Nova Akropola – 50 godina filozofije širom svijeta

Jorge Angel Livraga osnivač i prvi predsjednik
Međunarodne organizacije Nove Akropole

Živimo u svijetu u kojem se jako cijeni originalnost. Svi želimo biti jedinstveni, neponovljivi, originalni, posebni, ali ja mislim da to, filozofski gledano, nije moguće. Koliko je dijete, kad se rodi, apsolutno jedinstveno? Jer, kad se dijete rodi, svi ga pogledamo i kažemo: “Ima majčine oči, ili očeve oči, ili ne!, ima djedove oči. A usne… ima tetine usne. I gle, kosa mu je iste boje kao i očeva!” Mi jesmo neponovljivi, no ipak, postoji i proces kontinuiteta koji ne možemo izbjeći, što je normalno, jer život se nastavlja, vrijeme se nastavlja. Kad se ujutro probudimo, na određen način se ponovno rađamo, no ipak, čim se povežemo s našom vlastitom sviješću, povežemo se s onim što smo radili jučer i nastavljamo živjeti. Nova Akropola jest nova, no istovremeno ona se nastavlja na sve one filozofe koji nas i danas nadahnjuju. Kao i u životu, postoje jedinstveni, posebni trenuci, no oni nisu neponovljivi, jer svi mi prolazimo kroz iskustva kroz koja su prije nas prošli drugi, i zbog toga su ta iskustva i danas aktualna. Doživljavat ćemo ih kao svoja, ali – i to je ono što je važno – postoji lanac kontinuiteta. Nije toliko važno biti originalan koliko je važno održavati kontinuitet i znati da se život nastavlja.

To je razlog zbog kojeg govorimo o školi filozofije na klasičan način. To ne znači da želimo obnoviti škole kakve su postojale u Egiptu, Grčkoj ili Rimu, ili u bilo kojoj drugoj svjetskoj civilizaciji; to znači koristiti klasično poimanje filozofije kao načina života, načina koji nam može pomoći da se razvijamo i izra­zimo ono najbolje u nama. Zbog toga je nazivamo školom filozofije.

Kad netko dođe prvi put u kontakt s Novom Akropolom, neminovno se nameće pitanje: Zašto baš Akropola? Odakle dolazi to ime? Ima li pojam “Akro­pola” neko posebno značenje ili je ono odraz posebnog poštovanja prema kulturi drevne Grčke?

Novu Akropolu smo nazvali tim imenom iz posebnog razloga. Ne radi se o grčkom pojmu ili grčkoj školi kao što to možda riječ Akropola isprva sugerira, acro-polis – grad u visini. Radi se o izgradnji nečeg uzvišenog u svakom ljudskom biću. Ako svako ljudsko biće sagradi kupolu, vrhunac, visoku piramidu unutar sebe, postoji mogućnost da ćemo jednoga dana svi zajedno sagraditi Akropolu na svijetu, planinu, mjesto u visini odakle ljudi mogu promatrati nebo i zemlju. Nazivamo je Nova Akropola jer se u svakom trenutku povijesti stvari moraju obnavljati, ponovno izgraditi, ponovno živjeti.

Zašto je danas potrebna škola filozofije?

Upravo zato što ova vremena trebaju aktivne ljude, zato što ne smijemo živjeti kao promatrači, ne smijemo biti pasivni, ne smijemo dopustiti da se stvari samo događaju dok ih mi promatramo sa strane. Moramo ući u događanja, biti njihov dio; filozofija nam pomaže da osjetimo da naše vrijeme pripada nama, bez obzira je li to vrijeme dobro ili loše, bi li moglo biti bolje ili gore, je li u prošlosti bilo bolje ili će u budućnosti biti bolje nego što je sada. Ovo je naše vrijeme, i u ovom vremenu treba djelovati. Iz tog razloga mi djelujemo s tim filozofskim kriterijem, koji je kriterij Nove Akropole.

Naše je kulturno nasljeđe obilje neprocjenjivog iskustva koje je pohranilo čovječanstvo. Koja je uloga kulture danas u svijetu?

Ako je kultura površna glazura s kojom se prekrivamo kako bismo ostavljali dojam kao da nešto znamo, rekla bih da nam ovaj tip kulture ne donosi gotovo ništa jer ono što danas naučimo, sutra ćemo zaboraviti. Nažalost, jedina korist od ovakvog poimanja kulture je da se nešto nauči, da se prođu ispiti, da se dođe do titule kako bi se moglo doći do posla, ali ovaj tip kulture ne transformira. Ako kultura nema dubokih vrije­dnosti, ako nema korijen u tom ljudskom biću i u povijesti tog ljudskog bića, to nije kultura. Kultura je dobra od trenutka kada kroz svoje nutarnje vrijednosti, kroz svoj moral, intelektualne i duhovne vrijednosti može transformirati ljude. Ako ostvarimo tip kulture koji može promijeniti ljudsko biće, onda da, mi stvaramo kulturu.

Što nam možete reći o umje­tno­sti? Postoji li veza između ­umjetnosti i filozofije?

Kako možemo odvojiti umjetnost od filozofije? Umjetnost bez filozofije bila bi tek stvar tehnike. Ali ako udružimo umjetnost i filozofiju, to jest, ako umjetnost povežemo s nutarnjim traganjem za dubokim, duhovnim vrijednostima, onda umjetnost ima stvarno značenje. Za čime umjetnost traga? Ljepota, naime, nije daleko od istine. Ako je filozofija traženje istine, a umjetnost traženje ljepote, onda su to dva vrlo, vrlo bliska puta; postoji neraskidiva veza između estetike i etike. Mi vjerujemo da umjetnost, istinska ­umjetnost, isto tako treba transformirati ljudsko biće, ona mora postići nutarnju etiku i estetiku. Drugim riječima, ona nas mora učiniti harmoničnijima, uravnoteženijima, humanijima, ljudima koji su u stanju živjeti svaku situaci­ju s osmijehom i suočiti se sa svim teškoćama vedra duha. Umjetnost nije samo slikarstvo, umjetnost nije samo hram, umjetnost nije samo knjiga ili pjesma, ili glazbeno djelo. Čovjek je također umjetničko djelo. Kada estetika pusti nutarnje korijene u čovjeku, vidimo kako ta osoba zrači upravo onim što svi tražimo: ljepotom. Ljepota je bliska istini, ljepota je bliska pravednosti, ljepota je bliska dobroti. Želimo ponovno uspostaviti ovakvo poimanje umjetnosti, i zato umjetnost i filozofija moraju ići zajedno.

Koja je uloga volonterstva u Novoj Akropoli? U čemu je njegova važnost?

U samoj biti Nove Akropole sa­držano je volonterstvo; ona je nastala kao čin volonterstva, na volonterski način – počevši od svog utemeljitelja i onih koji su mu se pridružili od samog početka, do onih koji danas nastavljaju volontirati. Naš filozofski rad je čin slobodne volje, to je nešto što mi želimo raditi. Naša volja je ono što nudimo i nazivamo volonterstvom. Volonterstvo je uložiti svoju volju u onaj rad koji smatramo ispravnim i potrebnim.

Nesumnjivo, ako želimo djelovati u svijetu kao volonteri, trebamo razumjeti potrebe svijeta, trebamo znati što se događa na našem plane­tu, na Zemlji, koje su potrebe našeg planeta, trebamo razumjeti potrebe ljudi u različitim dijelovima svijeta, znati što ljudi trebaju, što žele, što im nedostaje. Volonterstvo se sastoji u tome da s voljom, velikodušno i s ljubavlju omogućimo ono što vidimo da je potrebno.

Volontiranje bez velikodušnosti nije moguće. Volonterska akcija koja se provodi samo kao nešto obavezno nije volontiranje. Volontiranje je plemenito, volontiranje je davanje. A prva stvar koju dajemo smo mi sami. Mi ne dajemo samo stvari, velikodušnost uvijek u sebi nosi nešto od našeg srca.

U zadnje vrijeme često nagla­šavate da priroda treba našu pomoć i zaštitu. Svi smo toga svjesni, ali znamo da je to globalni ekološki problem, odnosno problem planetarnih razmjera. Kako mi kao pojedinci možemo pomoći i štititi prirodu?

Mi ne možemo vjerovati da je priroda jedno, a ljudsko biće nešto drugo. Svi smo mi dio prirode. Priroda nije skupina stabala, to nije šuma, to nije rijeka, to nije planina. Priroda je cjeloku­pni univerzum. Od trenutka kada kroz znanosti, kroz filozofiju počne tražiti načine razumijevanja zakona prirode, čovjek postaje uronjen u prirodu. I to je razlog zašto čovjek štiti prirodu.

Zaštititi prirodu znači zaštititi naš univerzum, to znači zaštititi naš planet, zaštititi nas same, to podrazumijeva stupiti u vezu s našim okolišem. I to nema veze s brigom za okoliš iz osjećaja vlastite koristi: ako čuvam okoliš, živjet ću bolje. Ne! Čuvam okoliš jer sam dio njega, čuvam cijeli svijet, čuvam svoju zemlju, svoj grad, svoju ulicu, čuvam tamo gdje živim, jer tamo žive mnoga ljudska bića. To je novo značenje ekologije.

Jedan, ne manje važan globalni problem danas je i pitanje odgoja i obrazovanja. Riječ “edukacija” dolazi iz latinskog i znači “izvući” nutarnje vrijednosti, razviti ono što latentno postoji unutar svakog od nas. Kako to postići?

Ako govorimo o odgoju i obra­zovanju djece ili mladih, prvo što moramo pokušati razumjeti jest dijete ili mlada osoba. Ne može se odgajati i obrazovati bez razumijevanja potreba djeteta, potreba mlade osobe: što oni misle, o čemu sanjaju, čega se boje, što se pitaju. Edukacija mora započeti od prirodnih korijena ljudskog bića. Ona ne može biti nekakav dodatak, ili etiketa koju stavlja­mo na ljude, jer ti dodaci ili etikete otpadaju. S druge strane, dobra edukacija budi ljudsko biće. A nešto što se probudi bit će budno cijeli život.

Mi također moramo preispitati poimanje edukacije s filozofske točke gledišta. Nužno je naučiti djecu da uče. Mi ne učimo svoju djecu da uče, mi im dajemo težak zadatak memoriranja stvari koje njima izgledaju besmislene. Mi ih ne učimo kako čitati, kako razumjeti ono što čitaju, uživati u onome što čitaju, koristiti ono što čitaju i ono što uče. Prva zadaća dobrog učitelja jest naučiti ljude da uče. Tek tada možemo govoriti o edukaciji.

Promatrajući Vas, osjećamo da ste sretni. Možete li podijeliti s nama što je to sreća?

Od pedeset godina života Nove Akropole, ja sam proživjela četrdeset. To je puno godina, veći dio mog života, i ja ih smatram najsretnijim dijelom svog života. Ako me pitate jesam li sre­tna, kažem da, ja sam sretna, čak i kada plačem. Jer suze me ne sprečavaju da se osjećam sretnom. Sve ovisi o tome gdje stavljamo naglasak sreće. Ima onih koji misle da sreća ovisi o materijalnom stjecanju, imovini, materijalnom po­sjedovanju, ljudima koje posjedujemo, o svemu što je oko nas, o osjećaju da smo bogatiji za mnoge stvari. Ali ako sreću smjestimo unutra umjesto izvana, ako sreća leži u onim stvarima koje smo osvojili i ako znamo da ih nećemo više nikada izgubiti, tada možemo sa sigurnošću tvrditi, da, mi smo sretni.

Pa čak kad nam život donese ponešto tmurnije ili teže trenutke, mi smo i dalje sretni jer rješenja su u nama samima; samo trebamo strpljivo pretražiti sve što se transformiralo u iskustvo i pronaći ćemo put prema naprijed.

Stoga, da, ja vjerujem da sreća postoji i ja se osjećam sretnom. I ako mogu prenijeti poruku nakon ovih pedeset godina Nove Akropole, to je ­upravo poruka sreće.

To je pedeset godina koje nas pove­zuju sa svim filozofima koji su postojali prije nas, to je pedeset godina koje nas pokreću prema budućnosti u kojoj će, sigurna sam, biti mnogo boljih filozofa od nas, koji će nastaviti tražiti “gradove u visini” i nastaviti izgrađivati svoja vlastita srca iznutra, nastaviti podizati svijest na takav način da traganje za znanjem, traganje za estetikom i traganje za pravdom budu jedno te isto za sva ljudska bića.