Kyudo put luka

Kad tvoj luk se slomi
i strelica nemaš više,
tad gađaj,
gađaj cijelim svojim bićem.

zen majstor Bukoku Kokushi

Luk i strijela oduvijek su se kori­stili kao oružje za lov i rat u svim krajevima svijeta. Međutim, osim ove praktične, u nekim kulturama koristili su se i u ceremonijalne svrhe – kod sjevernoameričkih Indijanaca, Indijaca, Kineza, Grka… Luk i strijela bili su povezivani s onim tajnovitim, skrivenim ili duhovnim. U tom duhovnom smislu, upotreba luka i strijele izuzetno se razvila u Japanu pod imenom kyudo – put luka.

Povijest kyuda

Zahvalnost za osnivanje prve škole luka dugujemo princu Shotokuu Taishiju (574. – 622.) koji je osnovao Taishi-ryu. Prvi koji je sistematizirao vježbanje strijelaca bio je Sadamune Ogasawara u XIII. stoljeću. Stil Ogasawara temelji se na tradiciji i iskustvu dotadašnjih stilova. On i danas ima svoje poklonike, a jednom godišnje organizira se ceremonija na kojoj se demonstrira ovaj stil. Upravo ova škola, kao i nešto mlađi Heki-ryu, imali su najveći utjecaj na razvoj suvremenog kyuda.

Heki-ryu je nastao negdje u XV. stoljeću kao isključivo vojna doktrina u kojoj se njeguje kyujutsu– do savršenstva dovedena upotreba luka i strijele. Začetnik mu je Heki Danjo Masatsugu (1443 – 1502.). Kako je s vremenom upotreba vatrenog oružja potisnula upotrebu luka, vještina kyujutsu povukla se uglavnom u samostane u kojima dobiva novu, duhovnu dimenziju. Postala je umijeće življenja, vještina postizanja i održavanja nutarnjeg mira i spokojstva. Luk je postao oružje kojim se zapravo dobiva bitka za samoga sebe. Takvim su idejama položeni temelji suvremenog kyuda.

Krajem XIX. stoljeća učitelj Honda pokušava stari duh kyuju­tsua prilagoditi modernom dobu i novim potrebama. Njegov učenik Awa Kenzo dovršava započeti posao i sufiks jutsu mijenja u sufiks do, dajući novo ime obnovljenoj vještini. Tako je rođen kyudo – put luka.

Bit kyuda

Riječ do zapravo je teško prevodiva. Obično se prevodi kao put, staza, a možda bi se mogla opisati i kao način, metoda. Evo kako taj pojam objašnjava majstor zena i aikida, Taisen Deshimaru: Do, put, je metoda, učenje koje vas osposobljava da savršeno razumijete prirodu vašeg uma i jastva. To je put Buddhe, bucudo, koji vas vodi u pravcu otkrivanja vaše iskonske prirode, razbuđujući vaš iskonski ego (niže jastvo, ograničeno ja) i potičući ga da ustupi mjesto višem, potpunijem jastvu.

Tako cilj u kyudu više nije pogoditi metu, nego vlastiti niži ego. Majstori kyuda, u skladu s učenjem zena, objašnjavaju da strijelac i meta postaju jedno. Strijelac, dakle, na simbolički način gađa samoga sebe. Možda su ovakve, zapadnom umu teško shvatljive ideje uzrok zašto među zapadnjacima ova vještina, u odnosu na ostale istočnjačke vještine, ima najmanje poklonika. Srećom, 1929. godine njemački profesor filozofije Eugen Herrigel upustio se u učenje ove vještine kod majstora Awe. Plod njegovog istinskog truda su majstorska diploma te knjiga Zen u umjetnosti odapinjanja strijele koja nam je pomogla da barem donekle naslutimo što je to put luka.

Profesor D. T. Suzuki kaže: Jedan od najbitnijih činilaca u gađanju iz luka i onim drugim umjetnostima koje se prakticiraju u Japanu, a vjerojatno i u drugim dalekoistočnim zemljama, leži u činjenici da one ne služe praktičnim ciljevima, i nisu smišljene samo radi estetskog uživanja, već znače odgajanje svijesti, koju treba povezati s kraj­njom stvarnošću. Tako se gađanje iz luka uvježbava ne samo zato da bi se pogodila meta, ne zamahuje se mačem da bi se oborilo neprijatelja, plesač ne pleše zato da bi izvodio ritmične pokrete, nego prije svega da se svijest skladno izjednači s nesvjesnim. Dakle, put luka je na neki način put razvoja čovjeka, odnosno put odgoja njegove svijesti.

U starom Japanu nastale su različite vještine sličnog cilja. Tako postoje put čaja (chado), put pisma (shodo), put mača (kendo) i druge. Čovjek je mogao, ovisno o svojim sklo­nostima, izabrati neki od brojnih putova. Za odgoj svijesti važno je što se događa unutar ljudskog bića, a ono vanjsko, ako se usmjeri ispravno, u tome samo pomaže.

To objašnjava i Herrigel u svojoj knjizi: …gađanje iz luka tako ni pod kakvim okolnostima ne može imati taj smisao da se lukom i strijelom čini nešto izvana, nego da se samim sobom nešto obavlja iznutra. Luk i strijela su takoreći samo izgovor za nešto što se i bez njih moglo dogoditi, samo put prema nekom cilju, ne sam cilj nego tek pomoć za posljednji presudni skok.

Oprema i tehnika

Odjeću u suvremenom kyudu čine specifičan kimono i hakama, široke nabrane hlače. Kimono se ponešto razlikuje od klasičnog po materijalu i kroju i ima nešto kraće rukave. Hakama je standardna, iako se u posebnim prilikama može nositi i drugačija.

Oblik luka za kyudo potječe iz XII. stoljeća i do danas je pretrpio male preinake. Luk za kyudo bitno se razlikuje od naše uobičajene predodžbe luka. Puno je duži od europskih lukova, visine je preko dva metra i nije simetričan. Uglavnom se izrađuje od višeslojnog bambusa čiji se dijelovi spajaju posebnim umecima od drugog drva. Sa svake strane luka su drvene letvice, najčešće od javora. Sredina je sastavljena od dva bambusova sloja, dva sloja kože i opet dva bambusova sloja: drvena vlakna jedne lamele idu u suprotnom smjeru od vlakana druge lamele. Sve to je slijepljeno pomoću tradicionalnog ljepila koje se dobivalo od izmeta jelena lopatara. Tetiva je najčešće izrađivana od konoplje.

Debljina i širina luka ovise o svrsi, veličini i spretnosti kori­snika. Neobično je to što se luk drži na početku donje trećine, a ne na sredini. Razlog tome je njegov nesimetričan oblik. Zanimljivo je i to da je ovaj luk puno teže zate­gnuti nego bilo koji zapadni luk. Majstori koriste lukove koje je teže zategnuti i za koje je potrebno puno više vještine. Oni tvrde da za to nije ključna fizička nego umna snaga.

Gađanje zatvorenih očiju

“Onda biste morali i zavezanih očiju pogađati”, izletjelo mi je. Majstor me je pogledao takvim pogledom da sam se pobojao kako sam ga uvrijedio. Rekao je: “Dođite večeras!”

…Majstor se konačno pridigao i dao znak da ga slijedim. Dvorana za vježbanje bila je jarko osvijetljena. Majstor mi je rekao da jednu svijeću protiv komaraca, tanku i dugačku poput igle za pletenje, zabodem u pijesak pred metom, ali da ne zapalim svjetlo u visini mete. Vani, gdje se nalazila meta, bilo je tako mračno da nisam mogao nazrijeti ni njene obrise, i da malena iskrica svijeće protiv komaraca nije ukazivala na to gdje je meta, možda bih je naslutio, no nikako ne bih sigurno znao gdje je. Majstor je “plesao” ceremoniju. Njegova prva strijela bila je odapeta iz blistave svjetlosti u mrklu noć. Po udaru sam shvatio da je pogodio metu. I druga strijela je pogodila. Kad sam na podnožju mete upalio svjetlo, otkrio sam na svoje čuđenje da se prva strijela nalazila usred crnog polja, dok je druga rascijepila prvu.

Iz knjige Eugena Herrigela, Zen u umjetnosti odapinjanja strijele

Luk ima i simboličko značenje: svojim gornjim krajem on dotiče nebo, a donjim zemlju, dok rukohvat predstavlja čovjeka koji svojim položajem simbolički spaja nebo i zemlju. I strijela se izrađivala prema posebnim pravilima prema kojima rad rukama nije nikada odvojen od duhovnog rada. Strijele su izrađivane od bambusa posječenog za vrijeme zimskog solsticija. Zatim se drvo sušilo dva do tri mjeseca. Strijele su različito oblikovane, a njihovu dužinu određivala je dužina luka. U šinto ceremonijama koristi se kaburaya, strijela koja ima šuplji vrh tako da fijuče dok leti kroz zrak. Ovaj poseban zvuk, prema vjerova­nju Japanaca, rastjeruje zle duhove.

U klasičnoj ceremoniji gađanja iz luka koriste se dvije strijele. Samo gađanje izvodi se na ceremonijalan način, odnosno samo je gađanje cere­monija. Svaka škola ima poseban obred, a obično se počinje iz seiza položaja (klečeći položaj). Nakon toga slijedi čitav niz propisanih pokreta.

Opisat ćemo izvanjsku stranu jedne tehnike koju je propisala Svejapanska Kyudo organizacija (All Japan Kyudo Renmei).

Izvođač je u klečećem položaju. Luk i strijele su ispred njega. Zatim slijedi propisani postupak: izvodi obredni pozdrav, rei; uzima luk lijevom, a strijele desnom rukom; meko ustaje; uspravlja se privlačeći luk i strijele uz tijelo; držeći luk u polukosom položaju ispred sebe jednu od strijela namješta na luk, a drugu pridržava malim ­prstom iste ruke, tako da mu ne smeta prilikom gađanja; diže luk uvis sve dok mu se šake ne nađu malo iznad glave, a istovremeno ga dovodeći u uspravan položaj; polagano spušta luk sve dok ruke ne dođu na visinu malo ispod očiju i istovremeno ga zateže.

Sljedeći korak je najvažniji. To je puštanje strijele. Majstori go­vore kako strijelac ne smije svjesno pustiti strijelu. Ona mora izletjeti kad “ona to sama zaželi”.

Toh-shiya

U budističkom hramu Sanjusangen-do u Kyotu već stoljećima se odvija toh-shiya – natjecanje u gađanju iz luka. Natjecanje se sastoji u tome da se što više puta pogodi meta promjera jedan metar koja se nalazi na udaljenosti od 60 metara. Natjecanje traje 24 sata – od večeri jednog pa sve do večeri idućeg dana.

Hoshino Kanzaemon je 1669. godine odapeo ukupno 10242 strijele od kojih je 8000 pogodilo metu. Koliko je to bio težak podvig govori i podatak da sedamnaest godina nitko nije uspio nadmašiti ovaj broj. Tek 1686. godine Wasa Daihachiro, strijelac osobite snage i izdržljivosti, uspio je oboriti ovaj rekord pod dramatičnim okolnostima:

Nakon što je satima odapinjao strijele i izbacio 7850 strijela, Wasa je uzeo predah, ali kada je trebao nastaviti, zbog krvnih podljeva na rukama koji su nastali uslijed golemog napora, nije više mogao odapinjati strijele potrebnom brzinom. Vidjevši težak položaj u kojemu se našao, Hoshino koji je promatrao natjecanje, priskočio mu je u pomoć tako što mu je malim nožićem rasjekao podljeve puštajući krv da isteče. Ovo je ublažilo bol i otklonilo smetnju, pa je Wasa nastavio gađati dalje. Do večeri je uspio odapeti ­ukupno 13053 strijele, od kojih je njih 8133 pogodilo metu. Tako je Wasa oborio Hoshinov rekord, a Hoshino je ostvario pobjedu časti.

Evo kako trenutak otpuštanja strijele opisuje Awa Kenzo, Herrigelov učitelj: Morate zategnutu tetivu luka držati otprilike kao što malo dijete drži ispruženi mu prst. Ono ga drži tako čvrsto obuhvaćenog da se čovjek stalno čudi snazi malene ručice. A kad dijete ispusti prst, to se događa bez ikakvog trzaja. Znate li zašto? Jer dijete ne razmišlja – recimo ovako: sad ću ispustiti prst da bih dohvatio neku drugu stvar.

Nakon ispuštanja strijele na­staje mir, spokojstvo, opuštanje…

A pogodak? Majstori kyuda kažu da bit ove umjetnosti nije pogoditi metu, već doživjeti trenutak savršenstva, istine. U tom smislu, vježbači kyudo smatraju stepenicama prema savršenstvu, stepenicama prema istinskoj biti čovjeka.

Kyudo je put za istinito, dobro i lijepo, govorio je učitelj Anzawa.

Autor: Damir Krivdić