Jedno pitanje koje se često postavlja o budizmu jest je li to religija ili filozofija, a različiti stručnjaci daju različite odgovore. Prema indijskom filozofu Mysoreu Hiriyanni (Osnovne značajke indijske filozofije), budizam je “počeo kao religija i bio je prinuđen, nedugo zatim, postati filozofija, budući da se morao braniti od metafizičkih škola hinduističke i džainske misli”. S druge strane, Heinrich Zimmer (Filozofije Indije) tvrdi da je budizam filozofska doktrina “namijenjena samo nekolicini sretnih”, koja je zatim, u svom širenju na Daleki istok, paradoksalno “postala vjera masa i stoljećima oblikovala civilizaciju”.
U svakom slučaju, opće je poznato da budizam ima izrazito filozofski element, jer slijedi logički način razmišljanja koji se može provjeriti racionalnim misaonim procesima i ne ovisi ni o kakvoj vrsti vjere.
Pregled budističke filozofije
Srž budističke filozofije sadržana je u “Četiri plemenite istine”:
1) Život je patnja. U budizmu se smatra važnim prihvatiti da patnja postoji kako bismo se mogli osloboditi od nje.
2) Uzrok patnje je slijepa žudnja, tj. želja za stvarima koje su po prirodi propadljive i promjenjive. Ta žudnja dolazi od pogrešnih ideja koje imamo o stvarima. Um je taj koji je odgovoran za takvu žudnju i upravo se kroz um možemo osloboditi od nje, kao što prvi stihovi Dhammapade kažu:
Ono što smo danas, potječe od naših jučerašnjih misli, naše današnje misli grade naš sutrašnji život: život je djelo našeg uma.
Ako čovjek govori i djeluje nečista uma, patnja ga prati kao što kolski kotači prate životinju koja ih vuče.
Ono što smo danas, potječe od naših jučerašnjih misli, naše današnje misli grade naš sutrašnji život: život je djelo našeg uma. Ako čovjek govori i djeluje čista uma, radost ga prati kao vlastita sjena.
Ove jednostavne tvrdnje ne pokazuju samo moć uma. One također uključuju drevnu, predbudističku doktrinu karme, zakon uzroka i posljedice. Čisti um rezultira radošću, nečisti rezultira tugom. Sve ovisi o umu i mi smo sami kreatori vlastitih sudbina.
U budizmu se kaže da se sva sreća, obična i uzvišena, postiže razumijevanjem i preobrazbom vlastitog uma. Kakva izvanredna misao! Naša je sreća u potpunosti u našim rukama.
Kako se ta transformacija uma može postići?
Odgovor se nalazi u trećoj i četvrtoj plemenitoj istini:
3) Prestanak patnje. To je istina koja govori da je oslobođenje od patnje moguće – uklanjanjem žudnje koja je uzrokuje.
4) Plemeniti osmerostruki put koji vodi do prestanka patnje.
Plemeniti osmerostruki put sastoji se od sljedećih osam koraka:
(1) ispravno razumijevanje prirode stvari, posebno Četiri plemenite istine;
(2) ispravna namjera, nakana, izbjegavanje misli o vezanosti, mržnje i štetne namjere;
(3) ispravan govor, riječ, suzdržavanje od verbalnih nedjela kao što su laganje, govor mržnje, grub govor i besmislen govor;
(4) ispravno djelovanje, suzdržavanje od fizičkih zlodjela kao što su ubijanje, krađa i nedolično spolno ponašanje;
(5) ispravan način života, izbjegavanje zanata koji izravno ili neizravno štete drugima, kao što su prodaja robova, oružja, životinja za klanje, opojnih sredstava ili otrova;
(6) ispravno nastojanje (napor), napuštanje negativnih stanja uma koja su se već pojavila, sprječavanje negativnih stanja koja bi se mogla pojaviti i održavanje pozitivnih stanja koja su se već pojavila;
(7) ispravna budnost (pažnja), svjesnost tijela, osjećaja, misli i pojava (elemenata postojećeg svijeta);
(8) ispravna koncentracija (udubljenost), usredotočenost.
Iz ovoga se može vidjeti da Osmerostruki put predlaže put napretka kroz samopročišćenje koje će kulminirati prosvjetljenjem.
Svi su ovi koraci važni, ali budući da je ovo članak o moći uma, usredotočit ću se na prvi od ovih koraka na Osmerostrukom putu te na posljednja dva.
Ispravno razumijevanje
Rekli smo da je uzrok patnje identificiran kao slijepa žudnja, koja je povezana s neznanjem. Razlog zašto želimo stvari koje nam neće donijeti sreću je zato što pogrešno mislimo da hoće. Nemamo ispravno razumijevanje prirode stvari.
Zaista je istina da nam viđenje i razumijevanje stvari donosi sreću ili tugu. Uzmimo primjer iz indijske tradicije. Što je voda? Za bogove je to eliksir besmrtnosti; za ljude je to samo voda; za one u paklu to je odbojna tvar koju ne mogu progutati, čak i ako umiru od žeđi. Stvarnost, dakle, ovisi o našim percepcijama i svatko od nas je u središtu vlastitog svijeta misli, osjećaja, sjećanja i snova, a iz tog središta svijet percipiramo na različite načine. Za jednoga je život pun rizika i avantura divan, za drugoga je zastrašujuće stresan i izaziva tjeskobu, dok bi za avanturistu život u sigurnosti obiteljskog doma bio poput zatvora.
U konačnici, da bismo vidjeli stvarnost onakvom kakva ona jest, moramo se pomaknuti od našeg egocentričnog kuta gledanja i biti u stanju sagledati život iz perspektive drugih, vrlo različitih bića.
Zbog toga je sloboda od sebe ili ega važan dio budističke filozofije uma. Prema Hiriyanni, nije da Buddha nije vjerovao u stvarnost suštinskog ja, već u stvarnost osobnog ja. Neosobno i univerzalno Ja postoji u svakom ljudskom biću (atman) i budizam potiče poistovjećivanje s tom biti, a ne s iluzornim ja.
U budizmu se um uspoređuje s oceanom, u kojem su sve mentalne aktivnosti poput valova. Kad se aktivnosti ugase, ocean postaje miran i proziran i sve jasno vidimo. To bi bilo stanje mokše (oslobođenja) ili nirvane, što nije poništenje sebe nego poništenje ili utrnuće sebstva u običnom značenju pojma. Kao što Zimmer kaže, “Buddha je daleko od rastvaranja u nebiće: nije on taj koji je nestao, već životna iluzija”.
Kako možemo doći do tog stanja unutarnje smirenosti i jasnoće? To nije lak zadatak.
Ispravna budnost i ispravna koncentracija.
U tibetanskoj tradiciji budizma postoje tri faze u tom procesu:
1) slušanje i čitanje objašnjenja o umu i prirodi stvari;
2) razmišljanje i pažljivo analiziranje ovih informacija;
3) transformacija uma kroz meditaciju.
Pri tom, važno je proći kroz neizostavne faze proučavanja i razmišljanja prije ulaska u fazu meditacije. No, što je zapravo “meditacija”? Prema Uvodu u budizam1: “Meditacija… uključuje jedan dio uma koji analizira i bavi se ostatkom uma. Njezin je krajnji cilj probuditi vrlo suptilnu razinu svijesti i koristiti je za otkrivanje stvarnosti, izravno i intuitivno.” Dakle, vidimo da meditacija zapravo uključuje 2. i 3. fazu opisanog procesa.
Kako bismo dodali još jedan element našem razumijevanju ovog pitanja, isti izvor navodi da u tibetanskoj tradiciji postoje dvije vrste meditacije:
1) Stabilizirajuća meditacija: neprekidno vježbanje koncentriranja na neki unutarnji objekt, što može biti vizualizirana slika, koncept ili vlastiti dah. Svrha je toga razviti koncentraciju koja je neophodna za postizanje unutarnje stabilnosti potrebne da bismo mogli “vidjeti” stvarnost.
2) Analizirajuća meditacija: promatranje našeg uma i naših postupaka što je objektivnije moguće, analiziranje prednosti vrlina i nedostataka mana, produbljivanje razumijevanja sebe i svijeta, dok u isto vrijeme ispravljamo ono što treba ispraviti u našem umu i našem životu, tako da postanemo živi izraz Dharme.
Suptilno stanje svijesti koje je prosvijetljenje, ili se približava prosvjetljenju, razvija se tijekom dugo vremena, kroz puno života, kako uči istočna tradicija. Sve duhovne prakse, u kojoj god tradiciji bile, pomagale su razvoju ove više intuicije koja se u Indiji naziva buddhi – od čega dolazi titula “Buddha”. Buddhi je prijenosnik svijesti koji je viši, istinitiji i jasniji od razuma (manas). No da bismo došli do buddhija, moramo ovladati umom koristeći svoj razum i razvijajući moć koncentracije i imaginacije.
1 Introduction to Buddhism, Tushita Meditation Centre, Dharamsala, India
Autor: Julian Scott
S engleskog prevela: Helena Marković
