Još otkako je “zaplovila na vodama Talesa”, filozofa s obala Jonskog mora nazvanog ocem grčke filozofije, grčka filozofska mi­sao uz neznatne promjene smjera i danas sudjeluje u kreiranju slike zapadnog svijeta. Fenomen koji je započeo u Grčkoj u VII. i VI. stoljeću prije Krista povijest filozofije zabilježit će kao početak grčke filozofije ili razdoblje predsokratovaca.

Grčka misao tog vremena izranja iz svijeta orfičke mistagogije i bogate mitološke tradicije opisane u Homerovim i Hesiodovim epovima, a pojavom predsokratovaca dobiva racionalnu interpretaciju i opću težnju da se razumski pronikne u tajne svijeta i prirode općenito. Potrebno je naglasiti da Grci pod terminom Priroda nisu shvaćali isključivo njenu materijalnu manifestaciju, nego su Prirodu doživljavali kao Kozmos – organiziran i uređen svijet utemeljen na prirodnim zakonima, dok su čovjeka shvaćali kao odraz tog velikog Kozmosa, makrokozmosa, ili kako je to među prvima definirao upravo Demokrit – čovjek kao mikrokozmos.

Svjesni činjenice da je priroda oko njih podložna neprestanim promjenama, predsokratovci tragaju za onim trajnim, jedin­stvenim počelom iz kojeg Priroda “izvire”, drugim riječima kreću u potragu za Biti. Tako da su osnovne teme njihove filozofije upravo Bitak i njegove manifestacije, te pokret.

Zajednička karakteristika svih predsokratovaca, a ujedno i ono što otežava naše razumijevanje, u prvom je redu njihov jezik. Naime, svoje doktrine izražavali su simboličkim i vrlo zagonetnim jezikom koji neodoljivo podsjeća na jezik proročišta u Delfima i Dodoni. To je jezik prepun alegorija i neprozirnih parabola koje više nagoviještaju nego što kazuju.

Ako k tome uvažimo činjenicu da je većina njihovih djela sačuvana samo fragmentarno i posredno, kao komentari i osvrti kasnijih filozofa, problem rekonstrukcije i interpretacije njihovih učenja predstavlja izrazito kompleksan i težak zadatak.

Atomisti

Antički atomizam djelo je Leukipa i njegovog učenika Demokrita iz Abdere, dok se kao kasniji nastavljači javljaju Epikur i rimski pjesnik-filozof Lukrecije. Iako djeluju u zrelo predsokratovsko doba i spadaju u Sokratove suvremenike, osnivače atomizma uključujemo u predsokratovsko razdoblje zbog njihovih glavnih tema – Bitka i njegovih manifestacija, te problema pokreta.

Oskudni doksografski materijali koji su odoljeli povijesnim vjetrovima daju nam vrlo ograničen uvid u život Leukipa, osnivača ato­mizma. Leukip se, kako tvrde neki izvori, rodio u Miletu, dok drugi kao mjesto njegova rođenja navode grad Abderu u Maloj Aziji. Putovao je mnogo i često ga dovode u vezu s elejskom školom, gdje je slušao Zenonova predavanja.

Vraća se u Abderu, osniva školu i započinje svoje atomističko učenje unutar kojeg inicira pojmove atoma i ne-Bitka ili “praznine”. Kasnije će njegov učenik Demokrit prihvatiti i razviti atomističku doktrinu.

Demokrit

Kao godina Demokritova rođenja najčešće se navodi 460. g. pr.Kr., a sam Demokrit u svom znamenitom spisu Mali red svijeta zapisuje da je bio mlad u vrijeme starosti velikog predsokratovskog filozofa Anaksagore.

Iako se većina autora slaže u tome da je Demokrit doživio duboku starost, kraj Demokritovog života vrlo je nejasan i zagonetan, obavijen raznim legendama.

Neupitna je povijesna činjenica da je bio Leukipov učenik, dok neki izvori dodaju da mu je učitelj bio i Anaksagora, te da je slušao predavanja Filolaja, glasovitog nastavljača Pitagorina učenja.

Demokrit je rođen u vrlo bogatoj i utjecajnoj obitelji u tračkoj Abderi i nakon očeve smrti nasljeđuje veliko bogatstvo koje je potrošio putujući po raznim središtima učenosti ondašnjeg svijeta; poput Solona, Pitagore i Platona, posjetio je Egipat, Perziju i Babilon gdje prima poduku maga i svećenika. Izvori iz kasnijeg razdoblja svjedoče da je posjetio Etiopiju, te da se su­sreo s indijskim mudracima. Nakon mnogih godina putovanja i učenja kad stječe uvid u cjelokupno znanje svog vremena vraća se u Abderu. Posvećuje se daljnjem istraživanju i pisanju svog golemog opusa, živeći vrlo povučeno, okružen najbližim učenicima, ili kako je i sam rekao: Došao sam u Atenu i nitko me nije prepoznao.

Po količini napisanih djela i iznimnoj erudiciji, Demokrita kao univerzalnog mislioca često uspoređuju s Aristotelom koji je komentirajući njegov rad zapisao: Taj je, čini se, o svemu promislio.

Poznati antički doksograf Dio­gen Laertije klasificirao je Demokritove spise na temelju kataloga aleksandrijske knjižnice u kojem su spisi antičkog atomista bili podijeljeni na: etičke, prirodoznan­stvene, matematičke, glazbene i tehničke, uz neraspoređene spise.

Najveći broj odnosio se na prirodoznanstvene spise, između kojih su najistaknutiji Veliki red svijeta i Mali red svijeta koje ne možemo sa sigurnošću pripisati Demokritu jer je teško razlikovati njegova djela od djela njegova učitelja Leukipa. Enciklopedijski opus Abderanina obrađuje brojne teme, a poetika, melodija i plastičnost njegova stila očarali su i glasovitog rimskog retora Cicerona.

Demokritovi spisi nestaju vrlo rano, pa se već Aristotel, u nakani da sistematizira predsokratovska učenja, žali da je većina njihovih originalnih djela izgubljena, te da se mora služiti kompilacijama i raznim komentarima.

Nažalost, od cjelokupnog Corpusa Democriteuma ostalo je sačuvano tek oko tristo fragmenata i tristotinjak komentara iz kasnijeg razdoblja.

Atom2Atomističko učenje

Parmenid, znamenit predstavnik elejske škole, u filozofiju uvodi pojam Bitka koji se nalazi u svim stvarima i koji čini da stvari jesu. On ne promatra stvari same po sebi, nego traži skriveno počelo ili Bitak. Bitak je Parmenid definirao kao cjelovit, nenastao, nepromjenjiv i nepokrenut, a problem njegove manifestacije i pokreta predstavljat će izazov za cjelokupnu povijest filozofije. Sve kasnije škole predsokratovaca nastojale su dati odgovore na pitanja vezana uz načine manifestacije Bitka koji je jedinstven, a ujedno i mnogostruk, te kako je moguć pokret ako je Bitak nepokretan. Kako bi objasnili manifestaciju Bitka, Empedoklo će uve­sti četiri elementa, Anaksagora homeomerije, a Leukip i Demokrit nevidljive i nedjeljive malene čestice poznatije kao atomi.

Atom dolazi od grčke riječi atomos, što znači nedjeljiv, i u atomističkoj doktrini predstavlja najmanju materijalnu česticu unutar jedinstvenog i neograničenog Parmenidovog Bitka.

Prema Demokritovom učenju atomi su čestice koje su, osim što su nedjeljive, vječne, nepromjenjive, neuništive i nenastale.

Atomi se nalaze i kreću u praznom pro­storu ili ne-Bitku u kojem se, pokrenuti sami od sebe, još od iskona, spajaju na različite načine formirajući mnogobrojne oblike.

Demokrit navodi da razlike među atomima nisu kvalitativne već samo kvantitativne. Dakle, razlikuju se oblikom, poretkom i položajem, ili kako Aristotel u svom djelu Metafizika objašnjava: A se od N razlikuje oblikom, AN od NA poretkom, a Z od N položajem.

Iako kvalitetom isti, atomi se razlikuju i po svojoj gustoći, odnosno suptilnosti (finoći), tako da su kruta tijela sastavljena od grubih, kukastih atoma, dok su tekuća, odnosno plinovita tijela građena od suptilnijih, okruglih atoma.

Demokrit zapisuje da je čak i ljudska duša sastavljena od atoma, ali od izuzetno brzih, su­ptilnih i okruglih, nalik na Vatru.

Dakle, oblik, poredak, položaj, veličina i suptilnost objektivna su svojstva atoma koja ne možemo percipirati osjetilima, ali kad se atom poveže s drugim atomima stvara se iluzija koju putem osjetila zamjećujemo kroz sekundarne karakteristike tijela (predmeta) – boju, okus, temperaturu.

Po mnijenju boja, po mnijenju slatko, po mnijenju gorko, a uistinu atomi i praznina. (fr. 125)

Demokrit dodaje da tijela i predmeti emaniraju tzv. sličice (eidole) izgrađene od vrlo su­ptilnih atoma, a te sličice osjetila percipiraju kao sekundarne karakteristike pomoću kojih kreiramo naše mišljenje. Upravo zbog toga Demokrit, poput Parmenida, tvrdi da pomoću osjetila ne možemo dosegnuti Istinu, te razlikuje dvije vrste spoznaje: pravu i mračnu.

Mračna vrsta spoznaje oslanja se na osjetila, nedostatna je i zaustavlja se na površini pojavnosti, te za nas Istina ostaje sakrivena. Mi ostajemo u sferi mišljenja i postajemo zarobljenici vlastitih zabluda.

Dvije su vrste spoznaje: jedna prava, druga mračna. Mračnoj pripada sve ovo: vid, sluh, njuh, okus i opip. Druga, prava, od te je posve različita. Kad mračna spoznaja nije više kadra ni vidjeti odveć malen predmet, ni slušati ni mirisati ni kušati niti opipom zamijetiti, nego treba potanje istraživati, tada prilazi prava, jer ona ima finije osjetilo za spoznavanje. (fr. 11)

Etika

Od velikog Demokritovog opusa sačuvano je samo tristotinjak fragmenata, a najveći se broj odnosi upravo na etiku. Demokritov životni stav proizišao iz dubokog poznavanja uzroka i utemeljen na neopozivom etičkom kodeksu, nadahnjivao je mnoge velike filozofe tijekom stoljeća. Svoje etičko učenje temelji na trajnoj vedrini duha – eutimiji, kako bi se doseglo najviše dobro, sreća tj. blaženstvo – eudaimonia.

Cjelokupna Demokritova etika proizišla je iz načina života koji teži “umjerenosti u uživanju i harmonizaciji života”, te “duševnim dobrima i kreposnim djelima”.

Najbolje je za čovjeka provoditi život što više u dobru raspoloženju, a što manje u zlovolji. A tako bi moglo biti kad ne bi tražio naslade svoje u prolaznim stvarima. (fr. 189)

Ljudima priliči brinuti se više za dušu nego za tijelo, jer savršenstvo duše ispravlja slabost tijela, ali jakost tijela bez razboritosti ne čini dušu ništa boljom. (fr. 187)

Kao način postizanja eutimije Demokrit u prvom redu ističe ispravnu mjeru i poput većine mudraca starog vijeka potvrđuje ispravnost koračanja “srednjim putem”.

Duhovna vedrina dolazi ljudima od umje­renosti u uživanju i od harmonije života. Jer nedostatak i prekomjernost obično se naglo izmjenjuju i u duši izazivaju velike potrese. A duše koje se kreću prema suprotnim krajno­stima nemaju ni postojanosti ni vedrine. (fr. 191)

Znameniti stoički filozof Seneka nekoliko će stoljeća kasnije biti inspiriran dubokim etičkim učenjima grčkog atomista i zapisati: Bit će nam od koristi onaj spasonosni Demokritov propis kojim nam se propisuje spokojnost “ako ni u privatnom ni u zajedničkom životu ne budemo poduzimali mnogo ili ono što je preko naših moći.”

Također, Demokrit naglašava da je za postizanje eutimije potrebno uložiti rad i ispravan napor. Radu pripisuje odgojnu funkciju, a ispravan napor omogućava nadilaženje vlastitih ograničenja. Tko traži dobro nalazi ga samo radom, a zlo nalazi i onaj koji ga ne traži. (fr. 108) Plemenite stvari stječu se napornim učenjem, a neplemenite se žanju i bez napora. (fr. 182)

Kao važnu karakteristiku koju je potrebno usvo­jiti da bi se osvojila duhovna vedrina Demokrit ističe izvršavanje dužnosti. Obično se pojam dužnosti tumači u kontekstu stoičke filozofije, ali iz etičkih fragmenata Abderanina iščitava se važnost koju joj daje u moralnom formiranju čovjeka.

Pravednost se sastoji u ispunjavanju dužnosti, a nepravednost u njenu zanemariva­nju. (fr. 256) Uzdržavaj se od grijeha, ali ne zbog straha, nego po dužnosti. (fr. 41) Velika je stvar u nedaćama misliti na dužnost. (fr. 42)

Iz ovih etičkih pravila progovara filozof čvrstog karaktera i vedrog duha koji životnu sreću traži u trajnim, humanim vrijednostima koje nisu odraz mode ili prolaznog svijeta. Zbog njegove vedrine s opravdanjem o njemu nalazimo zapise kao o “filozofu koji se smije”.[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]