Ove se godine obilježava 420 godina od smrti Giordana Bruna. Kako se često više spominje njegovo spaljivanje na lomači negoli značenje njegove filozofije, smatramo potrebnim ukratko predočiti osnovne crte filozofske misli Giordana Bruna.
Bruno je proširio Kopernikov heliocentrični sustav na “beskonačnost svemira i mnoštvo svjetova”, čime je prvi jasno dao sliku fizičkog svemira koju i mi danas prihvaćamo.
Govorio je da su planeti drugačije prirode od vatrenih zvijezda; o tome kako zvijezde imaju vlastitu svjetlost, a planeti odražavaju svjetlost zvijezda; planeti imaju vatrenu jezgru duboko ispod površine, kreću se oko sunca po manje simetričnim putanjama… Tvrdio je da su kometi ledeni blokovi koji dolaze iz vanjskog prostora u blizinu zvijezda, što je otkriveno pomoću satelita tek krajem XX. stoljeća. Osim ovih, iznio je još niz konkretnih podataka, do sada znanstveno potvrđenih, ali i onih koje suvremena znanost još nije istražila. Zanimljivo je da je sve to tvrdio prije izuma prvog primitivnog teleskopa i dokaza da se Zemlja vrti oko Sunca.
Bruna se nazivalo glasnikom i mučenikom prirodnih znanosti. On to ipak nije bio, jer se protivio nastojanju objašnjavanja svijeta isključivo promatranjem i “matematičkim” metodama. Smatrao je da prirodna znanost može pronaći samo “slučajnost slučajnosti” jer se bavi samo sjenama, tj. fizičkim svemirom.
Nije bio ni protivnik religije, kako se to obično smatra. Držao je da religija daje moralni putokaz, ali ne govori o stvarnosti.
Za njega je ispravan put spoznaje onaj koji obuhvaća cjelinu, onaj koji ne ograničava, već oslobađa duh. Smatrao je da se spoznaja treba temeljiti na objektivnom mišljenju i intuiciji pomoću kojih je moguće doći u dodir s božanskim i istinitim, a to je, prema njemu, razumijevanje zakonitosti i uzroka svih pojava.
Priroda je božanska sjena, odnosno – priroda je Bog u stvarima (natura est deus in rebus). Cijeli je univerzum veliko živo biće, odnosno postoji jedan Život u kojem sudjeluje bezbroj božanskih monada – živih bića. Navedeno je u skladu s najmodernijim, ekološkim stajalištem znanosti.
Ali Bruno ide još dalje i, polazeći od Platonova učenja o idejama, iznosi svoju spoznajnu metodu – “umijeće pamćenja i mašte” – koja predstavlja izraz neograničene kreativne sposobnosti.
Moderna se misao nevoljko upušta u ozbiljno vrednovanje pojma mašte jer današnji materijalistički spoznajni put, pretjerano zanesen tehnološkim igračkama, bitno ne razlikuje vrijednost stvaralačke mašte od obične fantazije. Ovdje Bruno jasno kaže: “Mašta mora biti prva veza duše, posrednik između vremenskog i vječnog. Ona je osjetilo ili, točnije rečeno, jedino istinsko osjetilo. To je tijelo i nositelj duše, izvor odakle istječe ljudski život, najplemenitija metoda za komuniciranje s Bogom.”
Kao što je na planu univerzuma govorio o beskonačnosti svemira i mnoštvu svjetova, na razini čovjeka, afirmirajući spoznajni put pomoću kreativne imaginacije (stvaralačke mašte), otkriva neslućene dubine ljudskog dostojanstva utemeljenog na čovjekovu božanskom identitetu – mikrokozmosu, koji u malome sadrži sve osobine čitavog univerzuma – makrokozmosa.
Kruna njegove filozofske misli je herojski zanos, način djelovanja herojskog filozofa koji se služi snagom božanskog unutar sebe, snagom koja omogućuje duši da se uzdiže. To je duhovno rađanje – majeutika, a podrazumijeva rađanje onoga što se nalazi u vlastitoj duši: “Treba imati vlastitu muzu, a ne ljubakati s Homerovom”, “Treba znati sijati zrna vlastite kreposti i darovitosti, a ne grickati, prljati, blatiti, žvakati tuđa proučavanja i napore.”
Bruno se borio protiv vjerskog fanatizma i sljepila službene znanosti svoga vremena, o kojem govori: “Luđacima nazivaju one koji ne znaju raditi po uobičajenim pravilima, bilo zato što teže naniže, jer su manje razumni, bilo zato što teže naviše, jer su pametniji.” Stoga se borio za preporod vitalnih vrijednosti ljudskog duha, dajući smjernice za izlazak iz mraka srednjega vijeka.
Nakon četiri stoljeća opet smo zapali u kulturnu i civilizacijsku stagnaciju. Tko će nam u XXI. stoljeću ukazati na toliko potrebne nove i humanije spoznajne smjernice?
Možda ponovno upravo Giordano Bruno.
Autor: Andrija Jončić
