MEISTER_MeisterKad Bog gleda stvorenje, on mu time daje bitak;
Kad stvorenje gleda Boga, ono time dobiva svoj bitak.
Duša ima razumni, spoznavajući bitak;
Stoga, gdje Bog jest, tu je duša i gdje je duša, tu Bog jest.

Meister Eckhardt je rođen oko 1260. godine u malom selu Hochheimu blizu Gothe u njemačkoj pokrajini Tiringiji. Oko petnaeste godine života Eckhardt se pridružuje dominikanskom redu u gradu Erfurtu. Zbog svojih intelektualnih sposobnosti vrlo brzo biva poslan na Studium generale, učilište u Kölnu koje je 1248. godine osnovao Albert Veliki, najveći skolastičar srednjeg vijeka. Vjeruje se da je Eckhardt došao u školu nekoliko mjeseci prije Albertove smrti 1280. godine.

Prema pravilima dominikanskog reda, nakon prve dvije godine osnovnog obrazovanja, dvije godine proučava gramatiku, retoriku i dijalektiku, nakon čega je uslijedilo proučavanje aritmetike, matematike, astronomije i muzike. Tri završne godine uči teologiju, u to vrijeme kraljicu znanja, nakon čega se zaređuje za svećenika.

Značajna godina u Eckhardto­vom životu bila je 1293. kad odlazi na Sveučilište u Parizu, koje je u to vrijeme bilo duhovno i obrazovno središte Europe. U Parizu Eckhardt poučava tumačenja Biblije, vještine govorništva i propovijedanja. Sljedeće, 1294. godine vraća se u Tiringiju gdje je izabran za vikara, a vrlo brzo i za predstojnika samostana u Erfurtu. Uz crkvene i administrativne dužnosti koje savjesno obavlja, posvećuje se aktivnom propovijedanju i naučavanju.

Oko 1300. godine Eckhardt se vraća u Pariz kako bi podučavao, i tamo vodi žestoke rasprave s franjevcima, tradicionalnim oponentima dominikanaca. Svojim znanjem na Sveučilištu u Parizu ostavlja snažan dojam te mu je već nakon dvije godine ponuđena katedra na kojoj nasljeđuje Tomu Akvinskog. Od tada postaje poznat kao Meister Eckhardt (lat. magister – učitelj, majstor). Eckhardtovo podučavanje na Sveučilištu u Parizu podudara se s djelovanjem još jednog velikog skolastičkog filozofa Dunsa Scotusa, utemeljitelja posebnog pravca unutar skolastike nazvanog “skotizam”. U ovo vrijeme dolazi do značajnog širenja dominikanskog reda, a Eckhardt postaje prvi provincijal dominikanaca i u toj ulozi putuje u mnoge europske zemlje. Eckhardt se 1311. godine vraća u Pariz gdje započinje pisati jedno od svojih najvažnijih djela na latinskom jeziku, Opus Tripartitum, u kojem razrađuje i objašnjava svoje filozofske i teološke poglede. Godine 1323. postaje profesor i voditelj kelnskog učilišta Studium generale.

Kelnski nadbiskup Heinrich von Virneberg, koji je u to vrijeme vršio progon nabujalih muških i ženskih bratstava koja su prerasla u prave sekte, okomljuje se i na Eckhardtovo učenje. On protiv njega pokreće i svojevrsni inkvizicijski postupak zbog širenja po vjeru opasnih učenja. Tvrdio je da Eckhardtove propovijedi, držane običnom puku na njemačkom jeziku, sadrže ideje “koje vjernike mogu odvesti na pogrešan put”.

Portal Predigerkirche u Erfurtu s citatom u spomen Meistera Eckharta: "Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze", Evanđelje po Ivanu

Portal Predigerkirche u Erfurtu s citatom u spomen Meistera Eckharta: “Svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze”, Evanđelje po Ivanu

Naime, Eckhardt je u svoje usmene i pisane propovijedi, uz učenja teologa i crkvenih otaca, uvrštavao i učenja Seneke, Avicene i drugih filozofa. Također, njegova su djela prožeta mističnim učenjima koja su mogli shvatiti i u potpunosti cijeniti samo oni koji su uznapredovali na duhovnom putu. Njegove omiljene teme bile su: božanska bit, odnos između Boga i čovjeka, sposobnosti, darovi i postupanje ljudske duše, povratak svega stvorenog Bogu. Čovjek želi sad jedno sad drugo; čas se vježba u mudrosti, čas u umjetnosti. Budući da ona ne posjeduje Jedno, duša nikada ne dolazi do spokoja dok sve ne postane Jedno u Bogu. Bog je Jedno; to je blaženstvo duše i njen ures i njen mir.

Budući da u to vrijeme nije postojala inkvizicija, Eckhardt je bio pozvan da se brani pred skupštinom dominikanskog reda. U svojoj ­obrani on govori: Ako neuke ne podučimo, oni nikada neće naučiti niti spoznati umjetnost življenja i umiranja. Ne smijemo se zavaravati u nadi da će od neukih postati prosvijetljeni ljudi.

Nakon izlaganja svoje obrane oslobođen je svih optužbi. Ipak, nadbiskup Virneberg ne miruje nego 1326. godine pokreće novi postupak. Pročešljavši sve Eckhardtove propovijedi i djela, popisao je sve postavke za koje je smatrao da nisu u skladu s kršćanskim naukom. Kao odgovor na ove optužbe Eckhardt kaže: Čudim se što mi iz mojih spisa i riječi nisu zamjerili puno više stvari, jer sam dao stotine izjava koje ograničenost mojih kritičara ne razumije. Svjestan sam da sam o onom izvanrednom pisao i govorio smiono i neobično, ali se o uzvišenim stvarima i može naviještati samo uzvišenim riječima. Ja se, doduše, zasigurno mogu varati, ali ne i biti heretik, jer to je stvar volje. Uspije li, prema tome, nekome dokazati mi neku zabludu koju sam napisao, izrekao ili propovijedao, javno ili tajno, ja tada sve to pred narodom opozivam.

Eckhardt sastavlja podužu obranu te koristi privilegij svoga reda da se izravno obrati papi. Zato 1327. godine putuje u Avignon, gdje je u to vrijeme bilo premješteno papinsko sjedište, da pred papom Ivanom XXII. iznese svoju obranu. Na papinskom dvoru tada vlada svađa između redova dominikanaca i franjevaca, ali također i između redova i crkvene hijerarhije. U toj posvemašnjoj zbrci Eckhardtova obrana pred istražnom komisijom koju je sazvao papa biva loše prihvaćena. Nekoliko mjeseci kasnije Eckhardt umire, tako da ne znamo kakva bi ga daljnja sudbina čekala, budući da je papa objavio bulu u kojoj dvadeset osam postavki Eckhardtovih učenja proglašava heretičkim, dok njih još devet označava sumnjivima. U papinoj buli stoji da je Eckhardt prije svoje smrti opozvao sve ono što bi se u njegovim spisima i propovijedima odlukom Apostolske stolice pokazalo kao heretično, pogrešno ili po vjeru opasno. Ovaj kompromis, učinjen nakon Eckhardtove smrti, zadovoljio je njegove tužitelje, ali je time Eckhardtov ugled bio nepovratno uzdrman, a njegova su učenja zauvijek odbačena.

Eckhardtova djela

Uz izuzetak propovijedi sakupljenih u starom izdanju Taulerovih propovijedi, Eckhardtova su djela bila stoljećima nepoznata, sve do 1857. godine kada Franz Pfeiffer izdaje kolekciju njegovih djela čiji su ulomci dotad bili rasuti na različitim stranama. Otkriće dijelova njegovog glavnog djela Opus tripartitum uslijedilo je 1880. i 1886. godine.

Najstariji sačuvani fragment Eckhartove propovijedi, Sveučilište Georg-August u Göttingenu.

Najstariji sačuvani fragment Eckhartove propovijedi, Sveučilište Georg-August u Göttingenu.

Njemački misticizam

Povijest filozofije svrstava Meistera Eckhardta u njemački misticizam kao njegovog začetnika i najvažnijeg predstavnika. Nastao u okrilju Eckhardtova dominikanskog reda, njemački misticizam težio je povratku izvornom Kristovom učenju i u skladu s tim ranokršćanskom idealu siromaštva.

Da bismo razumjeli njemački misticizam kao i okolnosti koje su mu prethodile, moramo se osvrnuti na povijesne prilike tog doba. Naime, posredstvom križarskih pohoda papa postaje i svjetovni vladar nad cijelim zapadnim kršćanskim svijetom. Zajedno sa svjetovnom moći došle su pohlepa, korupcija i razuzdanost, pa se uslijed toga javljaju različiti pokreti unutar Crkve koji traže povratak izvornom kršćanskom idealu siromaštva. Crkva priznaje nove prosjačke redove, fra­njevce i dominikance, ali joj smeta pojava i širenje nezavisnog, kritičnog duha i slobodne misli koji se javljaju među laičkim redovima od kojih su najistaknutiji bili redovi begina i begarda te Bratstvo slobodnog duha.

Meister Eckhardt je bio u dodiru s tim polusamostanskim zajednicama koje su svojim karitativnim radom praktično slijedile Kristovo učenje i svojom su izrazito predanom vjerom u velikoj mjeri upravo bile okosnica mističkog pokreta.

Sam Eckhardt je putem propovijedi svojom istinskom vjerom raspirivao žar u dušama onih koji su ga slušali, budeći želju za nutarnjom obnovom i oslobađanjem od svega onog što udaljuje od Boga. Nešto poslije njegove smrti, njegova dominikanska braća Johannes Tauler i Heinrich Seuse osnovali su osobito utjecajan mistični red – Božji prijatelji (Gottesfreunde).

Božji prijatelji su većinom bili dominikanski redovnici, ali i laici vezani uz taj red koji je bio žarište njemačkog misticizma. Temeljni spis ovog reda bila je mala knjižica nepoznatog autora (obično su skrivali svoja imena kako se želja za slavom ne bi pomiješala s njihovim nastojanjem da budu korisni) nazvana Germanska teologija. Njeno se učenje zasniva na Eckhardtovim učenjima i naglašava čovjekovo jedinstvo s Bogom te poručuje da nema grijeha do sebičnosti i da je svaka sebičnost grijeh. Stoga je naglasak bio na samoodricanju i posvemašnjem pokoravanju svoje volje Božjoj volji. Kada dopustimo da božansko svjetlo probije u naše dnevne ­aktivnosti, Bog tada Svojom savršenom voljom upravlja našom voljom.

Najranije nama poznato Eckhardtovo djelo napisano na njemačkom jeziku jesu Poučni govori. To su čitanja za stolom za pripadnike njegova samostana: Ne reci: ‘Uskoro bih želio’, nego: ‘Ja hoću da to sada tako bude!’ pa bi u ovoj veoma snažno sabranoj volji jedan jedini korak učinjen naprijed ‘bio bolji nego da se bez nje prijeđe more’, pa ako bi u toj volji jednom i posrnuo, nemoj odustati, jer ‘zbog toga što katkad među žito padne kukolj, ne treba odbaciti plemenito žito’.

Ne može se sa sigurnošću utvrditi kad su nastali ovi Poučni govori, vjerojatno potkraj XIII. stoljeća nakon što se Eckhardt vratio u rodnu Tiringiju s učilišta u Kölnu.

Eckhardtova djela na njema­čkom jeziku sadrže preko dvije stotine različitih rukopisa i propovijedi, a njegovo glavno, mada nedovršeno djelo, napisano na latinskom jeziku, Opus tripartitum, sadrži tri djela: Opus propositionum, Opus quaestionum i Opus expositionum. Do nas je u cijelosti stigao jedino treći dio, Opus expositionum, koji sadrži niz komentara Svetog pisma, tj. komentare Knjige Postanka, Knjige Izlaska, Knjige Mudrosti te Ivanovog evanđelja. Također, ovaj Opus sadrži i dvije skice za propovijedi na latinskom jeziku i dvije poduke. Od prva dva Opusa sačuvani su samo predgovori.

Njegovo najsačuvanije djelo je poznata Knjiga božanske utjehe koja predstavlja najviši domet Eckhardtovog filozofskog promišljanja. Na samom početku knjige Eckhardt iznosi osnovnu ideju vodilju svojeg djela. U Bogu nema ni tuge, ni boli, ni nevolje. Ako hoćeš biti slobodan od svake nevolje i boli, zaustavi se i vrati u čistoći samo k Bogu. Zasigurno, sva bol dolazi samo otuda što se ne vraćaš jedino u Boga i k Bogu. Kad bi ti tu stajao, oblikovan i rođen isključivo u pravednosti, doista ni tebe isto tako ne bi ništa moglo dovesti u patnju, kao što ni Boga pravednost (ne dovodi u patnju).

Samo djelo strukturirano je kao niz pouka i navoda iz Svetog pisma, a potom slijede Eckhardtovi komentari. Salomon govori: Pravednika ne žalosti ništa od svega što mu se može dogoditi (Izr 12,21). Komentar: Pravedan i dobar čovjek nalazi sigurno neusporedivo pa i neizrecivo više radosti u djelu pravednosti nego što on ili čak i najviši anđeo ima naslade i radosti u svom naravnom bitku ili životu. Stoga su sveci i dali veselo svoj život za pravednost. Sada ja kažem, ako se dobromu i pravednomu čovjeku dogodi neka izvanj­ska šteta, a on ostane uravnotežen i nepokrenut, u miru svoga srca, onda je istina što sam kazao da pravednika ne rastužuje ništa što mu se dogodi. Ako naprotiv njega izvanjska šteta rastužuje, zaista je samo pravo što je Bog dopustio da se dogodi šteta tomu čovjeku, koji je htio biti i utvarao sebi da jest pravednik, dok su ga pak tako neznatne stvari mogle ožalostiti.

Ako je nešto samo u Bogu, ono ima mir. Koliko u Bogu, toliko u miru. Koliko jesi u Bogu, kao i da li nije tako, prepoznaj po tomu imaš li mir ili nemir… Isto tako, u njemu nema ničega nad čim bi trebalo tugovati. Tko ima njegovu potpunu volju i njegovu želju, taj ima radost. To (međutim) nema nitko osim onoga čija je volja sasvim jedno s voljom Božjom.

Neka se prepuštanje uči sve dotle dok više ne bude zadržano ništa vlastito. Sva jurnja­va i sav nemir uvijek dolaze od samovolje, zapažalo se to ili ne. Treba sama sebe sa svime svojim u čistom nestajanju htijenja i želje položiti u dobru i predragu volju Božju, zajedno sa svim što se u svekolikim stvarima može htjeti i željeti.

Sad bi ti mogao reći: Čovjek se (međutim ipak) mora okrenuti van, mora činiti izvanjska djela; jer nijedan se posao ne može uraditi osim u njemu svojstvenom pojavnom obliku.
To je zacijelo istina. Izvanjski pojavni oblici za produhovljenog čovjeka nisu ništa izvanjsko, jer sve stvari za nutarnjeg čovjeka imaju nutarnji, božanski način bivstvovanja.

Ti bi sad mogao upitati: Kada je volja ispravna volja? Volja je savršena i ispravna kad je bez ikakve navezanosti na Ja i kad se odrekla sebe same te se ugradila u volju Božju i suobličila se s njom. Da, što je tomu više tako, to je volja ispravnija i zbiljskija. A u takvoj volji možeš sve, bila to ljubav ili što hoćeš.

Najsnažnija i gotovo svemoćna molitva jest ona koja proizlazi iz slobodna srca. Što je ono slobodnije, to su molitva i djelo snažniji, vredniji, dostojniji i savršeniji. Slobodnom srcu sve je moguće.
Što je slobodno srce?
Slobodno je ono srce koje nije ničim smućeno i ni za što navezano, koje nije ni na koji način vezalo ono što je njemu najbolje, te ni u čemu ne gleda ono što je njegovo, nego je, naprotiv, posve uro­njeno u predragu volju Božju, a odreklo se svoje. Čovjek ne može nikada obaviti ma i najmanje djelo koje ne bi odatle primalo svoju snagu i moć.

Fra Angelico, Blaženi dominikanci, dijelovi oltarne slike naslikane 1423. ili 1424. godine za crkvu San Domenico u Fiesoleu. Danas se čuva u Nacionalnoj galeriji u Londonu.

Fra Angelico, Blaženi dominikanci, dijelovi oltarne slike naslikane 1423. ili 1424. godine za crkvu San Domenico u Fiesoleu. Danas se čuva u Nacionalnoj galeriji u Londonu.

Eckhardtova religiozna filozofija

Učenje Meistera Eckhardta izraslo je iz kršćanske tradicije, ali slijedi trag velike tradicije platonsko-neoplatoničkog mišljenja, kakvo je ostalo živo preko Prokla i Pseudo-Dionizija Areopagita do Alberta Velikog.

Dvadeset i osam Eckhardtovih postavki koje su ocijenjene kao heretičke sadrže temeljna polazišta njegovih učenja:

  • svijet je vječan, a njega je riječju stvorio Bog
  • ljudska se priroda u vječnom životu transformira u božansku
  • postoji potpuna podudarnost između svetog čovjeka i Boga
  • Bog je savršeno jedinstvo
  • prema vanjskim događajima moramo biti ravnodušni
  • esencijalno jedinstvo između čovjeka i Boga je nužno jer samo ono daje čovjeku mogućnost izravnog odnosa s nadprirodnim svijetom tj. s Bogom, itd.

U svojim učenjima on ukazuje na potrebu oslobađanja od okova materije te na sjedinjenje s Bogom. Božansko je prema Eckhardtu univerzalno i vječno jedinstvo koje transcendira sve različitosti. Kao slika u umu slikara ili kao pjesma u umu pjesnika tako je cijela kreacija u umu Boga, u svojoj vječnosti i u svojoj nestvorenoj jednostavnosti. Bog je u svim stvarima, ne kao priroda, ne kao osoba već kao Biće. On je sveprisutan, nepodijeljen, a čovjek ga može spoznati ovisno o svojim osobnim mjerilima.

Iako je u početku rado citirao učenja Tome Akvinskog, njegova se kasnija učenja udaljavaju od klasifikacija Božjih darova i kvaliteta njegova učitelja, naglašavajući nutarnji put traženja jedinstva s Bogom: Oko s kojim ja vidim Boga je isto oko s kojim on vidi mene. Moje oko i Božje oko je jedno oko, jedan vid i jedno znanje i jedna ljubav. (…) To je nešto u duši što je srodno s Bogom, što je jedno s njim, a ne toliko ujedinjeno s njim.

On ne pridaje veliku važnost vanjskom ceremonijalu jer smatra da se čovjek samo svojim unutar­njim životom približava Bogu, za što je presudno važna čistoća njegovog srca. Kaže da Bog svakome određuje njegov zadatak kojega sam mora riješiti. To ne znači da se čovjek mora odvojiti od svijeta, već da se mora odvojiti od svojih sebičnih želja i nagona. Eckhardt vidi u patnji najučinkovitije sredstvo za unu­tarnje pročišćenje, premda smatra da patnju ne bi smjeli prizivati, već da je trebamo strpljivo podnositi.

O znanju govori da mora biti reducirano na “ne-znanje”. Naš razum i volja, kao i naše niže sposobnosti, moraju transcendirati same sebe, moraju umrijeti. Mi moramo osloboditi sebe čak i od Boga, kaže Eckhardt. Ovo stanje duhovne golotinje on naziva “siromaštvo”. Tek tada, kad je naša kuća ispražnjena, Bog može prebivati u njoj i stvori­ti svojeg Sina u nama. Ova izreka često je prisutna i kod drugih mistika. Tako sv. Pavao upotrebljava vrlo sličan jezik u svojim poslanicama kada kaže: Krist se uvijek nanovo rađa u srcima svetaca. Do istog zaključka dolazi i Jacob Boehme: Kada si slobodan od vlastitih želja i misli, tada ćeš unutar sebe pronaći vječni sluh, vid i govor, a Bog će slušati i vidjeti kroz tebe.

Prikaz srednjovjekovnog sveučilišta, Laurentius De Voltolina, XIV. stoljeće.

Prikaz srednjovjekovnog sveučilišta, Laurentius De Voltolina, XIV. stoljeće.

U duhu Platonova učenja, Eckhardt kaže: Duša ima dva lica, jedno je okrenuto prema ovom svijetu i prema tijelu, a drugo prema Bogu.

O ljepoti duše kaže da je dobro uređena, sa svojim višim sposobnostima koje su iznad nižih, svaka na svojem odgovarajućem mjestu. Više sposobnosti duše su iznad razuma, a razum je iznad osjetila.

Ljubav je za Eckhardta najviša od svih vrlina, ljubav je Bog sam. Potom slijedi poniznost. Gledano s više točke, zlo je samo Božje oruđe za realizaciju njegove kreacije i u konačnosti bit će nadvladano od strane dobrog.

Po njemu je zadatak religije pronaći jedinstvo koje leži u osnovi svih različitosti, ili drugim riječima rečeno, religija je mogućnost da Boga gledamo licem u lice.

Za vjeru govori da ona predstavlja jedinstvo duše s Bogom, ona čovjeku otkriva Boga, ali mu otkriva i esenciju vlastite duše i zato kaže: Vjera je rođenje Boga u čovjeku, čovjek postaje Božji sin. Ona mu omogućuje novo rođenje, a uvjet za to je da se čovjek udalji od grijeha te da se prestane zanimati za konačne i propadljive stvari.

Iako Eckhardtovi zapisi ne predstavljaju povezan sustav, oni nam otkrivaju um originalnog filozofa, teo­loga i mistika. Njegovo živo učenje usmjerava na put srca, put ljubavi prema Bogu i bližnjem, put koji postupno budi čovjeka iz uspavanosti i dovodi ga pred lice Boga.

Autor: Mario Piškur[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]