O duši – metempsihoza
Porfirije u Pitagorinoj biografiji prenosi svjedočanstvo Aristotelovog učenika Dikearha koje sažima Pitagorino učenje u sljedeće četiri točke: da je duša besmrtna, da se duše sele prelazeći iz jedne forme života u drugu, da se sve što se događa vraća u ciklusima i da se stvarno ne događa ništa novo, te da sva živa bića treba smatrati međusobno srodnima.
Ideje o besmrtnosti duše i metempsihozi nalazimo u vrlo ranim izvorima (Ksenofan, Herodot, Empedoklo) i one su temelj religijskih i etičkih učenja pitagorejaca.
Prema tradiciji, Pitagora je prihvatio doktrinu metempsihoze iz orfizma, a prema Ijonu iz Hija, Pitagora je neke od svojih stihova pripisao Orfeju.
Herodot tvrdi da je podrijetlo učenja o metempsihozi egipatsko i piše: “Egipćani su bili prvi koji su učili da je ljudska duša odvojiva od tijela i besmrtna i da, kada tijelo umre, ona ulazi u drugo tijelo.” Kaže da su Grci prihvatili to učenje, neki prije, drugi kasnije, kao da je njihovo vlastito otkriće.
I rani i kasniji izvori bilježe prirodnost i zakonitost kružnog kretanja duša. Diogen Laertije kaže da je Pitagora bio prvi koji je poučavao da duša prolazi kroz ciklus neminovnosti (grč. kuklos anankes) odijevajući se svaki put drugim tijelom.
Besmrtnost duše opravdava se idejom da je ona, poput svih božanskih nebeskih bića, u stalnom kružnom pokretu. Pitagorejac Alkmeon (oko 500. g. pr. Kr.) vjerovao je da je duša besmrtna “jer je nalik besmrtnim stvarima”, uvijek se kreće zato što pokreće samu sebe. Ako je duša uvijek u pokretu, to, dakle, znači da ne umire. Platon tu tvrdnju ponavlja u Fedru.
Alkmeon pretpostavlja da je duša samopokretljiva tvar u vječnom kretanju i zbog toga besmrtna i slična božanskom. (Aecije Antiohijski)
Zacijelo ne trebamo više dokaza da bi vjerovali da u nama nema ničeg sličnijeg božanskom od duše: to je očito ne samo iz stalnog i neprekidnog kretanja koje ona budi u nama, nego također zbog prirođene joj inteligencije. U tom smislu, Fizičar iz Krotona kaže da je duša besmrtna i zato što se po svojoj prirodi, poput božanskih tijela, kloni bilo kakvog odmora. (Porfirije, Protiv Boetovog učenja o duši)
Čovjekova duša dijeli se na tri dijela: požudni, razumni i umni; prva dva dijela također su svojstvena životinjama, a treći dio je besmrtan i reinkarnira se samo u ljudskim bićima. (Alkmeon)
Duša je vrsta harmonije, kombinacija suprotnosti, a čovjek je dio univerzalne harmonije. (Filolaj, Aristoksen)
Alkmeon iz Krotona prenosi: “Kaže se da se čovjek razlikuje od životinja jer ima inteligenciju, dok životinje imaju osjećaje, ali nemaju inteligenciju.” (Teofrast, O osjećajima)
Pitagora i Filolaj nazivali su dušu harmonijom. (Makrobije, Komentar na Scipionov san)
Izgleda da u nama postoji vrsta sklonosti ka muzičkim oblicima i ritmovima o kojoj su mnogi filozofi rekli da je to stoga što je duša “harmonija”, a neki drugi da je tako zato što ona posjeduje “harmoniju”. (Aristotel, Politika)
Duša je besmrtna jer je besmrtno ono od čega je ona bila stvorena ili odvojena.
Filolaj vjeruje da duša ulazi u tijelo preko broja i posredstvom bestjelesne i besmrtne harmonije te da je duša zakopana u tijelo kao u grob, što govori i Platon.
Prema pitagorejskom učenju svaka sljedeća inkarnacija uvjetovana je sadržajem prethodnog života. Božansko podrijetlo duše i njena besmrtnost podrazumijevaju zahtjev za očuvanjem čistoće duše u aktualnom zemaljskom stanju, dok je združena s tijelom. Svrha života je osloboditi dušu ciklusa ponovnog rađanja kroz purifikaciju i njen povratak u život među bogove. Pitagorejci su smatrali da je čovjek učenik i sljedbenik Boga i pripremali su ga za njegovo sjedinjenje s božanskim. Oslobađanje i spasenje duše moguće je slijedeći osnove pitagorejskog morala.
Pitagorejci su podučavali kako djelovati i kako ne djelovati u pogledu sjedinjenja s božanskim: to je načelo njihova života – biti vođeni božanskim.
Pitagorejski način života
Istina je tako veliko savršenstvo da, ako bi se Bog čovjeku prikazao vidljivim, On bi izabrao svjetlo za svoje tijelo i istinu za svoju dušu. (Pitagora)
Pitagorejska znanost i filozofija njegovale su se kao sredstva za postizanje konačnog cilja. Taj cilj bio je živjeti na određeni način, pročišćavati se i osloboditi dušu od tijela. Platon kaže da je Pitagora svojim učenicima prenio poseban “model života”, čime su se izdvajali od ostalih, a koji je kasnije nazvan “pitagorejski način života”. (Platon, Država)
Cilj filozofije za njih je, dakle, bio harmonizirati tijelo i duh do te mjere da tijelo prestane biti zaprekom prihvaćanja poruka ljudskog Višeg Ja. Najveća čast koju je jedan pitagorejac mogao iskazati Bogu bila je da mu postaje duhovno sve sličniji, inteligentno koristeći spoznaju.
Pitagorejci su, dakle, bili začetnici načina života kojeg su oni sami nazivali bios teoretikos ili “kontemplativni život”, odnosno život u potrazi za istinom i Dobrim pomoću spoznaje koja pročišćava, uzdiže čovjeka i vodi ga kontemplaciji istine i sjedinjenju s božanskim.
Pitagorina filozofija usredotočuje se na moralno pročišćenje i purifikaciju uma.
Purifikacija uma
Ljepota i harmonija svijeta dostupna je samo za matematički pripremljen um. Preko kontemplacije brojeva i odnosa među njima, pitagorejci se uspinju u čist, nematerijalan i stvaran svijet.
Put uspona prema Bogu, upoznavanje svijeta i samoga sebe obuhvaća matematičke znanosti. Oni koji znaju računati prirodno i bez poteškoća, obdareni su inteligencijom za brzo napredovanje u svim umijećima, također u umijeću kako živjeti mudar i sretan život jer inteligibilna harmonija je ona koja se temelji na brojevima. Zbog toga, kaže Pitagora, a kasnije i Platon i Jamblih, najvažnija je dužnost filozofa/zakonodavca proučavati matematičke znanosti sve dok ih se temeljito ne upozna. Aritmetika omogućuje usklađivanje, geometrija ritam, astronomija predviđanje, a muzička harmonija raspored i raspodjelu. Proučavanje ovih znanosti proučavanje je Bića i kretanja Bića u univerzumu, univerzalne simfonije rođene iz broja, iz povezanosti i uzajamnog odnosa svega sa svim. Proces spoznaje je proces obogaćivanja svijesti, proces prepoznavanja onog zaboravljenog.
Jamblih se na ovu aktivnost pitagorejaca osvrće kao na “matematički obred”, a da bi se to moglo valjano obaviti, dušu treba prethodno osloboditi njenih strasti.
Moralna purifikacija
Moralna purifikacija postiže se življenjem vrlina. Osjetilne se želje ne zatiru, nego “čiste” i “harmoniziraju”.
U svojim komentarima na Pitagorine Zlatne stihove, Hijerokle je napisao: “Praktična filozofija čini čovjeku dobro, omogućujući mu stjecanje vrlina, dok ga kontemplativna filozofija posredstvom svjetla inteligencije i istine vodi sličnosti s Bogom. Također smo rekli da je neophodno, barem što se nas tiče, da male stvari trebaju prethoditi velikima. Nesumnjivo, puno je lakše priviknuti čovjeka na odgovarajuće korištenje zdravog razuma, nego potpuno mijenjati njegovu prirodu… Nećemo moći doseći istinu ako prethodno nismo uredili naše instinktivne sposobnosti u skladu s inteligencijom i pomoću moralnih vrlina.”
Vrlina je harmonija, i zdravlje, i svako dobro, i Bog također, a sve stvari postoje zbog harmonije. (Diogen Laertije)
U svojim mislima, osjećajima i djelovanju čovjek treba naći pravu sredinu i prave omjere. To mu omogućuje živjeti u skladu s kozmičkom pravdom. Harmonija mora biti mjera duše, njen nutarnji zakon, pravda i red koji se manifestiraju u njoj. Čovjek koji slijedi kozmičku pravdu slika je kozmosa, on je mikrokozmos u kojem su svi dijelovi povezani jedinstvenim smislom i svrhom postojanja.
Autor: Nadiia Kulhava
Sa španjolskog prevela: Nives Lozar[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
