Jacob Boehme (1575. – 1624.), njemački mistik i filozof, rođen je u skromnoj seoskoj luteranskoj obitelji blizu grada Görlitza, uz samu granicu s Poljskom. Premda formalno neobrazovan, kroz niz prosvjetljujućih vizija stječe sposobnost da očima duše vidi u samu srž stvari. Otuda je i poteklo čitavo njegovo učenje.
Svoju prvu viziju dobio je kao dječak dok je u blizini svog sela čuvao stado. U njoj je vidio veliku riznicu ispunjenu mnogim dragocjenostima koja mu je pripala pod uvjetom da je ne koristi u sebične svrhe. Boehme je kasnije rekao da mu je ova vizija promijenila život. Od tog se događaja okrenuo čitanju Biblije koja će postati i ostati osnova cijelog njegovog kasnijeg naučavanja.
S četrnaest godina roditelji ga šalju na šegrtovanje kod postolara nakon kojeg, u dvadeset četvrtoj godini, postaje majstor postolar te osniva obitelj. Navodno je imao četiri sina i dvije kćeri. Godine 1600., u vrijeme kada Giordano Bruno biva spaljen zbog svog učenja o beskonačnom univerzumu i napada na kršćansku dogmu, Boehme dobiva svoju drugu prosvjetljujuću viziju. Nemam riječi kojima bih mogao dočarati sreću i zadovoljstvo koje sam iskusio. Niti mogu usporediti ovu radost ni sa čim osim sa stanjem u kojem se rađa život usred smrti. U ovom je stanju moj duh izravno gledao kroz sve i prepoznao Boga u svemu, čak i u biljkama i travama. Spoznaju koju je stekao kroz ovu viziju objavio je u djelu Oznaka svih stvari (Signatura Rerum).
Deset godina kasnije, 1610. godine, Boehme dobiva svoju treću viziju o kojoj kaže: Doživio sam božanski sjaj sadržan u cijeloj prirodi. Moj duh je obuhvatio sve stvari… Zatim sam sedam dana bio u stanju stalne ekstaze, okružen svjetlom Duha koji me prožeo kontemplacijom i radošću. Spoznao sam što je Bog i što je njegova volja… Ne znam kako se to meni dogodilo, ali je moje srce hvalilo i slavilo Gospoda zbog toga! Sve što je ranije vidio u odvojenim bljeskovima i nepovezano, u ovoj mu se viziji ukazalo kao povezana i jasna cjelina. Ove vizije sadržane su u njegovom najobimnijem djelu Aurori (Zora ili jutarnje rumenilo na istoku), izdanom 1612. godine.
Ubrzo nakon izdavanja Aurore, luteranski pastor Gregorius Richter na gradskom vijeću Görlitza optužuje Boehmea za herezu i zahtijeva njegov progon iz grada. Vijeće Görlitza popušta pod Richterovim pritiskom te donosi odluku o Boehmeovom progonstvu. No, zbog njegova dotadašnjeg ugleda, gradsko vijeće ipak na kraju ublažuje odluku – Boehme i dalje može ostati u gradu, ali pod uvjetom da prestane pisati. Ubrzo nakon ovog događaja on napušta postolarski posao i kao trgovac počinje putovati u veće gradove poput Dresdena i Praga. Ali, unutarnji poriv za širenjem svojih spoznaja ne ostavlja ga na miru te tako nastaju mnoga značajna djela: Oznaka svih stvari, O preporodu, O nadosjetilnom životu, O rezignaciji, i dr.
U godinama koje slijede, pastor Richter i dalje proganja i optužuje Boehmea te čak zabranjuje da se sahrani na mjesnom groblju u Görlitzu, što je ipak učinjeno na nagovor grofa Hannibala von Drohnea. Zabilježena je i jedna anegdota koja kaže da je za vrijeme crkvene propovijedi Richter otvoreno napao Boehmea: Da li su ovo riječi Isusa Krista – drvodjelje ili riječi postolara? Boehme je tiho odgovorio: Ovo nisu moje riječi, to su riječi Boga kojeg sam spoznao u sebi.
Također je ostao zabilježen i događaj vezan uz Boehmeovo sudjelovanje na skupštini teologa koju je sazvao njemački car. Boehme je bio pozvan da prisustvuje skupštini i objasni svoja teološka gledišta. Kaže se da je svojom bistrinom i skromnošću nastupa zapanjio prisutne teologe te su ga otvoreno molili da ih podučava. Zbog svojih naprednih stajališta koja su duboko zadirala u crkvena shvaćanja onoga vremena, za života je stekao mnogo neprijatelja, ali i štovatelja. Njegov najznačajniji učenik Abraham von Frankenberg, nakon smrti svog učitelja postaje čuvar i nastavljač njegovog djela te izdaje zbirku Boehmeovih naučavanja pod imenom Put prema Kristu, a objavljuje i njegovu najopsežniju i najbolju biografiju. Zanimljivo je da je i sin pastora Richtera, Boehmeova najljućeg protivnika, izdao knjigu odabranih izvadaka iz njegovih spisa.
Boehmeova djela
U svojim djelima Boehme iznosi čitav mistični i metafizički sustav u kojem razrađuje svoje viđenje Boga, čovjeka i prirode. Iako je čvrsto utemeljen u kršćanskoj tradiciji i u njegovim je djelima naglašeno prisutan biblijski jezik, često se u pojašnjavanju stvari i pojava služi simboličkim jezikom kakav možemo naći u ezoterijskim učenjima poput hermetizma, gnosticizma, židovske kabale.
Ipak, Boehme na više mjesta piše da je iz knjiga imao jedva što pročitati, te da je njegova učiteljica bila sâma priroda. Ja u svoje znanje ne unosim ni slova iz mnogih knjiga, nego imam slova u sebi… Zato što smo na sliku i priliku Božju, mi možemo, ako uronimo u svoju nutrinu, dodirnuti početak samih stvari… Očigledno je, međutim, da je u potrazi za znanjem koje omogućuje objašnjenje svih stvari i pojava tražio odgovore i u Paracelzusovim djelima te u kabali.
Tako njegovo najznačajnije djelo Aurora započinje kabalističkom temom Drva života. Prema Boehmeu, Drvo života je drvo spoznaje dobra i zla, a plodovi koji rastu na ovom drvetu simboliziraju čovjeka, koji je po Boehmeu najveća nakana prirode. Čovjek ima slobodnu volju izabrati između dobra i zla; kada se usmjeri prema manifestiranom svijetu, tada dominira zlo, ali kada prepozna vitalni sok u Drvu – tada dominira dobro koje ga uzdiže prema božanskim kvalitetama. Filozofija, astrologija i teologija tri su grane znanja na Drvetu života. Filozofija predstavlja božansku volju kao i prirodu samog Boga, arhetipove svih stvari te dobre i loše kvalitete u prirodi. Astrologija ukazuje na snage u prirodi, na snage planeta, zvijezda i elemenata te kako oni utječu na sva živa bića. Teologija objašnjava prirodu Kristovog principa te kako čovjek može postati dio prolaznog zemaljskog ili dio onog vječnog, duhovnog svijeta.
U djelu Oznaka svih stvari Boehme govori o zakonu korespondencije, o simbolizmu planeta, svemira, prirode, itd. Cjelokupan vanjski, vidljivi svijet sa svim bićima sličan je unutarnjem duhovnom svijetu. Premda unutarnji, ovaj je svijet djelotvoran, također ima narav vanjskog svijeta. Kao što se duh svakog bića manifestira u vidljivom svijetu kroz materijalno tijelo, to isto čini i Vječno biće.
Imajući na umu ovu povezanost i sličnost unutarnjeg i vanjskog svijeta, Boehme savjetuje proučavanje prirode: Nema stvari u prirodi stvorene ili rođene, a koja ne otkriva svoju unutarnju formu kroz vanjsku formu, ono unutarnje uvijek djeluje prema svojoj objavi. To možemo vidjeti i prepoznati u zvijezdama, elementima, životinjama, drveću i biljkama. Prema tome, u signaturama leži najveća mogućnost spoznaje i putem njih čovjek može ne samo spoznati samoga sebe, već također može naučiti prepoznati bit koja je prisutna u svim bićima.
Budući da je Biblija osnova Boehmeovog naučavanja, on ukazuje na važna učenja i simboliku koji su promakli očima tadašnjih svećenika. Tako u djelu Theoscopia, napisanom dvije godine prije smrti, pobija ortodoksni, kršćanski koncept Boga kao onoga koji prebiva izvan našeg univerzuma. Postavljajući pitanja: Da li je netko vidio Boga? Da li netko može opisati njegovo prebivalište? Ako nema stvarnog dokaza o postojanju Boga, zašto onda trošimo svoje vrijeme slušajući propovijedi o njemu ili čitajući površne opise o njemu u spisima? Pravo razumijevanje Boga mora doći iz unutarnjeg izvora i ući u naš um iz žive riječi Božje koja prebiva u našoj duši. Ako nije tako, tada su sva učenja o božanskim stvarima beskorisna i bezvrijedna. Bogu nije potrebno niti jedno mjesto za prebivalište, budući je on istovremeno izvan i unutar svijeta. Njega samoga niti jedan zemaljski um ne može spoznati, kao niti njegovu veličinu i beskonačnost.
On opisuje Boga kao esenciju ili izvor iz kojeg je sve u univerzumu poteklo i kaže da se univerzum razvija na sedam planova, dajući svemu sedmerostruku konstituciju. Tako vječna priroda počiva na sedam principa ili temelja koje Boehme ponekad opisuje kao tinkture, a ponekad kao snage, forme, duhovne kotače ili izvore. Svaki se od tih principa rađa i postoji unutar jednog vrhunskog principa kojeg on opisuje kao Biće ili “biće po sebi”.
Ovih sedam principa prirode u stalnom su sukobu te, kao što Boehme naglašava, stvaraju “kotač patnje” pomoću kojeg se sama priroda otkriva čovjeku. Poput Heraklita, Boehme vidi kozmički život kao strastvenu borbu, kao kretanje, kao razvojni proces i kao vječnu genezu ili stvaranje.
U svojim djelima često govori o sličnosti između Boga i čovjeka. Čovjek je stvoren od Božjih snaga, od sedam Božjih principa. Ali čovjek je s vremenom postao iskvaren i zato ne možemo uvijek u njemu prepoznati njegovo božansko rođenje. Duh Sveti ne može prebivati u grešnom tijelu. Ipak, božanska iskra skrivena u srcu može biti upaljena te se uzdići do mozga koji je izvor sedam Božjih principa. Tada će duša ostvariti svoju svrhu i znanje. Paljenje duhovne iskre prema Boehmeu ovisi o čovjekovoj slobodnoj volji: Čovjek se nalazi u središtu između Božjeg kraljevstva i pakla, između ljubavi i mržnje – što će izabrati, ovisi o njemu samome. Također, Boehme kaže da se cijela stvorena priroda nalazi u nama pa prema tome čovjek ima mogućnost odabira: Mi se nalazimo u središtu prirode koja je smještena u nama. Ako izgradimo anđeoske kvalitete, tada postajemo anđeli, ako izgradimo demonske kvalitete, tada postajemo demoni. Mi se nalazimo u onome što smo stvorili, mi možemo stvarati.
No, ističe kako je čovjek zatvorenik svoje niže prirode koje se može osloboditi putem slobodne volje. Prije nego što poduzme prvi korak na ovom putu, mora se suočiti s iskušenjima i nadvladati ih. Prvo je od njih zmaj koji želi usmjeriti oči čovjekove duše prema ispraznosti svijeta te joj pokazati njegovu slavu i ljepotu. Drugo je iskušenje duhovni ponos i taština. Treće je iskušenje korištenje okultnih snaga u sebične svrhe. Kada ova tri iskušenja budu nadvladana, tada će se u zemaljskom čovjeku roditi novi, duhovni čovjek s božanskom percepcijom i božanskom voljom.
O bitnim značajkama duhovnog života raspravlja u svom djelu O nadosjetilnom životu, koje je zapravo dijalog između učitelja i učenika.
Učenik zapita učitelja: Kako mogu postići nadosjetilni život da bih mogao vidjeti Boga i čuti ga kako govori?
Učitelj mu odgovori: Kada budeš u stanju barem na trenutak ući u ono gdje ne boravi niti jedno stvorenje, čut ćeš Boga.
Učenik: Je li to blizu ili daleko?
Učitelj: To je u tebi i ako možeš privremeno zaustaviti sve svoje misli i želje, čut ćeš neizrecive riječi Božje.
Učenik: Kako mogu čuti riječ Božju kad ne mislim i ne želim?
Učitelj: Kada ne budeš mislio o sebi, niti želio za sebe, kada tvoj razum i tvoja volja postanu spokojni i podložni izrazu Vječne Riječi i Duha i kada tvoja duša raširi krila i uzdigne se iznad onog što je vremensko, kada svetim odvajanjem od tvarnog svijeta zauzdaš maštu i vanjske osjete, tada će se Vječni Sluh, Vid i Govor objaviti u tebi i Bog će kroz tebe čuti i vidjeti, jer ćeš otad ti biti organ njegova Duha i Bog će govoriti u Tebi i šaptat će Tvomu duhu, a tvoj će duh čuti njegov glas. Stoga si blažen ako se možeš uzdržati od mišljenja o sebi i želja za sebe i ako možeš zaustaviti kotač svoje mašte i osjeta. …
U razdoblju između 1612. – 1624. napisao je trinaest knjiga. Moje su knjige napisane samo za one koji žele biti posvećeni i sjedinjeni s Bogom od kojeg su potekli. Ne kroz moje razumijevanje, nego kroz moje pokoravanje Kristu, od njega sam primio znanje njegovih tajni. Usrdno sam molio da ne pišem nego na slavu Božju te za poduku i u korist moje braće.
Boehmeovo živo svjedočanstvo bilo je snažno nadahnuće umjetnicima, piscima i znanstvenicima koji su se javili poslije njega, ne samo u Njemačkoj, nego i u drugim europskim zemljama, a posebno u Engleskoj i Nizozemskoj. Djelovao je i na različite trendove europske misli; s jedne strane, njegovim učenjima započela je kritika Newtonovog materijalističkog poimanja svijeta koju su u doba romantizma pokrenuli umjetnici poput Goethea i Williama Blakea, a s druge strane, njegova su djela nadahnula samog Newtona da formulira teoriju gravitacije i teoriju o strukturi svjetla. Posebno je snažan utisak ostavio na mnoge njemačke filozofe kao što su Hegel, Schelling, Schopenhauer, Nietzsche, Heidegger,… a velik ugled uživao je i kod Carla Junga.
Mada je Boehme izrazom neobično blizak Plotinu, na njega stara grčka filozofija nije imala upliva. Njegovo glavno polazište bila je Biblija pa ga se svrstava u tradiciju kršćanskih mistika. Iz Biblije je crpio dragocjene bisere univerzalne mudrosti, no njegova je poruka upućena svim ljudima, bez obzira na religijsku pripadnost. U njegovim se spisima redovito nalazio crtež anđela koji svira trubu iz koje izlaze riječi: Svim kršćanima, Židovima, Turcima i neznabošcima, svim narodima na Zemlji trubi ova truba, a svoju knjigu Oznaka svih stvari znakovito je završio Kristovim riječima: Tko traži, naći će.
Autor: Mario Piškur[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
