U svom izuzetnom djelu Drevni Meksikanci Miguel Angel Portillo izražava dubinu i složenost astečkog mišljenja i pokazuje kako postoji čitava filozofija u njihovim kodeksima, usmenoj predaji i svetim građevinama. Njihove ideje obuhvaćaju čitavu magijsko-racionalnu koncepciju božanskog i apstraktnog. Tome pripadaju i uzroci događanja u prirodi (metafizika), problemi čovjeka u spoznaji konačne stvarnosti (teorija spoznaje), vrijednosti i elementi koji oblikuju čovjeka kao biće i potiču ga na susret sa samim sobom (antropologija i filozofija morala), itd.
Coatlicue, “Ona sa suknjom od zmija”, Majka bogova, božica zemlje, života i smrti. Astečki su mudraci kroz pojam Coatlicue povezivali majčinski princip čuvanja života s ratničkim principom neprekidne borbe suprotnosti. Zahvaljujući tome, uvijek može nastajati novo uz žrtvu onoga što je staro. Antropološki muzej, Mexico City.
Sljedeći simbol koji sadrži veliku dubinu je prvo svjetlo, ceipal, koje stvara sve stvari. Njegovo božansko ime je Tloque Nahuaque ili Ipalnemohuani. Zovu ga “Gospodar blizine i jedinstva” (Tloque Nahuaque). On je “Onaj po kojemu se živi” (Ipalnemohuani), “Noć i vjetar” (jer je kao vrhovni bog nevidljiv poput noći i neopipljiv poput vjetra), te “Onaj koji sam sebe oblikuje mišlju” (Moyocoyatzin).
Poput svega u prirodi, manifestira se vezan uz svoju suprotnost, a budući da ljudski um ne može percipirati jedan bez dva, nazvan je Ometeotl, bog dualnosti, koji se manifestira kao muški princip – Ometecutli (Gospodin dva) i ženski princip – Omecihuatl (Gospođa dva). On je otac i majka svih živih bića koja žive na mjestu dualnosti, na “mjestu devet podjela” (devet planova svijesti na koje se dijeli manifestirano postojanje).
Quetzalcoatl, “Pernata zmija”, bog koji je vlastitom žrtvom stvorio čovjeka nakon potopa, dao mu sva potrebna znanja i vještine, od zakona, pisma, umjetnosti, do obrade zemlje, traženja ruda, obrade metala i svih graditeljskih umijeća. On je u svemu uzor i primjer moralnog savršenstva, “ljubitelj mira”.
Tezcatlipoca, “Bog dimnog zrcala”, Podzemno Sunce, brat Quetzalcoatla i njegov neprijatelj, Gospodar pomrčina i tame. Dimno zrcalo stvara iluzije u pojavnom svijetu koje za čovjeka predstavljaju iskušenja.
Huitzilopochtli – “Bog kolibrić” koji najavljuje novo doba čovječanstva vezano uz buđenje čovjekove svijesti. Simbolizira posljednju transformaciju duše koja se od leptira pretvara u kolibrića.
Dva su božanstva koja svojim podvizima pokazuju što treba ostvariti duša kako bi se što više približila božanskom i kako se nikad više ne bi vratila na zemlju: Huitzilopochtli, koji predstavlja stazu magičnog rata, nutarnjeg osvajanja, i Quetzalcoatl (Pernata zmija), put mudrosti i pročišćenja duše.
Huitzilopochtli se rađa na Planini zmije. Rođen je iz bijelog pera ili iz dragog kamena stavljenog u utrobu Coatlicue (Ona sa suknjom od zmija). Tek rođenog, progone ga neprijatelji iz njegove obitelji, njih 400 (što se odnosi na mnoštvo i materiju, koju se obično predstavlja brojem 4). Njih treba pobijediti magičnim oružjem, raspršiti ih i uništiti, a oružje pobijeđenih pripojiti svojim ukrasima.
Na kraju se kao pobjednik ustoličuje na Planini zmija i tamo objavljuje svoj kult. Simbolizira čovjeka koji treba pobijediti samoga sebe i nadići brojne unutarnje neprijatelje koji mu pokušavaju oduzeti svijest i njegovo božansko stanje.
Quetzalcoatl je mitski kralj Tule, koji je u legendarnom zlatnom dobu pravedno vladao svojim podanicima iz svoje palače-hrama sa stupovima u obliku zmije. Nikada ga se nije vidjelo u javnosti, već je živio u tišini sjena svoga hrama. Ali jednog ga je dana mag Tezcatlipoca začarao pomoću dvostrukog zrcala. Učinio je da Quetzalcoatl u njemu ugleda svoj materijalni odraz ili svog ženskog dvojnika (Quetzalpetatl – leptir s raznobojnim perima) u koji se zaljubio, te s kojim, opijen, stupa u tjelesni odnos. Izgubivši nevinost, mora vratiti čistoću kroz niz teških zadataka, uključujući silazak u pakao. Naposljetku se žrtvuje na lomači koju je podigao vlastitim rukama, a njegova se duša pretvara u Veneru – “prekrasnog blizanca Zemlje”.
Quetzalcoatl u obličju zmije koja odbacuje svoju staru kožu simbolizira put pomoću kojeg čovjek odbacujući svu materijalnu prljavštinu koju je na sebe navukao, ponovno obnavlja svoju prvotnu i prosvijetljenu mudrost.
Za Azteke, potraga za istinom je potraga za Bićem, za konačnim korijenom, za onim što donosi nutarnji mir. Riječ “istina” na jeziku nahuatl ima istu etimologiju kao i riječ “korijen” ili “temelj”.
Čovjek je na ovoj zemlji poput kratkotrajne slike nekog sna. Zatočen je u zatvoru od krvi i mesa koji ga sprečava u potpunoj spoznaji istine. Astečki pjesnici kažu: Nitko, nitko, nitko uistinu ne živi na zemlji. Jer život na zemlji je poput sna iz kojeg se budimo smrću. Zemaljsko postojanje je nešto krhko i prolazno. Život na zemlji nije cjelovit; to je samo mjesto kušnje i mjesto učenja gdje, kažu astečki tekstovi, puše vjetar poput oštrih noževa od opsidijana. Zemlja je kuća slika, a srce čovjeka je riznica prizora života koji poput slika prolaze ljudskom sviješću, te čovjek živi i pati poput glumca, a uči poput gledatelja.
No za Azteke čovjek ipak ima stvarnu vrijednost: on je mjesto kojim prolaze duše koje se vraćaju Bogu: Jesu li ljudi ipak stvarni? Jer ako nisu, tada nije stvarna ni naša pjesma.
Astečki mudraci kažu da je čovjek inkarnacija čestice Nebeskog duha. Čovjekova duša potječe od Sunca i njemu se treba vratiti kroz brojne inkarnacije i iskušenja. Zbog toga se Sunce naziva “kraljem onih koji se vraćaju”. Njegova kuća je nebeski svod, a okružena je tirkizima i perima quetzala duša koje su se vratile u svoje početno stanje jedinstva.
Autor: José Carlos Fernández
Sa španjolskog prevela Ana Jončić
