Boetije – Utjeha filozofije

Kao godina pada Zapadnog Rimskog Carstva uzima se 476., kada je germanski kralj Odoakar svrgnuo s prijestolja rimskog cara Romula Augustula. No, golemo Rimsko Carstvo, rašireno na čak tri kontinenta, počelo se raspadati već par stoljeća ranije pod teretom nerješivih nutarnjih sukoba i pred navalom novih naroda koji su nadirali preko njegovih granica. Razdoblje od III. do početka VI. stoljeća obilježeno je ne samo gospodar­skim propadanjem, nego i propada­njem antičke kulture sa svom njenom obrazovanošću, umjetnosti i filozofijom. Barbarski osvajači, ali i nova vjera, općenito nisu bili skloni kulturi antičke civilizacije jer im je ona bila ili strana, ili odbojna zbog dekadencije koja je obilježila posljednja stoljeća Carstva.

Boetijev život

Manlije Anicije Severin Boetije, poslje­dnji veliki filozof antike, rođen 480. godine, svojim će djelima omogućiti da se barem dio antičke učenosti prenese u sre­dnji vijek koji je “službeno” počeo upravo padom Zapadnog Rimskog Carstva.

Boetije je potomak čuvene porodice Anicija. Sin je rimskog konzula, a i sam će biti konzul. Nakon rane očeve smrti brigu o njegovom odgoju preuzima očev prijatelj Kvint Aurelije Memije Simah, koji mu je omogućio najbolje moguće klasično obrazovanje.

Teodorik, Odoakarov naslje­dnik, vrlo sklon rimskoj kulturi, oko sebe okuplja velik broj uglednih i obrazovanih ljudi među kojima je bio i Boetije. Boetije stječe počasno zvanje patricija koje mu omogućuje da sve svoje vrijeme po­sveti znanosti i filozofiji. Prevodi i piše komentare na brojna djela helenske filozofije, te u prvom redu prevodi na latinski Aristotela, Platona i Porfirija.

Aktivan je također i u politici, te zauzima visoke položaje – bio je senator, kvestor, konzul te čak magister officiorum, predsjednik vlade, tako da se u njemu utjelovio Platonov ideal o osobi koja posjeduje i mudrost i moć. Boetije zbog svoje moralnosti stječe brojne neprijatelje. Lažno je optužen da je sudjelovao u uroti protiv Teodorika, te je osuđen na smrt i zatočen u tamnicu u Paviji (današnja Padova). Dok je čekao na izvršenje smrtne kazne, napisao je svoju slavnu Utjehu filozofije (Consolatio philosophiae). Pogubljen je 524. ili 525. godine.

Boetijevo djelo

Napisao je mnoga djela iz najrazličitijih područja znanosti i filozofije, a koja će imati golem utjecaj na ove discipline sljedećih tisuću i više godina. Imao je namjeru prevesti na latinski jezik sva Platonova i Aristotelova djela, i uz to pomiriti učenja ove dvojice filozofa. Ovo bi možda i ostvario da ga u tome nije omela prerana smrt. Prema nekim izvorima na latinski je prevodio i Pitagoru, a i druge helenske filozofe.

Od njegovih znanstvenih djela vrijedno je istaknuti Institutio musica (Načela glazbenog obrazovanja) koje je zasnovano na helenskim izvorima. Zahvaljujući ovom djelu, glazba je ­uhvatila dubok korijen u srednjem vijeku, te je sve do modernih vremena služilo kao udžbenik glazbe na Cambridgeu i Oxfordu. Boetije je sa­stavio i priručnike iz geometrije i ­astronomije.
Napisao je i niz teoloških djela s ciljem da pomiri antičku kulturu s kršćanstvom.

U njegova filozofska i logička djela ubrajaju se prijevodi i komentari Aristotelovih logičkih spisa iz Organona i Porfirijeva Uvoda u Aristotelove Kategorije, te njegove vlastite rasprave iz logike. Komentari na Porfirijev Uvod u Aristotelove Kategorije (Commenta in Isagogen Porphyrii) bit će polazna točka za srednjovjekovnu raspravu o univerzalijama, nominalizmu i realizmu.

Godine 510. objavljuje vlasti­ti prijevod i komentare Aristotelovih Kategorija pod naslovom In categorias Aristotelis. Njegovi komentari na Aristotelovo djelo O tumačenju, pod naslovom In librum Aristotelis De interpretatione, osigurali su mu slavu velikog poznavatelja antičke filozofije.

Boetijevi radovi iz filozofije bili su most između antike i srednjeg vijeka, jer se tijekom pola tisućljeća srednjeg vijeka za Aristotela i Platona znalo jedino putem njegovih djela.

Utjeha filozofije

Ovo Boetijevo djelo raspravlja o čovjeku, njegovom odnosu prema prirodi i Bogu, o sreći, sudbini, istinskim i lažnim dobrima, o dobru i zlu. Boetije nastoji filozofski, to jest spoznajom same prirode i čovjeka, utvrditi smisao i vrijednost čovjekovog života. Njegova filozofija utemeljena je na platonizmu, stoicizmu i neoplatonizmu. Utjeha se sastoji od pet knjiga s ukupno trideset i osam pogla­vlja. Svako poglavlje završava jednom Boetijevom pjesmom.

Pojava Filozofije

U I. knjizi Boetije opisuje kako mu se prikazala personificirana Filozofija. Naime, Boetije je u tamnici i čeka na izvršenje smrtne kazne. Nesretan je jer smatra da je nepravedno osuđen i žali nad svojom nesretnom sudbinom.

“… Opazih kako mi ponad glave stoji žena vrlo dostojanstvenog izgleda: sjajnih i, izvan uobičajene ljudske moći, prodornih očiju; krepkog držanja i neiscrpne životne snage, mada je bila tako drevne dobi da se nikako ne bi mogla smatrati mojom vršnjakinjom. Stas joj je bio zagonetan: čas je bila prosječne ljudske visine, čas se činilo da vrhom tjemena dodiruje nebo; kad god bi više podigla glavu, tad bi u samo nebo prodirala, tako izmičući pogledu onih koji bi je odozdo promatrali. Haljina joj je bila vrlo vješto istkana od veoma tananih niti i čvrste tkanine. Nju je, kao što sam kasnije od nje saznao, sama vlastitim rukama istkala. Vanjsku je stranu prekrivala nekakva tamna sjenka zaboravljenih godina, kao što obično prekriva čađave slike. Na do­njem rubu haljine moglo se pročitati utkano grčko slovo Π, a na gornjem Θ. Između tih slova vidjele su se stepenice u obliku ljestvi kojima se moglo penjati od donjeg do gornjeg slova. Haljinu su pocijepale ruke bahatih ljudi, kojom prilikom je svatko odnio dio koji je mogao. U desnoj je ruci držala knjigu, u lijevoj žezlo…”

Na njegovo pitanje zašto mu je došla u tamnicu, Filo­zofija odgovara da nije njen običaj pustiti nedužnog bez pratnje na njegovom putu. Njeni su štovatelji oduvijek bili izloženi opasnostima. Neka se samo prisjeti Sokrata, Anaksagore i Seneke koji su stradali zato što su slijedili njena moralna načela.

Boetije odgo­vara da je i sam po­klo­nik filozofije, i da je cijeli život uredio prema njenim načelima. Prihvatio se državničkih poslova samo zato što filozofija nalaže da se njih moraju prihvatiti mudri, kako država ne bi dopala u šake onih loših.

A upravo oni zli dolaze mu glave jer je on, koji je časno vršio svoju državničku dužnost, optužen za izdaju i osuđen na smrt.

Filozofija mu odgovara da ništa na svijetu nije prepušteno pukom slučaju, nego da svim događajima upravlja Božja providnost.

Fortuna – sudbina, prevrtljiva sreća

U II. se knjizi govori o prevrtljivosti i nepostojanosti Fortune – promje­njive sudbine, prevrtljive sreće. Filozofija mu govori da se nema pravo žaliti na Fortunu jer je uživao u mnogim ovo­zemaljskim dobrima o kojima većina može samo sanjati. Podsjeća ga na obiteljsku sreću, bogatstvo i visoke državne položaje koje je zauzimao. Zatim kroz usta same Fortune progovara o njenoj prirodi:
“Ovo je moja istinska priroda, ovo moja vječna igra: hitro okrećući svoj kotač čini mi zadovoljstvo uzdi­gnuti visoko ono što je dolje, oboriti nisko ono što je gore. Uzdigni se, ako te volja, pod uvjetom da ne smatraš nepravednim ako opet padneš, kako to zahtijeva pravilo moje igre.”

Filozofija zatim govori:

“Ono što želim reći toliko je neobično da jedva mogu naći riječi kojima bih izrazila svoju misao. Ja uisti­nu smatram da ljudima više koristi loša nego dobra sudbina. Dobra se, naime, uvijek pokazuje u vidu sreće i kad se čini da nam se osmjehuje, zapravo nas vara; loša je uvijek istinita, jer se kroz vječnu mijenu pokazuje nepostojanom. Dobra obma­njuje, loša podučava; ona dobra pomoću sjaja lažnih dobara vezuje duše onih koji ih uživaju, a ona loša ih oslobađa spoznajom o nestalnosti ljudske sreće…”

Boetije želi naglasiti da je ono što ljudi smatraju lošom sudbinom zapravo dobro i korisno za njihovu dušu, i obrnuto.

Lažna dobra

U III. knjizi Filozofija razotkriva iluzornost lažnih dobara. To su ona dobra za kojima ljudi teže, ne razmišljajući o njihovoj stvarnoj vrijednosti. Boetije kroz usta Filozofije objašnjava da ljudi zbog svog neznanja ova lažna dobra smatraju sredstvima za postizanje istinske sreće. Ta lažna dobra su: bogatstvo, moć, slava, visoki položaj i tjelesne naslade.

“Tako jedni, smatrajući da je najveće dobro ni u čemu ne oskudijevati, nastoje nagomilati bogatstvo, dok drugi, vjerujući da je najveće dobro ono što ljudi najviše poštuju, nastoje postignuti časti kako bi ih poštivali sugrađani. Po nekima se opet najveće dobro sastoji u najvećoj moći: takvi ili žele sami vladati, ili nastoje biti uz one na vlasti. Oni pak koji nečim najboljim smatraju slavu, živo nastoje čuvenim pothvatima, bilo u ratu ili miru, proslaviti svoje ime.”

Da ni jedno od navedenih dobara nije ono istinsko Dobro, lako se vidi po tome što postignuće bilo kojeg od njih ne čini čovjeka potpuno sretnim. Filozofija to dokazuje na primjeru svakog pojedinog dobra, pa tako npr. za težnje za bogatstvom i slavom kaže:

“Zašto uz toliku buku jurite za imetkom? Vjerujem da obiljem nastojite odagnati oskudicu, mada postižete ono što je tome suprotno. … Istina je da je onima koji mnogo toga posjeduju mnogo toga i potrebno; i obratno, da je krajnje malo potrebno onima koji zadovoljenje potreba odmjeravaju prema zahtjevima prirode, a ne prema nezasitnosti njihove puste želje.”

“… Vi, međutim, vjerujete da svoju besmrtnost učvršćujete time što mislite da će vaša slava živjeti u budućnosti? … Ma koliko dugo vremena trajala, ako se u mislima usporedi s neizmjernom vječnošću, izgledat će ne samo neznatnom, nego i sasvim ništavnom.”

Na temelju toga Filozofija za­ključuje:

“Prema tome, nema sumnje da su ti putovi prema istinskoj sreći vrsta stranputice, i nikoga ne mogu odvesti tamo kamo obećavaju da će ga odvesti.”

Istinsko Dobro

Iako ljudi često na pogrešne načine nastoje postići sreću, to ipak jasno pokazuje da je potreba za postizanjem sreće duboko usađena u samoj ljud­skoj prirodi. Tako na početku III. knjige Filozofija otkriva što se zapravo krije iza pogrešnih nastojanja:

“Svekolika briga smrtnika koja se očituje u mnogobrojnim nastoja­njima, mada idu različitim puto­vima, ima isti cilj – istinsku sreću. … Priroda je, naime, žudnju za istin­skim dobrom usadila u ljudsku dušu, ali zabluda odvodi ljude krivim putem do lažnih dobara. …

… To je nesumnjivo ono što ljudi žele postići i zbog čega teže za bogatstvom, položajima, vlašću, slavom i nasladama, vjerujući da će time postići samodovoljnost, poštovanje, moć, čuvenost i ugodu. Prema tome, dobro je ono za čim ljudi teže putem tolikih preokupacija. Kolika je u tome moć prirode, može se lako uočiti po tome što se, usprkos tome što su njihova mišljenja različita i suprotna, ipak slažu u odabiru dobra kao krajnjeg cilja.”

Nakon toga Filozofija dokazuje da ono dobro kojem svi ljudi teže može biti samo jedno:

“Istinsko Dobro mora biti jedno. To je ono Dobro nakon kojeg se nema što drugo željeti, ono najveće Dobro koje u sebi sadrži sva druga dobra. Pojedinačna dobra su dobra utoliko ukoliko sudjeluju u vrhovnom Dobru.”

I upravo to Dobro koje je samo jedno i koje je savršeno, izvor je istinske, trajne sreće:

“Da, međutim, postoji nešto što je izvor ostalih dobara, to se ne može poricati. Sve ono što se, naime, naziva nesavršenim, smatra se takvim uslijed nedostatka savršenstva. Iz toga proizlazi da, ukoliko u nekoj vrsti nešto izgleda nesavršenim, u istoj nužno mora postojati i nešto savršeno. … Ako pak, kao što smo upravo pokazali, postoji neka nesavršena sreća krhkoga dobra, nema sumnje da postoji i trajna i savršena sreća.”

U nastavku teksta Filozofija dokazuje da je Bog ono istinsko Dobro:

“Da je Bog, kao počelo svega postojećega, dobar, to potvrđuje opće ljudsko mišljenje. I uistinu, budući da se ništa bolje ne može zamisliti no što je Bog, tko sumnja da ono što je bolje od svega ostalog nije dobro? … Kad doista ne bi bio takav, ne bi mogao biti počelo svega postojećega. … Mi smo, međutim, stali na stanovište da savršeno dobro predstavlja istinsku sreću, iz čega nužno slijedi da se istinska sreća nalazi u vrhovnom Bogu.”

Ako je pak apsolutna, istinska sreća ravna Bogu, čovjek, zaključuje Boetije, postignućem sreće postaje Bog. Nadalje, Bog, kao apsolutno Dobro, kao ono Jedno kojem sve teži, ujedno je i tvorac svjetskog poretka tj. njegovih nepromjenjivih zakona prema kojima se već eonima sve skladno odvija.

Imaju li zli stvarno moć?

Na početku IV. knjige Boetije izražava čuđenje kako vrlina ne samo da nije nagrađena, nego je zločincima bačena pod noge. I da se u svijetu kojim vlada Bog kao krajnje dobro, moć nalazi u rukama zlih ljudi. Filozofija odgovara:

“Dakle, kao prvo,” reče, “red je da spoznaš da je moć uvijek na strani dobrih, dok su zli lišeni svake moći, što se jedno iz drugog zaista dokazuje. Budući da je dobro suprotnost zlu, ako je utvrđeno da je moć atribut dobra, onda je očigledno da je nemoć atribut zla.”

Dakle, kako dobri idu ka svom cilju – istinskom Dobru, oni, da bi to mogli, posjeduju snagu i moć. Zli ne idu ka svom cilju – istinskom Dobru, te oni nemaju moć tj. nemoćni su u ostvarenju cilja kojem teže:

“Budući, dakle, da dobri i zli teže za dobrim, pa ga prvi postignu, a drugi ne postignu, može li se sumnjati da je moć na strani dobrih, a nemoć na strani zlih?”

Filozofija ističe da ako čovjek po­sjeduje snagu i moć, u stanju je činiti dobro, a ako ih nema, onda posjeduje samo slabosti koje nisu u stanju činiti dobro već samo zlo:

“’Zli ljudi, međutim,’ reći ćeš, ‘mnogo toga mogu učiniti.’ To doista ne bih mogla poricati, ali ta njihova moć ne proistječe iz njihove snage, već iz njihove slabosti. Oni mogu nanositi zlo, koje ne bi bili u stanju činiti da su mogli očuvati sposobnost činjenja dobra.”

Čovjek sam odabire hoće li slijediti moralna načela i biti čestit ili se pri­kloniti suprotnom. Njegov izbor nužno donosi i odgovarajuće posljedice, dakle, te posljedice mu ne odabire netko drugi – ne nagrađuje ga ili kažnjava netko drugi – već on sam sebe:

“Razmotri, međutim, što vječni zakon nalaže. Ako čovjek svoj duh uskladi s najuzvišenijim moralnim načelima, nema potrebe da mu sudac dodjeljuje nagradu, jer je samog sebe pridružio onom uzvišenijem. Ako se, suprotno tome, odao zlu, neka osvetnika ne traži izvan sebe, jer je samoga sebe gurnuo u propast.

Budući da su dobro i zlo, te nagrada i kazna, izravno sučeljeni, nužno slijedi da nagradi za dobro, kao suprotnost, odgovara kazna za zlo. Kao što je, dakle, čestitost nagrada za čestite, tako je nevaljalstvo kazna za nevaljale.”

Kako postići istinsku sreću?

Budući da je Bog vrhunsko Dobro po sebi, on je i pred dobre i pred zle kao cilj postavio Dobro. Dok dobri nastoje taj cilj ostvariti vrlinom, zli to nastoje postići onim što Dobru nije primjereno – nagonima i strastima:

“Oni (zli), naime, čine ono što im se sviđa, misleći da će onim što im pričinjava zadovoljstvo postići dobro koje priželjkuju, ali ga nikako ne postižu, jer sramni postupci ne vode istinskoj sreći.”
Postupajući tako, zli djeluju protiv svoje prave prirode, a time odbacuju i svoje postojanje, tako da se može reći da oni niti ne postoje, jer ih je nevaljalstvo spustilo ispod ljudskog dostojanstva.
Nasuprot njima, dobri ljudi, samim tim što vrlinom kao dobrom po sebi teže apsolutnom Dobru – istinski su sretni. S druge pak strane, vrlina se može naučiti pa je čovjek koji razlučuje dobro od zla, istinski sretan, a njegova vrlina ne ostaje bez nagrade.

Nadalje, Filozofija tvrdi da je svaka sudbina dobra, tj. pravedna i korisna i vodi čovjeka ka spoznaji, vrlini i istin­skoj sreći.

“Obrati pažnju na ovo”, reče. “Budući da je svaka vrsta sudbine, bilo dobra bilo zla, dana s ciljem kako nagraditi ili iskušati dobre, pa tako i kazniti ili popraviti zle, to je svaka vrsta dobra, jer je očigledno da je pravedna ili korisna.”

Ali, za postizanje toga, čovjek mora biti spreman na stalnu borbu:

“Zato,” reče, “mudrom čovjeku ne smije biti teško kad stupa u borbu sa sudbinom, kao što ne bi trebalo ni da se hrabar čovjek uzbuđuje kad odjeknu bojne trube. Jednom je i drugom, naime, sama teškoća osnov, za ovoga da uveća slavu, za onoga da potvrdi svoju mudrost. Sama pak vrlina nazvana je po tome što, oslanjajući se na vlastite snage, ne dozvoljava da je savlada ono što joj je suprotno. Ni vi, naime, koji prema vrlini kročite, ne pristigoste ovamo da biste plivali u raskoši ili beskrajno uživali. Ušli ste u tešku duhovnu borbu sa svakom vrstom sudbine kako vas zla sudbina ne bi svladala, a dobra pokvarila.”

U nastavku teksta Boetije rješava problem Božje providnosti i čovjekove slobodne volje, a na kraju same Utjehe Filozofija zaključuje:

“Klonite se, dakle, mana, a njegujte vrline; usmjerite duh istin­skom nadanju i smjerne molitve uputite nebesima! Naložena vam je velika obaveza valjanog života, ukoliko ne želite varati sami sebe pred budnim okom suca koji motri na sve.”

Značaj Utjehe filozofije

Utjeha filozofije jedno je od temeljnih djela zapadnoeuropske misli srednjega vijeka. Zahvaljujući njoj Zapad je upo­znao Platonovu, Aristotelovu i općenito antičku filozofsku misao. O važnosti Utjehe govori i to da je sačuvano više od četiri stotine latinskih rukopisa ovog djela, a u vrijeme karolinške renesanse posjedovala ju je svaka dvorska i kate­dralna biblioteka. Ovo djelo Boetiju je osiguralo neprolaznu slavu – Utjeha stoji rame uz rame Platonovom Time­ju, biblijskoj Knjizi o Jobu i Danteovoj Božanstvenoj komediji (Dante je lik Beatrice u Božanstvenoj kome­diji izgradio prema liku Boetijeve Filozofije).

Veličina ovog djela je u tome što Boetije samo filozofskim promišljanjem vodi do spoznaje da moralan život ne samo da ima smisla, nego je to i jedini način života koji vodi istinskoj sreći. I premda nas vlastito neznanje može držati u zabludi da vrlina ostaje bez zaslužene nagrade, moralan život je sam po sebi najveća nagrada koju čovjeku ne dodjeljuje nitko drugi do on sam sebi, sada i ovdje.

Autor: Snježana Tomašević