Bruno je vrlo složena ličnost, predstavnik kriznog prijelaznog razdoblja na izmaku XVI. stoljeća, upravo onog doba koje je obdarilo Europu i svijet univerzalnim genijima, velikim djelatnicima duha i akcije, izvorne misli i umjetničkih dostignuća.

Danas je najpoznatiji po prkosnom stavu pred inkvizicijom i primjernoj žrtvi za ideju – smrti na lomači u Rimu 17. veljače 1600. godine. Njegove dostojanstvene riječi upućene sucima nakon izricanja presude (“Vi se bojite više od mene …”), odvraćanje od raspela koje mu je ponuđeno da ga poljubi kada je nag, začepljenih ustiju kako ne bi u zadnjem trenutku prosvjedovao, očekivao da bude pretvoren u živu buktinju – sve je to pridonijelo da Bruno postane legendom slobodne ljudske misli, nezamjenljivim likom u panteonu progresivnog čovječanstva.

Dakako, on je najznačajniji kao filozof čija je misao krajnji izdanak renesansnog platonizma, hermetizma i pitagorizma i koji je osebujnim, optimističkim i imanentističkim panteizmom pridonio kasnijem prevladavanju idealističkih korijena vlastite humanističke tradicije.

Istovremeno, Bruno je i vizionar moderne znanstvene misli pokrenute, između ostalog, Kopernikovim otkrićem i preokretanjem antičko-kršćanskog, srednjovjekovnog geocentrizma te smioni nastavljač Kopernikova heliocentrizma koji je u Brunovoj koncepciji opovrgnut vizijom beskonačnog svemira u kojem se gibaju i doslovno žive bezbrojni svjetovi. Time se i položaj čovjeka iz korijena izmijenio.

Nije živio dugo, svega pedeset dvije godine, a od toga je gotovo osam proveo u uzama Sv. Uficija. Njegova djela napisana i objavljena prije 1582. godine, kada je morao bježati iz Italije optužen zbog krivovjerja, izgubljena su. Pa ipak, između svoje trideset četvrte i četrdeset treće godine, kada je bio uhićen u Veneciji zbog teških optužbi o poricanju nekih temeljnih vjerskih dogmi (1591.), dakle za manje od jednog desetljeća, napisao je i objavio trideset osam knjiga, dok je još desetak ostalo u rukopisu ili je zauvijek izgubljeno.

Njegova je misao bila do kraja elaborirana oko godine 1584., a to je ujedno i razdoblje njegova najzrelijeg stvaralaštva. Te, i tijekom nekoliko sljedećih godina Bruno piše šest talijanskih dijaloških rasprava i nekoliko sličnih filozofskih rasprava u latinskim stihovima. Bilo je to i razdoblje najvećih nadanja u Brunovu lutalačkom životu jer je kao službenik francuskog veleposlanika u Londonu sudjelovao u ostvarivanju ambicioznog plana o dinastičkom povezivanju Francuske i Engleske, kao preduvjetu pomirenja umjerenih katolika i anglikanaca.

Artemida (Dijana) VersajskaBrunova intuicija o jedinstvu svega, o životu koji pulsira i u mrtvim stvarima, o prožimanju i nedjeljivosti krajnjih suprotnosti, o magijskoj moći ljudske riječi nad prirodom i o pripadanju čovjeka toj istoj prirodi i materiji u kojoj duša luta dok se ne približi nedostižnim visinama ili dubinama – sugestivno je, inspirativno i, rekli bismo, poetsko viđenje samo po sebi.

Iz snage Brunova uvjerenja niče njegova poezija, a iz nje slikovit i konkretan oblik filozofskog diskursa u kojem nisu rijetke neobične slike, lapidarne izreke, nove analogije i drevni mitovi obnovljeni u službi novih spoznaja. To je izrazito ekspresivan i eksperimentalan stil proznog kazivanja, nagao i nesputan gramatičkim pravilima, a onda, opet, istančan i odmjeren, prema svojoj osnovnoj funkciji i spekulativnoj svrsi.

Stoga je odavno prihvaćeno da njegove najbolje rasprave na talijanskom jeziku pripadaju podjednako i filozofiji i književnosti.

Rasprava O herojskim zanosima posljednje je Brunovo djelo na talijanskom jeziku i jedno od najopsežnijih. (…) U toj su raspravi veoma značajna novost dijelovi napisani u stihovima, u obliku soneta i kancona osebujne forme, kojih je čak sedamdeset pet. (…) Soneti i kancone navedeni su logičnim slijedom koji proizlazi iz njihova sadržaja, kao u svakom kanconijeru, a prozni ih dijelovi povezuju, pripremaju ili tumače njihovo značenje u alegorijskom smislu.

U uvodnom dijelu rasprave Bruno dovodi svoje djelo u vezu s biblijskom Pjesmom nad pjesmama i njezinim, tada još uvijek aktualnim, alegorijskim i moralnim tumačenjima. (…) Sadržaj, sveden na najbitnije, prikaz je patnji kojima se podvrgava čovjek koji u sebi osjeća herojski zanos duše koja se želi vratiti prvom Počelu, Jednom, Najvišem dobru, odnosno, alegorija borbe duše (psihomahije) i njezina putovanja ili hodočašća. No, da ne bude dvojbe, recimo odmah da je to svjetovna askeza i mistički polet unutar koordinata koje je sam filozof zadao. U tom povratku prema Jednom, Bruno pridaje ljudskom biću aktivnu ulogu, a konačni rezultat tih herojskih patnji bit će nagrada rijetkim povlaštenim pojedincima: oni će doživjeti poništenje u neizravnom viđenju “božanskog” što uznosi, a da ipak ne može zadovoljiti trajnije neugasivu žeđ duše za apsolutnim. Naravno, taj put u beskrajne prostore božanskog i silazak u unutrašnje ponore ljudskog približava Bruna njemu suvremenim kršćanskim misticima (San Juanu de la Cruzu), no samo po izvanjskim pojavama te duhovne pustolovine. Angažman intelekta, volje i ljubavi Zanesenog ne oslanja se na neko nadnaravno nadahnuće koje bi mu dalo sigurnost i nadu u uspjeh njegova “putovanja”. Kao što firentinski novoplatonski filozof Marsilio Ficino tumačeći Platonovu Gozbu razlikuje životinjsku mahnitost koja vraća čovjeka životinjskoj naravi od božanske mahnitosti koja ga uzdiže iznad ljudske naravi, tako i Bruno razlikuje one koji poput praznih posuda primaju u sebe božanstvo, pa im puk vjeruje jer su proroci ili vidovnjaci, od onih koji sami, svim svojim intelektualnim moćima i osjećajima u neizrecivu zanosu bića teže prema Jednom. To su pravi herojski zanosi, to su novi Brunovi Heroji, a njihovo je oduševljenje tim više ljudsko i tim dramatičnije što je ishod njihova podviga teži i neizvjesniji.

Značajne poticaje svojem razmišljanju Bruno je našao u latinskom djelu Marsilija Ficina, zapravo u dijelu koji sadrži prijevode i tumačenja Platonove Gozbe i Fedra, Plotinovih Eneada, Dionizijeva djela O imenima Božjim, Hermetičkog korpusa, Jambliha i Prokla. I sam termin furore (zanos, oduševljenje, mahnitost) potječe od Ficina koji Platonov izraz manija prevodi s furor. I mit o Prirodi personificiranoj u Dijani (Mjesecu) koja prima svjetlost od Apolona (Sunca) koji je neizrecivo i neobjašnjivo Jedno, novoplatonskog su podrijetla. No, filozofsko i mitološko nasljeđe antike i humanizma podvrgnuto je u Brunovu djelu spoznajno-poetskim mjerilima njegova nadahnuća. Navest ćemo jedno od središnjih mjesta i mitova rasprave O herojskim zanosima u kojem se skladno spajaju neke od najbitnijih odrednica Brunova misaonog sustava:

Tako se opisuju putevi herojske ljubavi kad teži vlastitom predmetu, a to je najviše dobro, te herojskog razuma kad nastoji dostići vlastiti predmet, a to je prva istina ili apsolutna istinitost. (…)

U šumi hrte i čuvare pusti
Akteon mladi, kad ga kob usmjeri
da neoprezno tragom šumskih zvijeri
put ga povede sumnjivi i pusti.

Najljepše tijelo i lice u vodi
što mogu vidjet bozi i smrtnici,
vidje u zlatnoj i purpurnoj slici,
i velik lovac lovinom se zgodi.

Jelena koji krenu
k najgušćem mjestu, i koraka laka,
proždriješe mnogi jaki psi u trenu.

(Prev. M. Maras)

herojski-zanosi2

Zbog toga se nikom ne čini mogućim vidjeti Sunce, univerzalnog Apolona i apsolutnu svjetlost, najvišu i najizvrsniju vrstu; no samo njegovu sjenu, njegovu Dijanu, svijet, svemir, prirodu koja je u stvarima, svjetlost skrivenu u neprozirnosti tvari, to jest onu koja sija u mraku. (…) Rijetki su, velim, Akteoni kojima je sudbina dopustila da promatraju golu Dijanu, te da (…) prestavši biti lovci postanu plijenom. (…) U tom univerzalnom i božanskom lovu njegovo je hvatanje takvo da je nužno baš on uhvaćen, apsorbiran, sjedinjen. Zbog toga on nije više prost, običan, uljuđen i pučki, već postaje divlji poput jelena, stanovnik osamljenih mjesta; on živi božanski pod visokim svodovljem šume i u prostorijama planinskih spilja koje nisu okićene umjetnim uresima, gdje se divi izvorima velikih rijeka, gdje opstoji netaknut i čist od običnih požuda; tu slobodnije opći s božanstvom. (…) Tako psi, misli na obične stvari, proždiru tog Akteona i tako on, mrtav, za puk, za mnoštvo, razvezan iz čvorova uzbuđenih osjetila, oslobođen tjelesnog zatvora stvari, ne gleda više svoju Dijanu kroz okove i prozore, nego, srušivši zidove na tlo, sav se pretvara u oko pred čitavim obzorjem. Sad na sve gleda kao da je jedno, tuđa su mu razlikovanja i brojevi koji nam, poput različitosti osjetila, poput različitosti procijepa, dopuštaju tek zbrkano viđenje i shvaćanje. On vidi Amfitritu, izvorište svih brojeva, svih vrsta, svih razloga, koja je Monada, prava esencija bića nad svim bićima; pa iako je ne vidi u njezinoj biti; u apsolutnoj svjetlosti, ipak je vidi u njezinu potomstvu koje joj je slično i koje je njezina slika; jer iz Monade koja je božanstvo proizlazi ova druga monada koja je priroda, svemir, svijet; gdje se promatra i zrcali kao Sunce u Mjesecu posredstvom kojega nas osvjetljava, dok sam ostaje u hemisferi intelektualnih supstancija. Takva je Dijana, ono jedno koje je samo biće, ono biće koje je sama istina, ona istina koja je shvatljiva priroda na koju utječe Sunce i sjaj više prirode, prema tome što se priroda dijeli na onu koja je rođena i koja rađa, ili proizvoditeljicu i proizvedenu.

(O herojskim zanosima, I. dio, IV. dijalog; II. dio, II. dijalog)
herojski-zanosi3

U posljednjem dijelu Herojskih zanosa devet slijepaca govore o uzrocima intelektualne sljepoće, jer se upravo o takvoj i radi, završavajući navođenjem Pitagore i Dionizija Areopagita koji su tvrdili da se Boga bolje časti i ljubi šutnjom, tj. preferiranjem takozvane negativne teologije, za razliku od Aristotela i skolastičara koji su tražili dokaze. U zadnjoj epizodi, koja je autobiografskog karaktera, jer iza svih devet slijepaca stoji sam Bruno sa svojim životnim i misaonim iskustvom, pisac se vraća uvodnim osobnim motivima čije je značenje nesumnjivo šire i dublje. Kirka, simbol materije, daje slijepcima posudu s čudotvornom tekućinom koju smije otvoriti samo osoba čiste duše (alegorija intelektualne ljubavi). Kad se to zbude, slijepci će progledati i moći će promatrati božansko u stvarima ovog svijeta, u Prirodi i materiji čiji su dio, ali koja je vječna i produhovljena i u kojoj se krije imanentno božanstvo. Brunovim se slijepcima to i događa, i to baš u elizabetinskoj Engleskoj u kojoj je filozof tada boravio i u kojoj mu se za trenutak činilo da će moći slobodno prenositi svoj filozofski credo.

Recimo, na koncu, da je novija kritika proglasila tu raspravu poemom o Čovjeku, a ne o Bogu. Čovjek, doduše, u svom furoru teži božanskom i apsolutnom, ali se uzvišeno i zapravo ravnodušno božanstvo krije pred njim. Odsustvo milosti ne obeshrabruje herojskog zanesenjaka i on ne odustaje od svog nauma, iako zna da su istina i dobro koje traži izvan njegova domašaja. Zaključak ipak nije pesimističan jer takav zanos čovjeka uzvisuje i oplemenjuje, a kontemplacijom Prirode otkriva odraz ili sjenu božanstva.

Strukturu i stil Brunove rasprave O herojskim zanosima neki nazivaju “hijeroglifskim”, aludirajući na mnoštvo simbola, alegorija, mitova i amblema koje pjesnik i filozof niže u tom djelu. Razlog tomu ne treba tražiti u autorovoj naklonosti “egipatskim tajnama” koje su bile u modi od humanizma do baroka, koliko u činjenici da ideja o prirodi kao golemom hijeroglifu božanske misli pripada krugu Brunova načina razmišljanja. Isto tako nije slučajno da autor tu raspravu naziva “spjevom”. Novoplatonovci su svemir smatrali “velikim Božjim spjevom” – znamo i zašto, ali znamo i to da je svako uspjelo književno djelo (a u takva ubrajamo i Brunovu raspravu) svojevrstan Univerzum koji pulsira vlastitim životom i traje po normama svojega ljudskog, pjesničkog i proročanskog bića.

Izbor iz članka objavljenog u časopisu Nova Akropola, br. 8, 1997.
Autor: Prof. dr. Mate Zorić

giordano-bruno-siluetaUspjeti više neće staviti me pred ponor noći,
Jer onaj koji pobijedi velikog Pitona,
Bojeći svojom krvi vode mora,
Otjerao je moju Megeru.
Tebi se obraćam, i tebi upravljam svoje riječi;
Tebi zahvaljujem, o drago Sunce,
svjetlosti božanska moja,

Posvećujem ti svoje srce i uzvišenu ruku:
Što ste me daleko držali od one zablude grozne,
Što si mi postalo vodič za najbolje pothvate,
I izliječilo mi prebolno srce i um.

Tko me podstiče i ulijeva mi hrabrost za slične pothvate,
Tko pomaže mi da se ne plašim zle sudbe il’ smrti?
Tko znao je razbit okove i ona vrata,
Od kojih su rijetki slobodni i izlaze van?

Vijek, godine, mjeseci, dani i sati,
Sinovi i oružje vremena i onaj dvor
Pred kojim ne vrijede ni mač, ni dijamant,
Osigurali su me od njegove pomame,
Zato u zrak širim (sad) krila sigurno,
I ne plašim se zapreke od kristala il’ od stakla;
Već cijepam nebesa i u beskrajnost se dižem.
I dok se sa svoga globusa dižem ka drugima,
I kroz etersko polje prodirem sve dublje u svemiru:
Za leđima ostavljam ono što drugi iz daljine vide.

Giordano Bruno, O beskrajnosti, svemiru i svjetovima