Renesansu se često tumači kao povratak vrijednostima antičkoga doba. No, povratak antici nije samo prigodno prihvaćanje nekog prošlog i zaboravljenog znanja. Ona se ponovno shvaća kao glavni izvor humanističke misli.
Tradicija mudrosti
Čovjek renesanse je čovjek tradicije, nasljednik ljudske duhovne baštine. On ponovno objedinjuje različite misaone pravce, koji se poput grana nekog stabla sastaju i formiraju deblo jedne jedine mudrosti.
Čovjek tradicije je onaj koji se brine za očuvanje zaboravljenog znanja i duha, čiji tragovi u ljudskom nasljeđu u njemu bude reminiscenciju i potiču ga na aktivnu potragu u vlastitoj nutrini.
Obnova zlatnog doba
Antičku se misao smatralo riznicom vrijednosti i vizijom svijeta koja može omogućiti preobrazbu društva i izgradnju budućeg svijeta. Na antiku se gledalo kao na razdoblje svjetla, kako je to primjećivao Petrarca, i izvor novog zlatnog doba, koje su slavili humanisti renesanse.
Humanist renesanse je blizak suvremenom čovjeku. Živi u društvu koje mu više ne nudi smisao i zatvara ga u dogmatsku misao. Osjeća se prevarenim od svijeta, koji kao da je zaboravio smisao čovjekove nutarnje avanture. Kao stranac u svom vremenu, teži oslobođenju. Sniva o obnovi vremena, o zlatnom dobu, o procvatu misli, o ponovnom pronalasku dubljeg smisla života, o nekom prosvijećenom miru. Malo-pomalo, taj mu se san nameće kao nužnost dolaska novog doba i nove filozofije čovjeka i prirode. Ta filozofija procvjetat će u proljeće renesanse.
Upoznaj samoga sebe
Humanist vjeruje da život nije samo nešto izvanjsko, puki slijed događaja ili okolnosti koje mu se nude. Za čovjeka renesanse život ima nutarnju dimenziju, prožetu magijom i misterijem. Ta dimenzija postoji u ljudskom biću koje u svojoj dubini posjeduje nešto skriveno božansko, što mu može rasvijetliti vlastitu sudbinu, povezati ga s drugima i s izvorom kreacije. Nosce te ipsum, Upoznaj samoga sebe, glavni je moto humanista. Odgovori na temeljna pitanja nalaze se ponajprije u nama samima.
Umijeće povezivanja
Isto tako, jedna se druga dimenzija života skriva u nutrini univerzuma, u zvijezdama koje svojim sjajem oživljavaju svijet, u svjetlu koje je izvor života našeg planeta. To je ono što su drevni ljudi nazivali “bogovima”, a što su humanisti ponovno otkrili oživljavanjem bogatog simboličkog svijeta.
Susret između nutarnjega života univerzuma i nutarnjega života čovjeka predmet je hermetičke znanosti: to je istinsko umijeće odnosa, ono koje uspostavlja poveznice između onoga što je gore i onoga što je dolje. Upravo je percepcija te nutarnje dimenzije života cjelokupna avantura humanizma renesanse. Osjetiti božansko i duh koji se nalazi u svakom djeliću života, u svakoj osobi, u svakoj pori prirode, osnovna je preokupacija humanista.
Čovjek umjetnik
Umjetnost je prvi korak u pokušaju izražavanja tih misterija. Umjetnost je odraz Ljepote, za koju su humanisti govorili da je lice Boga. Lijepo govori duši jezikom koji nije od ovoga svijeta: jezikom sklada i čistoće koji izaziva osjećaj ispunjenja i ushita, te uzdiže dušu prema nebeskim visinama. Umjetnost potiče platonski osjećaj reminiscencije, budeći u duši čežnju za njezinim božanskim izvorom.
Umjetnost je odraz božanskoga, a umjetnik njezin glasnik: on izražava božansko prije svega zato što ga može spoznati zahvaljujući svojoj prijemčivosti. Istinski umjetnik je u prvom redu onaj koji to uspijeva izraziti, a ne tehničar koji vlada formama.
Unutarnji put
Jedan od najboljih umjetničkih izraza renesanse jest pjesništvo, koje je u pravom smislu riječi govor duše.
Filozofi, plemići, dvorani ili umjetnici bave se poezijom kao sredstvom obrazovanja duha i srca kako bi postali osjetljivi na više stvarnosti i došli do nutarnjih uvida koji jedini otvaraju oči duše skrivenim stvarnostima.
Čovjek renesanse je vidovit i zato ga se često simbolički prikazuje zavezanih očiju, što znači da njegov pogled nije fizički i materijalan, već se radi o nutarnjoj sposobnosti koja omogućuje spoznaju onoga što je nevidljivo i skriveno fizičkim očima.
Govor imaginarnoga
Humanist se pomoću imaginacije povezuje s misterijima univerzuma. Njegov je um nemoćan objasniti duhovnu stvarnost. Zato treba naučiti jedan drugi jezik, koji je može učiniti dostupnom. To je jezik simbola koji se obraća onom imaginarnom. Simboli su jezik duše: oni su nositelji smisla. Jer simboli su jezik koji je božanska Riječ zasijala u ljudskim dušama, kako kažu Kaldejska proročanstva, zbornik mudrosti Zarathustre.
Simboli posjeduju mogućnost da humanistu otkriju tajne duha i božanskoga. Omogućuju epifaniju, odnosno prodor sakralnoga u profani život, koji se time preobražava.
Govor duše
Govor duše je govor snova, vizija, ali i predmet filozofije. Svoj rječnik pronalazi u sakralnim jezicima i drevnoj mitologiji.
Zato je razumljiv čudesan uspjeh hijeroglifskih zapisa Horusa Apolona za koje se smatra da prenose simbolički i sakralni jezik Egipta, domovine Hermesa, i da otkrivaju pravo ime stvari, odajući njihovu tajnu bit (u skladu s Biblijom koja govori o pravom imenu stvari i živih bića).
Spomenimo i Pica della Mirandolu koji je Europi približio složenu i bogatu mudrost kabale, sakralnog i simboličkog jezika židovske tradicije. Pravo ime stvari, njihova bit, može na presudan način utjecati na njihovu prirodu i sudbinu.
Značenje mita
Ponovno otkriće mitova pokreće imaginaciju renesanse. Humanisti otkrivaju dublji smisao tih imaginarnih priča koje u isti mah otkrivaju tajne prirode i odražavaju misterije ljudske duše, života i univerzuma.
Najjasniji izraz njihove filozofske snage u umjetnosti nesumnjivo je vidljiv kod Botticellija, posebice u njegovim slikama Proljeće i Rođenje Venere. S druge strane, Giordano Bruno obilježio je filozofsko izučavanje tih oblika imaginacije.
Sposobnosti čovjeka maga
No, čovjek humanist ne želi biti samo onaj koji promišlja o misterijima univerzuma. Želi se s njima sjediniti, poput žive karike u zlatnom lancu, za koji su humanisti govorili da povezuje nebo i zemlju.
Kao aktivan sudionik u tom lancu odnosa, humanist je poput maga, tj. onoga koji može dosegnuti skrivene strukture prirode i života. On primjenjuje veliko umijeće oponašanja, što naravno nije slijepo kopiranje prirode, već umijeće uvida u prirodu, njezine skrivene moći i oblike koji otkrivaju njezinu inteligenciju, lice božanske inteligencije, Riječi ili Logosa, u čemu je Leonardo da Vinci bio najveći majstor.
Promatrajući prirodu, humanist je zadivljen njenom ljepotom i to ga navodi da je želi oponašati u svojim djelima, što mu i samom omogućava uzdizanje na višu razinu.
Etičko i estetsko
Put humanista sastoji se, prema tome, od tri faze koje vode do postupnog susreta sa skrivenim dimenzijama postojanja. Prva je oponašanje, umijeće promatranja života, faza učenja i otkrivanja Lijepog pomoću skladnih oblika prirode. Slijedi pročišćavanje misli, osjećaja i djela kroz filozofski život, kao primjerice u platoničkoj Akademiji Marsilija Ficina u Careggiju. Ta dva aspekta omogućuju filozofu da ujedini estetsko i etičko. Tek tada može nastupiti magija, plod spajanja znanja i moći, istinska ceremonija sjedinjenja čovjeka sa snagama života, u službi ne njega samoga, nego većeg sklada manifestiranog postojanja. Slika Tri Gracije, Ljepote-Čistoće-Užitka, toliko cijenjena u renesansi, oslikava taj trostruki put.
Potraga za skladom
Sklad je nesumnjivo misao vodilja renesanse. Težnja za skladom zahtjevno je umijeće povezivanja suprotnosti, poput neba i zemlje, Hermesovo umijeće u pravom smislu riječi, koje u tom razdoblju dobiva velik zamah, potaknut ponovnim otkrićem i širenjem Corpusa Hermeticuma, zbirke hermetičkih spisa iz helenističkog doba.
Sklad prvo treba uspostaviti u čovjeku, za kojeg je Pico della Mirandola rekao da je stjecište svijeta, odnosno mjesto gdje se susreću nebo i zemlja. Zbog toga posjeduje dvostruku prirodu koja ga navodi da postupa ili poput anđela ili poput zvijeri.
Uspostava sklada u svijetu i u vlastitoj okolini, vladavina mira nad ratom, sloge nad neslogom, također je velika preokupacija humanista tog doba. Humanisti su idealisti koji sanjaju o društvu mira, a njihovi se snovi često iskazuju kroz književne ili građevne planove utopijskih gradova. Sklad je također pokretač umjetnosti, od slikarstva i kiparstva do arhitekture, umijeće povezivanja dijelova u skladnu cjelinu.
Marsilio Ficino i Pico della Mirandola bili su vjesnici religijske sloge, pax theologica-e, a svakako treba istaknuti i velikog Erazma koji se borio protiv ratova i sukoba svake vrste.
Potraga za skladom potraga je za božanskim, jer sklad otkriva jedinstvo koje se rađa iz ravnoteže dijelova jedne cjeline. Potraga za Jedinstvom koje se skriva u mnogostrukosti lica života, misterijski je put na koji kreću humanisti, od Petrarce do Pica della Mirandole, jer Jedinstvo je vidljivo obilježje božanstva.
Božanski je onaj koji se može sjediniti sa samim sobom; božanski je onaj koji može živjeti u jedinstvu s univerzumom; božanski je onaj koji može ujediniti prošlost i budućnost, povijest i sadašnjost; božanski je onaj koji može ujediniti snage neba i zemlje.
Autor: Isabelle Ohmann
S francuskog preveli:
Franko Maglica i Zrinka Treščec
Iz časopisa Acropole br. 196[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
