Uobičajeno je gledište da Egipćani nisu imali filozofiju te da je filozofija počela s drevnim Grcima. Međutim, neki od najvećih grčkih filozofa, uključujući Talesa, Pitagoru i Platona, govorili su da svoje znanje i ideje uvelike duguju egipatskim mudracima. Primjerice, Platon je proveo trinaest godina učeći kod egipatskih svećenika u Heliopolisu.

Teškoća s kojom se današnji učenjaci susreću jest ta da nemamo zapisa o diskurzivnoj egipatskoj filozofiji, odnosno filozofiji u obliku u kojem smo danas navikli o njoj razmišljati. No prema Pierreu Hadotu, autoru Filozofije kao načina života, filozofija se u drevnom svijetu percipirala na potpuno drugačiji način nego danas. Prema njemu, karakterizirala su je dva načela: učiti kako živjeti i učiti kako umrijeti. Drugim riječima, s jedne strane bila je izrazito praktična, a s druge izrazito metafizička. U egipatskoj filozofiji nalazimo obje navedene suprotnosti: njihova mudrosna književnost ili moralna filozofija, bavila se učenjem o tome kako živjeti, a njihovi pogrebni tekstovi bavili su se učenjem o tome kako umrijeti.

Primjer egipatskog moralnog filozofa jest Ptahotep koji je napisao svoje Izreke u dobi od 110 godina! Prema Willu Durantu, Ptahotep je vjerojatno prvi filozof na svijetu, a možda i najstariji. Načelo na kojem se temeljila moralna filozofija drevnih Egipćana zvalo se Maat. Maat je personificirala božica čiji je simbol bilo pero. Ona predstavlja univerzalni kozmički red, zakon života. Ljudska bića također podliježu tom zakonu: moramo naučiti živjeti u skladu s našim višim umom koji su Grci nazivali nous, a Egipćani ba.

Načelo Maat rezultiralo je snažnom etikom dužnosti i odgovornosti koju je karakterizirao dobronamjeran stav. Također, vidimo brigu o vlastitom razvoju i zadivljujuću skromnost koju Ptahotep izražava na sljedeći način: Ne budi ohol kad su u pitanju tvoje znanje ili tvoja učenost jer umjetnost nema granica i ni jedan umjetnik nikad ne dosegne savršenstvo.

Vezano uz drugi aspekt drevne filozofije – učiti kako umrijeti – Platon ga spominje više no jednom u svojim dijalozima kad spominje filozofiju kao pripremu za smrt (Fedon

[67e]). Iako prema smrti danas imamo uglavnom negativan stav, možemo je promatrati i u pozitivnom svjetlu: kao priliku za doticaj s nevidljivim svijetom, gdje istina, ljepota i ostali arhetipovi mogu biti jasnije sagledani. U svakom slučaju, to je bilo Sokratovo gledište. Iako se tekstovi poput Knjige mrtvih nesumnjivo bave prijelazom s ovog svijeta na drugi, postoje dijelovi koji su očito napisani za žive. Drugim riječima, moguće je doći u doticaj s nevidljivim stvarnostima tijekom života, nije nužno čekati neodložnu smrt. Taj proces dosizanja višeg znanja u antici je bio poznat kao inicijacija u misterije, a sama je filozofija, kako je istaknuo suvremeni litvanski filozof Algis Uždavinys, smatrana misterijem u koji čovjek može biti iniciran. Biti iniciran znači osloboditi se vezanosti za fizičko tijelo (khat) i personalni ego (ab) da bismo mogli biti ponovno rođeni kao duhovno biće (akh – simboliziran pticom). U tom smislu, Knjiga mrtvih može se smatrati knjigom metafizičke filozofije koja poučava filozofa kako proći iskušenja inicijacije.

Kao što su Grci dobro znali, besmrtna božanska priroda ne postiže se samo kontemplacijom (theoria), nego je za to potrebna i praksa (praxis), uređenje i harmonizacija vlastitog života, purifikacija nedostataka i nečistoća – da bi naše srce postalo lagano poput pera Maat. Otuda važnost moralnog života kao nužnog temelja više mudrosti.

U tom smislu, filozofiranje nije samo razmišljanje, već prvenstveno put prema znanju o bivanju, o onome što doista jest, što u Egiptu simbolizira Svjetlost.

Autor: Julian Scott
S engleskog preveo: Robert Čokor