, kojega nerijetko oslovljava epitetom “božanski”, tako se i sam Platon poziva na mudrost Egipćana, pitagorejaca i orfika. Plotin doslovno kaže:

Naše rasprave ne sadrže ništa novo i nisu od danas, nego su već bile izrečene davno prije, premda neizravno. Naše sadašnje rasprave tek su tumačenja tih starih rasprava; riječi samog Platona potvrđuju nam da su ta učenja drevna. (V.1,8)

Koliko je Plotin visoko cijenio Platona vidi se po tome što je imao san osnovati Platonopolis, grad filozofa koji bi bio ustrojen na načelima koja je Platon dao u svojim djelima. Car Galijen je bio sklon podržati tu ideju, ali su ljudi oko cara svojim spletkama uspjeli osujetiti njeno ostvarenje.

Plotin dugo vremena nije ništa pisao. Tek je 253. godine napisao prvi spis, da bi tijekom godina taj broj porastao na njih otprilike četrdeset pet. Tridesetak godina nakon Plotinove smrti, Porfirije će pripremiti ove spise za izdavanje, pri čemu je neke spise razdijelio na više dijelova i tako se broj spisa popeo na pedeset četiri. Spise nije posložio kronološki, prema vremenu nastanka, nego tematski, razvrstavši ih u šest grupa od po devet spisa, po čemu je i samo djelo dobilo svoje ime – Eneade (Devetice).

Plotinovo učenje nastavili su njegovi učenici, a neoplatonska škola bit će posljednji proplamsaj staroga vijeka.

shutterstock_6107023-cmyk1SUSTAV EMANACIJE

Jedna od osnovnih zadaća svake filozofije, ukoliko ne želi biti samo još jedna intelektualna disciplina, jest interpretirati stvarnost, stvoriti određenu sliku svijeta i odrediti položaj i sudbinu čovjeka u tom svijetu. Od filozofije se zahtijeva da pronađe red i smisao u ovom neizmjernom mnoštvu svega postojećeg.

Plotinov odgovor na ovaj zahtjev jest sustav emanacije. Ovo svekoliko mnoštvo nastalo je emanacijom iz Jednog.

Nužno je da prije mnoštva postoji Jedno od kojega to mnoštvo i potječe, jer Jedno prethodi svakom broju. (V.3,12)

Dakle, postoji mnoštvo i postoji Jedno koje je iza mnoštva, njegov izvor, uzrok i svrha. Odmah se javlja pitanje: kako iz tog Jednog nastaje mnoštvo?

Plotin dokazuje da ne nastaje diobom, jer ono što je Jedno mora biti i Prvo. Kad bi se dijelilo, značilo bi da je sastavljeno od dijelova, a dio uvijek vremenski prethodi cjelini, pa Jedno ne bi bilo prvo. Nego, kaže Plotin, sve nastaje emanacijom (istjecanjem, izlijevanjem, izviranjem) iz tog Jednog. Jedno je poput izvora iz kojeg izviru rijeke na sve strane, ali to davanje ne iscrpljuje izvor – on je miran i neiscrpan.

U ovoj emanaciji iz Jednog, Plotin razlikuje tri stupnja bitka, tri hipostaze: Jedno, Duh i Duša. Duh (nous, um) je prva emanacija Jednog, a iz Duha proizlazi Duša.

Jedno

Jedno je ono prvo i nedjeljivo. Ono je jedno u pravom smislu te riječi. Kad se kaže Jedno, ne misli se na broj, nego na negaciju mnoštva.

No, mi smo, uslijed naših muka, u neprilici što uopće trebamo govoriti, te govorimo o nečemu neizrecivom, i dajemo mu imena u želji da sebi objasnimo, koliko možemo. A izgleda da i to ime “Jedno” predstavlja (samo) negaciju u odnosu na mnoštvo. Iz tog razloga su i pitagorejci između sebe Apolona simbolički objašnjavali kao negaciju mnoštva. (V.5,6)

Plotin o Jednom govori sa strahopoštovanjem, kao o uzvišenom i nedostižnom cilju svakog živog bića. Jedno je Bog u onom apsolutnom smislu. Ono je iznad svake stvarnosti, iznad svega, a istovremeno u svemu. O njemu se ne može izreći ništa stvarno, ništa što ono jest, nego samo korištenjem analogije:

Jer, govorimo što Ono nije; a što jest, to ne govorimo. Prema tome, o Njemu govorimo na osnovu onog što je kasnije (od Njega). (V.3,14)

Kad o njemu uopće govorimo, to činimo samo zato da potaknemo dušu prema njemu. Ono svemu daje bitak, a samo je iznad bitka. Sve što postoji, postoji samo kroz Jedno. Jedno je vječno, ono koje uvijek i uistinu jest. Uzrok je i izvor svega. Jedno je ono vrhovno Dobro zato što sve što postoji teži izvoru iz kojeg je poteklo.

shutterstock_89374162-cmykDuh

Jedno rađa Duh (nous). Plotin kaže da Jedno vidi uslijed okreta prema samome sebi, a to viđenje je Duh. On je prva sfera božanske djelatnosti. Time se uzvišeno jedinstvo rastavilo u dvojstvo mišljenja i bitka, dvojstvo svijesti i njenih predmeta: tj. na subjekt koji misli i objekt o kojem se misli.

Duh nužno postoji u mišljenju… I, ako je on istovremeno i to što misli i predmet mišljenja, tada mora biti dvostruk, nije jednostavan niti je Jedno. (VI.9,2)

Misleći samoga sebe, Duh je u jednom smislu jedinstvo, a istovremeno zbog dualnosti on je prvi uzrok mnoštva, te stoga Plotin kaže da je Duh jedinstvo mnoštva.

Duh je demijurg, stvaralac svijeta. U njemu se nalaze sve ideje, prauzori. Ove ideje koje zamišlja Duh sačinjavaju duhovni (umni, inteligibilni) svijet, a one su ujedno i uzroci svih pojavnih stvari u osjetilnom svijetu.

Duša

Duh, dakle, stvara, a produkt njegove djelatnosti jest Duša (psyche), koja oblikuje materiju u ovaj tjelesni svijet. Za razliku od Duha koji miruje jer misli samoga sebe i stvara iz samoga sebe, Duša stvara gledajući prema nečem drugačijem od sebe:

Duh je uvijek jednako ono što jest u djelatnosti koja stoji; kretanje prema njemu i oko njega je već djelo Duše. (II.9,1)

Duša je neka slika (eikon) Duha. Kao što je izgovorena riječ slika riječi koja je u duši, upravo tako je i Duša logos Duha, i njegova djelotvornost i život koji on odašilje u postojanje nečeg drugog.

Dakle, kako izgleda, onaj tko hoće spoznati što je Duh, treba razmotriti najprije Dušu i to što je najbožanskije u duši. To bi se moglo postići i na sljedeći način: ako odbaciš najprije od čovjeka i, jasno, od samoga sebe tijelo, potom tu dušu koja ga tvori, a svakako i opažanje, požudu, strasti i sve ostale slične trice i kučine, jer sve to snažno teži prema onom smrtnom (u nama), taj preostali dio duše jest upravo to što nazivamo slikom Duha koja čuva nešto njegove svjetlosti, kao što poslije sfere Sunca njena svjetlost blista oko nje i iz nje. (V.3,9)

Duša gleda u Duh, u svijet ideja, i prema tim pralikovima stvara ovaj osjetilni svijet. Prema tome, nju karakterizira dvojnost: u odnosu na Duh ona je načelo koje prima, a u odnosu na materiju načelo koje djeluje. Kad promatra svijet ideja ona je viša duša, odnosno duša u pravom smislu riječi (psyche); kao stvaralačka snaga ona je niža duša – priroda (physis). Nije dobro reći da postoje dva dijela duše, jer duša je uistinu nedjeljiva, nego da duša ima dvojak život – jedan kad promatra, a drugi kad stvara.

shutterstock_55973302-cmykMaterija

Da bi mogao nastati tvarni, osjetilni svijet, potrebno je nešto što će na sebe primiti djelovanje Duše. To je materija (hyle), četvrti pojam u Plotinovom sustavu emanacije, međutim, ona nije hipostaza jer nije temelj ničijeg postojanja, nego je sama receptivnost. Hyle je materija u najopćenitijem smislu i kao takvoj joj se ne mogu pridati nikakve kvalitete: ni boja, ni toplina, ni hladnoća, ni težina, ni lakoća, ni gustoća ni rijetkost, ni veličina, ni oblik.

Ona se prema Jednom odnosi kao tama prema svjetlu, kao praznina prema punini. U jednom smislu materija je zlo. Za Plotina zlo ne postoji, ono je samo nedostatak Dobra, a budući da je materija lišenost, potpuno siromaštvo u svemu, pa i u razboritosti, vrlini, ljepoti, snazi, ona je zlo kao nedostatak.

S tvarnim svijetom emanacija dolazi do svojih krajnjih granica.

Dva svijeta, dva poretka (kozmosa)

Plotin govori da postoje dva svijeta, dva poretka. Jedan od njih je ovaj svijet u kojem živimo, koji je dostupan našim osjetilima. Plotin ga naziva osjetilni, opažajni svijet (kosmos aistheton) i za njega često koristi samo izraz ovdje (entautha), misleći pritom na ono u čemu smo svakodnevno prisutni. To je svijet koji je u neprestanoj mijeni, nestalan svijet podložan vremenu u kojem sve nastaje i nestaje.

Drugi svijet je nadosjetilni, duhovni, inteligibilni ili noetički svijet (kosmos noetos, mundus intelligibilis), a za njega Plotin koristi izraze ondje i tamo (ekei), naglašavajući time njegovu transcendentnost. To je svijet ideja, savršen i uvijek jednak samome sebi. On je u vječnosti i u njemu je istinski život. Ovaj osjetilni svijet je samo oponašanje (mima) tog inteligibilnog, duhovnog svijeta. U ovom svijetu ne postoji ništa što nije tek odraz nečega što postoji u duhovnom svijetu, jer tamo je bitak i istinsko postojanje, a ovdje, kako kaže Plotin, sve je prikaza (fantasia).

Sve što se tiče duše odvija se između ova dva svijeta. Njeno istinsko boravište je onaj gornji svijet, njena sudbina pad u ovaj svijet dolje, a njena zadaća uspeti se opet u svoje istinsko boravište.

shutterstock_75306169-cmykPRIRODA DUŠE

Duša zauzima posebno mjesto u Plotinovom sustavu jer, kako kaže Plotin:

Čime bi se čovjek mogao s više razloga baviti, naširoko govoreći i istražujući, nego njome? … Tim istraživanjem bismo poslušali i savjet boga da spoznamo sebe. (IV.3,1)

Duša je besmrtna

Temeljna je Plotinova tvrdnja da je duša besmrtna i božanska, jer je ona, kao što je već rečeno, slika Duha, i to ne kao nešto što je odvojeno od Duha, nego je ona taj isti Duh u svojoj emanaciji. Duša je ta koja svemu daje život, i ni jedno biće ne može postojati bez nje:

Prvo, svaka duša treba imati na pameti to da je ona sama stvorila sva živa bića. To vrijedi i za živa bića koja zemlja hrani, i za ona koja su u zraku, i za ona koja hrani more, i za božanske zvijezde na nebu; ona je (stvorila) Sunce, i ovo veliko nebo, i ona je ta koja ga uređuje i sa sobom u redu okolo vodi, a sama je neka drugačija priroda od svega toga što uređuje, pokreće i oživljava. I nužno je da bude vrednija od svega toga, jer to postaje onda kad mu duša daje život i nestaje onda kad ga duša ostavi, a ona sama je vječna zbog toga što “ne može napustiti samu sebe”. (V.1,2)

Duša je nedjeljiva

Iako je duša sama po sebi nedjeljiva, ona ne može biti jedno u pravom smislu riječi jer bi tada bila Jedno. Duša mora biti i jedno i mnoštvo, i podijeljena i nedjeljiva. Plotin kaže da ona na osnovu svog mnoštvenog jedinstva daruje život svemu, a na osnovu svog nedjeljivog jedinstva sve mudro vodi.

Priroda koja je istovremeno i djeljiva i nedjeljiva, priroda koju smatramo dušom, nije jedna onako kako je jedno nešto kontinuirano, budući da ona nema različite dijelove, već je djeljiva zato što je u svim dijelovima onoga u čemu je, a nedjeljiva zato što je cijela u svim dijelovima i zato što je cijela u bilo kojem dijelu toga (u čemu je). (IV.2,1)

Plotin s jedne strane govori o Duši svega, Duši svijeta, o onoj koja je jedna, koja stvara sve, uređuje sve i upravlja svime, a s druge strane o pojedinačnoj duši, koju imaju sva bića, pa tako i čovjek. Plotin govori da to nisu dvije različite duše, nego da je duša koja je u mnoštvu tijela (pojedinačna duša) poput slike one koja postoji u jednom (Duše svega). Duša je podijeljena u tijelima samo zato što je tijela, zbog vlastite djeljivosti, ne mogu primiti nepodijeljenu.

shutterstock_74922334-cmykDuša i tijelo

Koliko je teško objasniti odnos duše i tijela najbolje ilustriraju Porfirijeve riječi: Tako je meni Porfiriju [Plotin] tri dana ustrajno tumačio i odgovarao na pitanja o tome kako je duša povezana s tijelom, … . Uzmemo li u obzir da je Porfirije bio veliki filozof, koji je godinama bio učenik samog Plotina i, konačno, izdavač njegovog djela, pokazuje se koliko su velike poteškoće pred koje je stavljen današnji čitatelj Eneada.

Plotinov sustav nije tek logička razrada određenih polaznih postavki, on je prije svega opis jedne uzvišene, našoj percepciji nedostupne stvarnosti. On opisuje ono što vidi i odmah zatim logički razlaže kako bi nas uvjerio u istinitost iznesenog. Dok čita Eneade, čitatelj se na trenutke osjeća bespomoćno, pomalo poput slijepca kojemu netko pokušava opisati boje cvijeća, plavetnilo mora i neba, i sve druge ljepote dostupne oku. Zapravo, prema samom Plotinu, mi smo prije u položaju ne slijepca, nego osobe koja ima zdrav vid, ali koja iz nekog razloga uporno drži oči zatvorene.

Plotin žustro dokazuje da duša nije nastala iz tijela, niti je nekakav sklad između njegovih dijelova. Budući da duša vlada tijelom, gospodari njime i često se bori protiv njega, ona to ne bi činila kad bi doista bila nekakav sklad. Nadalje, duša nije niti u tijelu kao u nekoj posudi, nego je ona ta koja tijelu daje život, i tijelo je živo dok je ona prisutna, a umire kad ga duša napusti. Duša se tijelom služi kao oruđem, jer opažanje i dodir s opažajnim stvarima mogu nastati samo preko nečega što ima prirodu sličnu tim stvarima.

Plotin neprestano naglašava da zajednica duše s tijelom za dušu nije blagodat, nego da je ona uistinu slobodna kad je bez tijela; tada je cijela u duhovnom svijetu i tada preko i pomoću Duha bez zapreka teži Dobru.

Lights Circle3Duša sudjeluje u oba svijeta

Naša duša sudjeluje u oba svijeta. Ona je poput “amfibije”. Ona dijelom živi u inteligibilnom svijetu, a dijelom u osjetilnom. Postoji, recimo to tako, i srednji dio duše koji je između ova dva. No, budući da je ona jedinstvena priroda, ona se čas sva slaže sa svojim najboljim dijelom, a čas njen lošiji dio, povučen dolje, povlači za sobom i onaj srednji, ali nikada ne povlači i gornji jer, kaže Plotin, zakon je takav da je ne može svu povući za sobom:

I, ako smijem kazati jasnije ono što mi se čini ispravnim unatoč tomu što misle drugi: ni naša duša nije posve utonula u osjetilni svijet, nego postoji jedan njen dio koji vječno boravi u duhovnom svijetu. (IV.8,8)

Budući da se duša nikada cijela ne udaljava iz onoga svijeta, nego uvijek postoji neki njen dio koji nije sišao ovamo, ona je most između duhovnog i osjetilnog svijeta.

SUDBINA DUŠE

Ako je duša besmrtna i božanska, i ako smo mi doista duša, a naše tijelo samo oruđe kojim se ona služi, onda se nameće cijeli niz pitanja. Zašto je duša sišla u tijelo? Zašto smo osuđeni na trpnju u ovom osjetilnom svijetu? Zašto se ne sjećamo svog božanskog porijekla? I, konačno, može li se i kako duša vratiti u svoje istinsko boravište?

Zašto je duša sišla u tijelo?

Plotin kaže da je uzrok tome neka vrsta drskosti (tolma). Dušama se prohtjelo da budu samosvojne, a kad su to i postale, kad su postale slobodne, pobjegle su na suprotnu stranu i potpuno se odvojile od svog oca – Duha.

Duša, osim što ima težnju prema onom duhovnom svijetu, također ima i moć upravljanja nad onim što je niže od nje i kad to čini mijenja se, te iz cjeline prelazi u dio, usamljuje se i slabi. Zbog odvajanja od cjeline ona pada u okove tijela, i rečeno Platonovim riječima, njena krila gube perje te više ne može uzletjeti prema području duhovnog. Njena djelotvornost se stoga svodi samo na opažanje u ovom osjetilnom svijetu, te se za nju kaže da je kao pokopana u tijelu.

Zašto smo osuđeni na trpnju u ovom osjetilnom svijetu?

Prema Plotinu sama duša ne trpi – trpnja pripada tijelu, a ne duši. Postoji viši dio duše koji, bivajući u onom inteligibilnom svijetu, nema ništa s trpnjama, i onaj niži, koji također ne trpi, ali sudjeluje u trpnjama tijela. Duša mora na neki način sudjelovati u trpnjama tijela, jer i opažanje je neka vrsta trpnje. Zato, da bi mogla biti djelotvorna u ovom osjetilnom svijetu, duša mora biti u nekoj zajednici s tijelom.

shutterstock_58085749-cmykZašto se ne sjećamo svog božanskog porijekla?

Na ovo pitanje Plotin odgovara primjerom: Naše duše su poput djece koja su od samog rođenja odvojena od svojih očeva. Zbog nepoznavanja vlastitog porijekla ova djeca ne znaju cijeniti sama sebe, nego teže za nečim drugim što nisu ona i tome se dive. Isto vrijedi za dušu, sve dotle dok je opčinjena smrtnim tijelom i prolaznim stvarima ovog osjetilnog svijeta, ona ne može imati svijest o svojoj božanskoj prirodi.

Kako se duša može vratiti u svoje istinsko boravište?

Plotin daje savjet: ljudima treba upućivati dvostruki govor ako ih se želi okrenuti prema Jednom. Prvi je onaj koji treba pokazati bezvrijednost onoga što duša sada cijeni, a drugi je onaj koji podučava i podsjeća dušu na njeno istinsko porijeklo i na njenu neprocjenjivu vrijednost:

Ispunjenost Bogom je načelo i svrha duše; načelo, zato što potječe odande, a svrha, zato što je tamo Dobro i zato što, kad dođe tamo, postaje ono što je sama bila prije. …

… mi nismo odvojeni od Jednog – čak i ako se priroda tijela nametne i povuče nas k sebi – već upravo po njemu živimo i održavamo se u postojanju. Jedno nam nije dalo postojanje i potom se udaljilo, već nam to vječno daje, sve dok jest ono što jest. Čak i ovdje mi naginjemo Dobru, a biti daleko od Dobra znači samo manje biti. (VI.9,9)

Naša duša je slaba ne zato što joj je nešto oduzeto – duša je nedjeljiva, pa joj se ništa ne može oduzeti – nego zato što joj je, dok je padala ovamo dolje, pridodano nešto tuđe, nešto što nije ona. Naša istinska, božanska priroda netaknuta je usprkos padu u materiju. To je, kaže Plotin, kao kad netko padne u blato, tada više nije lijep, ali ružnoća je nastala samo zbog pridodavanja nečeg tuđeg, blata, i dovoljno je samo oprati se od blata da bi ljepota ponovno zasjala. Tako je i s dušom: zbog miješanja s tijelom i materijom, njena istinska priroda ne može doći do izražaja, ali ako odbaci i odstrani sve ono što nije ona sama, ako se odvoji od žudnji koje posjeduje preko tijela, ako se oslobodi strasti i pročisti od onog što utjelovljena posjeduje, zablistat će u svoj svojoj ljepoti.

shutterstock_53641747-cmykPOVRATAK JEDNOM

Plotinova metafizika objašnjava kako je duša došla u ovaj svijet, u ovo stanje u kojem ne prepoznaje samu sebe, a njegova etika je obrnuti put, put povratka kroz pročišćenje duše od svega onoga što joj se pridodalo. Pročišćenje nas vodi Jednom.

Plotin navodi Platonove riječi da smo ponajviše slični Bogu kad smo pročišćeni, jer ono božansko je čisto. Budući da su zla ovdje, a duša hoće pobjeći od zala, treba bježati odavde. Međutim, taj bijeg nije promjena mjesta, nego postajanje sličnim Bogu, a to postižemo, kaže Platon, kad smo pravedni i uopće ako živimo u vrlini. Pročišćenje se sastoji u tome da duša ostane sama i da ne bude s nečim drugim, jer svi dodaci su za dušu neko zlo, a kad je pročišćena, pripada joj sve što je najbolje, razboritost i sve ostale vrline.

Vrlina

Kad govori o vrlini, Plotin slijedi Platonovo učenje po kome su sve vrline neko pročišćenje. I on vrline dijeli na obične, građanske vrline koje nastaju po navici i koje omogućuju suživot u zajednici, te na prave ili filozofske vrline preko kojih postajemo slični Bogu.

Građanske vrline nas dovode u red i čine boljima time što ograničavaju i daju mjeru našim žudnjama i trpnjama uopće: razboritost je kad duša ne mnije s tijelom nego je sama aktivna; umjerenost je kad duša ne podnosi iste trpnje kao i tijelo, hrabrost je kad se duša ne plaši odvajanja od tijela, a pravednost je kad dušom upravlja razum ili um, a ostalo se ne protivi.

Prave, više vrline nastaju tek kad im je pridodana razboritost, kao djelatnost koja je usmjerena prema duhu:

Za dušu je viša pravednost djelatnost usmjerena prema duhu, razboritost je unutrašnji okret prema duhu, a hrabrost je bestrpnost po sličnosti onome prema čemu duša gleda, i što je bestrpno po prirodi; duša je bestrpna na osnovu vrline da ne bi trpjela zajedno sa svojim lošijim sustanarom. (I.2,6)

shutterstock_3553647-cmykFilozofija

Plotin kaže da su sve vrline nesavršene bez filozofije jer ona ne samo što odvaja dušu od tijela, nego i uzrokuje okret nižeg dijela duše prema gore. Posebnu ulogu u tome ima dijalektika koja je, kako kaže Plotin, najčistiji dio uma i razboritosti, i naša najvrednija moć:

To je vještina9 koja može razložno o svakoj stvari reći što je ona, čime se razlikuje od drugih stvari i što im je zajedničko, u koji rod spada neka stvar i gdje se nalazi u tom rodu, da li jest (zaista) to što jest, … Ona raspravlja i o Dobru i o onome što nije dobro, i o svemu što spada u dobro ili u tome suprotno, i jasno, o vječnosti i o onome što nije takvo, služeći se u svemu znanjem, a ne mnijenjem. (I.3,4)

Plotin mnogostruko dokazuje da treba ići prema Dobru i prema prvom počelu, i da je filozof po prirodi pripravan za to. U posjedu je vrlina, samo ga treba voditi prema njihovom savršenstvu. Filozof je već pokrenut prema onome gore i samo mu je potreban netko da mu pokaže put.

Ekstaza

Prema Plotinu krajnji cilj je povratak Jednom, ali filozofija ne vodi do konačnog cilja. Spajanje duše s Jednim događa se u ekstazi. Ekstaza je zapravo napuštanje filozofije, jer filozofiju kao umnu, racionalnu djelatnost karakterizira misaono dvojstvo, podvojenost na misaoni subjekt i mišljeni objekt, a stapanje s Jednim je upravo prestanak svakog dvojstva. Duša se, na kraju puta prema gore, mora osloboditi svakog mišljenja i svakog znanja da bi se mogla stopiti s Jednim:

Rečeno je da se treba uspeti prema Jednom, i to prema istinski Jednom, … Treba dakle, da se sad vinemo prema Jednom, da mu ništa više ne pridajemo, već da se sasvim zaustavimo u strahu i od najmanje udaljenosti od njega i od napredovanja prema dvojstvu. (V.5,4)

Često mi se događa da se dignem iz tijela u samog sebe i da budem izvan svega ostalog, a unutar sebe samog. Tada vidim zadivljujuće veliku ljepotu, i najčvršće vjerujem da posjedujem bolju sudbinu. (IV.8,1)
A onda, nakon toga, mora se vratiti ovdje dolje i govoriti o tom sjedinjenju koliko je to uopće moguće. Plotin je upravo to i činio. Njegov život i njegovo učenje imali su isti cilj – vinuti se do duhovnog svijeta i stopiti se s Jednim. Njegova filozofija je doista poput vodiča u kojem je opisan taj put prema gore. Plotin nas neumorno uvjerava da i mi možemo vidjeti tu uzvišenu stvarnost koja je naša sudbina – samo trebamo otvoriti oči. Proces otvaranja očiju zahtijeva strpljivo učenje i naporno vježbanje – što bismo drugo trebali doista raditi u životu?

Autor: Ivan Tomašević