Renesansa je jedna od najsjajnijih epoha zapadne povijesti, prijelaz od srednjovjekovnog surovog mraka prema klasičnoj jasnoći i eleganciji. U naše vrijeme mnogi mislioci razmišljaju o dolasku novog srednjeg vijeka; pomisao na renesansu sasvim jasno ukazuje koliko smo od nje daleko. Ovu epohu sjaja u XIX. stoljeću definira upravo ta riječ: renesansa, preporod.
Za taj novi oblik razmišljanja, priroda – a prema tome i Svemir – neiscrpna je paleta koja čovjeku omogućuje istraživanje kroz rad i kreativnu spoznaju. Takve su postavke oštro suprotstavljene starom srednjovjekovnom modelu kojega karakterizira zatvoreni poredak, krute forme i čovjek sklon pretjeranoj kontemplaciji, sputan velikom prevlašću dogme i vjere nad razumom.
Ta se razlika ne bi trebala promatrati u smislu dviju nepropusnih, međusobno suprotstavljenih podjela koje su plod nekakvog grubog rascjepa u prostoru i vremenu, već kao očigledan povijesni slijed. Tako se renesansa povijesno pojavljuje kao snažan pokret, mukotrpno odnjegovan u prijašnjim stoljećima, protiv ograničenih dogmi koje su se izravno suprotstavljale slobodi mišljenja.
Kao i Grci, i ljudi renesanse posjedovali su onu svježinu i vitalnost koje daju jasnoću razmišljanju i profinjenost kulturi, omogućavajući čovjeku osjećaj za etičko i estetičko.
Firenca
Čovjek
Marsilio Ficino rođen je 1433. godine u Figlinu nedaleko od Firence. Kao sin osobnog liječnika Cosima de Medicija dobio je odgovarajući odgoj i obrazovanje. Otac mu namjenjuje zvanje liječnika te ga šalje u Bolognu na studij medicine. Proučavajući Cicerona oduševljava se Platonovom filozofijom koja je tada bila slabo poznata unatoč postojećim radovima kojima su tijekom srednjeg vijeka priključeni brojni Dijalozi u prijevodu Leonarda Brunija. Cosimo de Medici zapošljava ga na prijevodu Corpusa Platonicuma, nudeći mu za taj rad vilu u Careggiu blizu Firence.
Studirao je grčki jezik kako bi izvorno mogao procijeniti značaj Platonove filozofije te je s istim žarom, oponašajući Grke u svemu, stekao znanje o glazbi, astrologiji i teologiji.
Zbog njegova poznavanja klasičnog grčkog jezika, Cosimo ga opskrbljuje raznim prijepisima Platonovih Dijaloga koje Ficino započinje prevoditi 1463. godine.
Svim stvarima upravlja Dobro i vodi ih k Dobru. Raduj se sada. Ne cijeni bogatstvo, ne traži počasti, izbjegavaj neumjerenost i ne daj se potkupiti. Raduj se sada.
Natpis urezan na ulazu Akademije u Careggiu
Osnovni aspekti Ficinove filozofije
Ficino je jedini mislilac svoga vremena koji je izradio cjelovit i originalan filozofski sustav. Platonova teologija i Pisma osnovni su nositelji njegovih filozofskih ideja. Koristeći način i metodu srednjovjekovne skolastike, kao nesporne autoritete priznaje Orfeja, Hermesa Trismegistosa, Platona, Aristotela, Plotina, neoplatoničku aleksandrijsku misao III. i IV. stoljeća, svetog Augustina i svetog Tomu.
Kozmologija
Prema Ficinu, Univerzum je jedinstven živi organizam (zoon) čiji su konstitutivni dijelovi duša i tijelo, stoga se on otkriva kroz vidljive i nevidljive oblike. Univerzum je također i jedna velika hijerarhija u kojoj svako biće zauzima određeno mjesto (ordo rerum) i posjeduje svoj stupanj savršenstva: počevši od Boga i spuštajući se preko redova anđela i nebeskih sfera, duha (uma – mens) i duše (anima) povezane s tijelom koje oživljava, raznih životinjskih vrsta, biljaka i minerala, pa sve do bezoblične prvobitne materije. Svjetlost i “promatranje” definirat će Ficinovu filozofiju koja, usprkos sličnosti s Platonovom i Plotinovom, posjeduje svoju vlastitu izvornost: Emanacija se zamjenjuje Kreacijom, a Ljubav i Ljepota zauzimaju prvo mjesto; piramida je zamijenjena sferom, kuglom u kojoj svaki element ima svoju privlačnu snagu, svoju individualnost koja ne nestaje, ali se u pojavnom svijetu dijeli, stvarajući međusobne veze. Za razliku od Plotinova pojma Emanacije, Ficinova se svjetlost ne može pomračiti, odnosno prljavština grešaka ne zarobljava čovjeka.
Ficino razlikuje četiri supstance: Boga, Anđeoski um, Dušu svijeta i Tijelo svijeta. Duša svijeta dijeli se na samu dušu sa svojom umnošću i na prirodu ili životni fluid. To joj daje mogućnost ostvarenja procesa kreacije koji je zasnovan na dvije moguće trijade: prvoj – duša između Boga i materije, i drugoj – duša između prirode i Anđeoskog uma. Ficino je doradio Plotinov koncept, čineći ga simetričnijim i dodjeljujući duši središnje mjesto.
Cijeli se Svemir pokreće ljubavlju, urođenom čežnjom za privlačenjem, svojim načelom afiniteta. Svijet je velika harmonija, a Univerzum ogromni organizam.
Dobro i Ljepota
Prema Ficinu, Dobro je smješteno u središtu, a Ljepota na površini kugle, kao dva aspekta jedne te iste stvarnosti, kao nutarnje i vanjsko savršenstvo. To su dva dijela istog procesa, poput odnosa između etike i estetike. Ficinov je učenik Pico della Mirandola razvio ponešto drugačiju ideju, po kojoj je razlika između Dobra i Ljepote u tome što je Ljepota podređena Dobru, baš kao što je i estetika podređena etici.
Slijedeći Plotina, Ficino nadalje ustvrđuje da je Ljepota nematerijalna te kritizira teoriju po kojoj je ljepota utemeljena na stoičkom pojmu proporcije jer kad bi Ljepota prebivala u skladu dijelova, tada nijedna jednostavna stvar ne bi bila lijepa. Ficino se odlučuje za svjetlost, a ne za proporciju. Unutar sveopće Ljepote postoji smanjivanje (gradacija) svjetlosti, vidljiva poput koncentričnih krugova koji polaze od veće svjetlosti prema većoj tami.
Zraka univerzalne Ljepote utjelovljuje se “u anđelima, uzorima i idejama; u dušama, pobudama i predodžbama; u materiji, likovima i oblicima”. To se može predstaviti kuglom zračeće svjetlosti koja se postupno zamračuje prema krajevima, u materiji. To je stoga što svjetleću produhovljenost Ljepote prima podobnija ili manje podobna “podloga” pa je takvo primanje ono koje daje smisao argumentima u prilog proporcijama dužine, količine i boje. Ovakvo shvaćanje ljepote podudara se s umjetnošću koja se razvija u renesansi, naročito s onom Leonarda da Vincija.
Ficino preuzima Platonovu i Plotinovu tradiciju iluminacije koja razlikuje dvije osnovne komponente lijepoga: proporcionalnost i svjetlost. U tom se smislu sjedinjuje Platonov Mit o pećini s kršćanskom tradicijom biblijskog početka stvaranja. U oba teksta svjetlost predstavlja jamstvo sudjelovanja božanskog sjaja.
Postoji i drugo tumačenje Ljepote kojim se Ficino proslavio u tadašnjoj Firenci: “Ljepota tijela je neka određena živost, milina, držanje koje zrači zbog prisustva svoje ideje.” Sva vidljiva ljepota je duhovna, ne samo stoga što je medij koji spaja oko i predmet – svjetlost, dakle duhovan, kao ni stoga što bez svjetlosti oko nema mogućnost viđenja, niti je predmet vidljiv, već zato što je samo zadobivanje ljepote nematerijalno. Ficino jamči duhovno i nematerijalno obilježje ljepote.
Firenca njegova doba vidjela je ideal ljepote u Simonetti Cattaneo Vespucci. Ta lijepa žena bez sumnje je simbol renesanse. Odnosi Botticellija i njegova velikog prijatelja Ficina, kako to potvrđuje Gombrich, presudno su utjecali na Botticellijeva platna: u Rođenju Venere Simonettin izraz lica pokazuje iznenađenje koje najbolje dočarava doživljaj ljepote, dok u Rođenju proljeća njeno lice izražava zabrinutost (usredotočenost) koja prati odgovorno stanje u kojem se ona nalazi – trudnoću. Jednostavnost Venere i ozbiljnost majke koja nosi novi život na obje slike pokazuje i simbolizira Firencu u doba Medicija, a ujedno i Ficinov ideal ljepote.
Ljubav
Za Ficina Ljubav je sjedinjenje s Bogom. Nije znanje ono čime se uspinjemo i prolazimo kroz razine Ljepote, već je to Ljubav – ona koja predstavlja božansku težnju prema spoznaji Ljepote u Bogu. Ljubav slijedi božansku sliku i traži njenu sličnost i njenu duhovnost, kao što to Platon kazuje u Fedru. Ljubav među ljudima također posjeduje to skriveno traženje Boga. To je čežnja za beskonačnošću između dvaju suprotnih i konačnih pojmova: moći i smrti. Ljubav je blistavo čista čežnja i teži jedinstvu s Bogom koje je čovjeku tako teško postići.
Ali, i ljubav i smrt nadilaze vremenske granice. Identitet zaljubljenika nestaje pred subjektom njegove ljubavi i on “umire” da bi tek preko uzajamnosti ponovno postao pokretač života.
Zraka univerzalne Ljepote utjelovljuje se “u anđelima, uzorima i idejama; u dušama, pobudama i predodžbama; u materiji, likovima i oblicima”. To se može predstaviti kuglom zračeće svjetlosti koja se postupno zamračuje prema krajevima, u materiji.
Duša i Čovjek
Duša zauzima središnje mjesto u božanskom stvaranju, istovremeno zadobivajući ulogu prikupljanja uzvišenih svjetlosnih i nižih tamnih obilježja. Treća ili srednja suština predstavlja uspon od tijela prema Bogu, kao i spuštanje od Boga prema tijelu. Bog i tijelo čine dvije krajnosti bića, a Anđeoski um ne ujedinjuje ih stoga što je okrenut prema Bogu i zaboravlja na tijelo. Duša, naprotiv, doseže uzvišenije vrijednosti ne zaboravljajući one niže te je stoga nepokretna kao one više, i pokretna poput nižih. Ova sloboda i bogatstvo mogućnosti predstavljaju osnovnu razliku između čovjeka i drugih bića: razliku koja se temelji na čovjekovoj mogućnosti izbora između jedne i druge krajnosti.
Jedinstvo duše i tijela nije odnos jednakosti već ovisnosti: duša vlada, oživljava, čuva tijelo. Bog je namijenio duši dva svjetlosna intenziteta: jedan prirodni i urođeni te drugi, božanski i stečeni. S obzirom na to koji od ovih intenziteta čovjek koristi, on može prepustiti se materijalnom svijetu i bestijalizirati ili, naprotiv, oplemeniti se, divinizirati.
Dokaz naše besmrtnosti upravo je sposobnost uzdizanja duše prema Bogu. Ficino ponavlja sve Platonove argumente koji podupiru besmrtnost duše, dodajući da je duša sposobna izmjeriti vrijeme i podijeliti ga, beskrajno vraćati vrijeme u prošlost i beskonačno ga rastegnuti prema budućnosti.
Autor: Lisardo Garcia Rodulfo
Sa španjolskog prevela: Nensi Pekić
