Aristotel i Aleksandar Veliki

Aleksandra Makedonskog povijest pamti kao jednog od najvećih vojskovođa svih vremena, kao onog koji je krenuo u vojni pohod na Aziju, presjekao Gordijski čvor, osvojio Perziju, proglasio se faraonom u Egiptu, došao do Indije i u samo trinaest godina stvorio dotad najveće carstvo. Aristotela, Platonova učenika i Aleksandrova učitelja, pamtimo kao jednog od najznačajnijih filozofa svih vremena. O svakome od njih zasebno napisane su mnoge knjige i rasprave, ali je malo spisa u kojima bi bio bolje rasvijetljen njihov međusobni odnos.

Poziv filozofu s makedonskog dvora

Obrazovanje je u staroj Grčkoj išlo ruku pod ruku s odgojem, elementarnom ljudskom tekovinom koju naša civilizacija kao da nije baštinila od antike. Obrazovati po Aristotelu značilo je utjecati na inteligenciju i učiti ono što je korisno za život, a odgajati utjecati na karakter i učiti ono što vodi vrlini. Upitan jednom koliko se odgojeni i učeni ljudi razlikuju od neodgojenih i neukih, Aristotel je odgovorio: Koliko živi od mrtvih.

Kod Aristotela, kao i kod Platona, odgoj građana predstavljao je jedan od najvažnijih zadataka države. Smatrali su da odgojem građani stječu ne samo sposobnost za sudjelovanje u državnoj upravi nego i spremnost za pokoravanje vlasti.

Kada se makedonskom kralju Filipu II. i ženi mu Olimpijadi 356. g. pr.Kr. rodio sin Aleksandar, Plutarh piše: …U nastojanju oko njegova obrazovanja bilo ih je, kako je prirodno, mnogo takozvanih hra­nitelja, odgajatelja i učitelja, a nad svima je stajao Leonida, čovjek stroga značaja i rođak Olimpijadin… Onaj, međutim, koji je sebi prisvajao ulogu i naslov odgajatelja bio je Lisimah, rodom Akarnanijac…

No, uvidjevši da Aleksandro­­vu žestoku i naglu ćud neće moći samo tako ukrotiti, Filip piše Aristotelu: Filip pozdra­vlja Aristotela. Znaj da mi se rodio sin. Vrlo sam, dakle, za­hvalan bogovima, ne zato što mi se rodio sin, nego zato što mi se rodio za tvoga života. Nadam se da će on, od tebe odgajan i obrazovan, biti dostojan i nas i nasljedstva u vladi.

Filip time nastavlja tradiciju svojih pre­tho­dnika koji su održavali veze s filozofima, umjetnicima i uglednicima svoga vremena, a sam odabir najslavnijeg Platonova učenika za Aleksandrova učitelja bio je po svoj prilici i stvar prestiža. No, čini se da je glavni razlog pozivu ipak bio političke prirode budući da je Aristotel bio savjetnik te kasnije i zet atarnejskog kralja Hermije s kojim je Filip bio sklopio savez za pomoć u ratu protiv Perzijanaca, pa je ovaj odabir trebao učvrstiti savez.

Aristotel se rado odazvao jer je njegov otac Nikomah bio osobni liječnik Filipova oca, kralja Aminte, pa je Aristotel kao dijete nekoliko godina proveo na makedonskom dvoru. Osim toga, Aristotelu, kojemu su tada bile četrdeset i dvije godine, nesumnjivo se svidjela mogućnost združivanja političke moći s filozofskim obrazovanjem što je bio neostvareni etičko-politički ideal njegova učitelja Platona. Tako Aleksandar u petnaestoj godini (neki izvori navode trinaestu godinu) za učitelja dobiva Aristotela. Bio je to povijesni susret učitelja i učenika, susret statičnog filozofskog genija s uraga­nski dinamičnim i stihijski impulsivnim makedonskim kraljevićem, kako je to opisao Miloš N.Ðurić, koji će ostaviti snažan trag u zapadnoj povijesti.

Aristotel

Rođen u Stagiri 384. g. pr.Kr., Aristotel rano ostaje bez oba roditelja te brigu o njemu preuzima Proksen koji mu je najvjerojatnije bio rođak. Uvidjevši velik potencijal u bistrom dječaku, šalje ga sa sedamnaest godina na školovanje u Atenu, gdje pristupa Platonovoj Akademiji. Tamo će ostati dvadeset godina, sve do Platonove smrti, i steći velik ugled – sam ga je Platon nazivao Čitateljem i Umom raspravljanja – te od učenika postati učitelj. Njegovi su suvremenici zapisali da mu u učenosti nije bilo ravnog, a njegova djela govore o enciklopedijskoj upućenosti u mnoga područja znanja te izvanrednoj sistematičnosti.

Iako se učitelj i učenik nisu sasvim slagali u mišljenjima, među njima nije bilo značajnijeg raskoraka za Platonova života; tek će se kasnije Aristotel udaljiti od Platonova učenja. Naime, prema Platonu postoji nadosjetilni, vječni svijet ideja u kojem caruje ideja Dobra. Ovaj prolazni i promjenjivi svijet njegov je odraz pa je glavna težnja Platonove filozofije okrenuti se od prolaznog ka neprolaznom Dobru. Aristotel odbacuje Platonovu transcendentnu ideju Dobra kao ideal jer prelazi granice ostvarivosti, te se bavi najvišim dobrom u ovome svijetu. On mijenja perspektivu sagledavanja Platonove ideje Dobra i spušta je iz božanskih visina u ovozemaljski život. Njegova je filozofija racionalistička i realistička, ukorijenjena u iskustvenom. On sam svoju filozofiju naziva filozofijom o ljudskim stvarima ili praktičnom filozofijom.

Razliku između dvaju velikana najbolje opisuje Goethe: Platon se kreće u visinu, s čežnjom da se vrati onamo otkud je došao. Sve što on izražava tiče se nečega što je vječno, cjelovito, dobro, istinito, lijepo, te žudi da u svačijim grudima podstakne unapređivanje tih stvari… Aristotel stoji prema svijetu kao čovjek neimar. On je tu, i hoće tu da djeluje i stvara. On opisuje golem krug za svoju građevinu, kupi građu sa svih strana, pa je uređuje i slaže, te se ona pravilno kao piramida diže u visinu, dok se Platon kao obelisk ili, štoviše, kao šiljast plamen diže k nebu.

Nakon Platonove smrti Aristotel napušta Akademiju i odlazi u Asos u Malu Aziju gdje osniva njen ogranak. Na poziv svog najznamenitijeg učenika Teofrasta odlazi u Mitilenu na Lezbu, gdje ga i zatiče poziv makedonskog kralja Filipa.

Po završetku svoje učiteljske službe na make­do­­n­skom dvoru, koja je prema različitim izvorima potrajala od tri do pet godina, odlazi u Atenu, prvi put nakon Platonove smrti. Akademija je u to vrijeme bila pod vodstvom Ksenokrata pa Aristotel osniva svoju vlastitu filozofsku školu unutar vježbališta Likej. Jutarnja predavanja u Likeju bila su namijenjena užem krugu naprednih učenika, a večernja za ljubitelje općeg znanja. U Likeju se uz filozofiju po prvi put empirijski proučavala i fizika, biologija, zoologija, botanika, astronomija, književnost, psihologija i mnoge druge znanosti čiji je začetnik bio upravo Aristotel. On je prvi udario temelj egzaktnom proučavanju svijeta na kojem se temelji moderna znanost.

Nakon Aleksandrove iznenadne smrti 323. g. pr.Kr., u Ateni je naraslo protu-makedonsko raspoloženje. Aristotel je poput Sokrata optužen za bezbožnost, a politička pozadina optužbe bile su njegove snažne veze s makedo­nskim dvorom. Nakon dvanaest godina predava-nja napušta Likej i povlači se na otok Eubeju, obrazlažući to time da ne želi Atenjanima dati priliku da se i po drugi put ogriješe o filozofiju (aludirajući na Sokratovu smrt). No, umire već sljedeće godine, 322. g. pr.Kr., dakle, godinu dana nakon svog učenika Aleksandra, u šezdeset i drugoj godini života.

Kaže se da su njegova djela sinteza cjelokupnog grčkog iskustva, a najpoznatija su: O duši, Metafizika, Organon, Nikomahova etika, Retorika, Poetika, Politika… Zajedno s Platonom i Sokratom, Aristotel je jedan od najvažnijih utemeljitelja zapadne filozofije. Utjecaj Aristotelovih djela na zapadnu misao bio je golem pa ga je Karl Marx nazvao Aleksandrom Makedonskim helenske filozofije, i u tome leži njegov najveći značaj.

Kako je Aristotel odgajao Aleksandra?

Aristotel je u Aleksandru pronašao dostojnog učenika koji je, piše Plutarh, po prirodi bio prijatelj znanosti i književnosti i ljubitelj čitanja, a Ilijadu je smatrao popudbinom ratne vrline… Kao mjesto za školu i podučavanje kralj Filip im je odredio svetište nimfa kod Mijeze u blizini Stagire. U sjenovitim šetalištima oko svetišta Aristotel je podučavao mladog kraljevića zajedno s njegovim družbenicima iz djetinjstva, među kojima su bila i dva buduća kralja, Ptolemej i Kasandar, te njegov najbolji prijatelj Hefestion.

Već potkovanog u glazbi, gimnastici, poeziji i ra-tnim vještinama, Aristotel budućeg vladara i vojskovođu podučava helenskoj etici i politici, a vrlo moguće i retorici budući da je Aristotel na Akademiji držao sustavna predavanja o retorici. Iako se o sadržaju poduke ništa pobliže ne zna, nesumnjivo je nastojao moralno djelovati na Aleksandra i razviti u njemu vrline po uzoru na Homerove junake: čast, trezvenost, pravednost, pleme-nitost, osjećaj za mjeru, prijateljstvo.

Također je vrlo vjerojatno da je svome učeniku pokušao usaditi i temeljna učenja svoje praktične filozofije koja će, doduše, tek kasnije zapisati: Življenje, to je nešto zajedničko i čovjeku i biljkama, a mi tražimo nešto što je svojstveno čovjeku. Treba se, dakle, ograditi od vegetativnog življenja, hranjenja i rasta. Na to se nadovezuje osjetilni život – samo je to čovjeku zajedničko s konjem, volom i svakom drugom životinjom. Preostaje kao specifična odlika čovjeka život ispunjen djelatnošću koja je svojstvena razumnom biću, i to razumnom biću koje se, s jedne strane, pokorava razumu, a s druge strane i samo posjeduje razum i misli. (Nikomahova etika) Pošto je samo razumni dio ono što je svojstveno čovjeku, po Aristotelovu mišljenju, on ljudski djeluje samo onda kada djeluje razumno. No, kaže: Uvjet za utjecaj razuma na djelova­nje čini suzdržljivost ili samosavladavanje; gdje nema suzdržljivosti, pojavljuje se provalija između razuma i djelovanja. Zato upozorava na naročit oprez pred užicima.

Kako je prava mjera oduvijek bila helenski ideal, Heleni su se dičili da samo oni poznaju mjeru i ritam, a Aristotel je princip mjere i sredine uzeo za osnovno načelo svojih etičkih i političkih razmatranja, i to je zasigurno bio dio poduke. Sredinom, pak, u stvarima nazivam ono što je jednako udaljeno od jedne i druge krajnosti… a sredinom s obzirom na našu prirodu nazivam ono što nije ni suviše ni premalo… Govorim, naime, o etičkoj vrlini, jer ona ima posla s afektima i radnjama, a baš u njima mogući su pretjeranost i nedostatak i sredina. Na primjer, bojati se i ne bojati se, zaželjeti i rasrditi se, sažaliti se i razveseliti se i ražalostiti se moguće je suviše ili premalo, a ni jedno ni drugo nije dobro… Vrlina je, dakle, neka sredina, jer je za nju bitno da teži za onim što je u sredini… A sredina je držanje između dviju mana, jedne koja je suvišak i druge koja je nedostatak… Hrabrost je prava sredina između plašljivosti kao nedostatka i pomamne smjelosti kao pretjeranosti… Jer, lako je ne pogoditi cilj, a teško ga je pogoditi… Dakle, izbjegava-nje krajnosti i postizanje mjere po Aristotelu je čovjekov zadatak.

Aristotel je govorio da za etiku nije glavna stvar spoznaja vrline, nego moralno djelovanje, moralan život. Za stjecanje vrlina Aristotel je naglašavao važnost vježbe i navike. Ali mnogi ne rade tako, nego se predaju etičkom teoretiziranju i misle da će filozofiranjem postati moralni. Oni liče na bolesni­ke koji, istina, pažljivo slušaju liječnika, ali nimalo ne izvršavaju njegova naređenja. Kao što, dakle, takvi bolesnici ne mogu ozdraviti, tako ni oni neće spasiti svoju dušu filozofiranjem…(…) Kao što u Olimpiji ne stječu vijenac oni koji su najljepši i najjači nego oni koji se nadmeću, tako se i u životu lijepo i dobro stječe samo pravim djelovanjem.

Aristotel je Aleksandra učio da Helenima bude vođa, a barbarima gospodar koji će ih privesti helenskoj kulturi. Ali helensko pleme, time što drži sredinu ne samo po geogra­f­skom položaju između Europljana i Azijaca nego i sredinu u sposobno­stima, jest i hrabro i razumno… Da je ujedinjeno u jednu državu, moglo bi vladati nad svim narodima.

Nastojeći ga osposobiti za pra­ktično-političku djelatnost, zacijelo ga je podučavao i praktično-političkoj helenskoj tradiciji na koju se nasta­vlja njegova filozofija: Ako je ono (tj. ljudsko dobro), doduše, isto i za čovjeka pojedinca i za državu, ipak se kao veća i savršenija stvar pojavljuje zasnivanje i održavanje dobra države; ako je dobro dostojno da ga voli i čovjek pojedinac, još je lakše i božanstvenije ako to čini koji narod ili država. … Najbolju državu mogu ostvariti oni koje odlikuju razum i ratnička hrabrost.

Od Aristotela je Aleksandar usvojio i ideju prijateljstva koja mu je bila vodilja do kraja života. Naime, u helenskoj tradiciji prijateljstvu je pridavan velik značaj pa je učenje o prijateljstvu bio jedan od najvažnijih dijelova praktične etike u filozofskim školama.

Budući da je Aleksandar pokazivao izuzetnu sklonost prema ezoteriji, što je naslijedio od majke Olimpijade koja je bila velika štovateljica Dionizova kulta, Plutarh navodi da ga je Aristotel učinio dionikom i tajnih i dubljih učenja koja ti filozofi ne iznose pred široko slušateljstvo… Ova su se učenja prenosila usmenim putem i o njima se vrlo malo zna.

Kada je Aleksandar proglašen kraljem, Aristotel napušta makedo­nski dvori i putevi učitelja i učenika počinju se razilaziti.

Aleksandar je Aristotela volio i cijenio i smatrao ga je svojim duhovnim roditeljem. No, Plutarh piše: Aleksandra je bilo nemoguće odvratiti ma od čega što je jednom naumio učiniti. Dok je Aristotelu ­grad-­država bila središte života, i isticao je zlatnu sredinu, Aleksandar je sanjao velike snove o svjetskom car­stvu koje će združiti Europu s Azijom. Aristotel također nije odobravao Aleksandrovu težnju da Grke i barbare tretira ravnopravno. Aleksandar će na svojim putovanjima prihvatiti različita učenja i kultove pa će i to dijelom biti razlog njihova udaljavanja.

S vremenom je veza između učitelja i učenika postajala sve slabija, pogotovo nakon što je Aleksandar dao pogubiti Kalistena, Aristotelova nećaka, koga je bio uzeo u svoju službu po Aristotelovoj preporuci, a koji je bio osumnjičen za sudjelovanje u nekoj zavjeri.

Aleksandar Veliki – vojskovođa i filozof

U vrijeme vladavine Filipa II. Make­donskog Helada je dotaknula samo dno demokratskog, ekono­mskog, kulturnog i umjetničkog razvoja. Minulo je zlatno doba Atene, Helada je razjedinjena, rascjepkana, državice su međusobno zavađene i zaraćene. Makedonija se vođena Filipom II. izdvaja kao najjača sila, ali Filipu nedostaje Solonova ili Periklova snaga i karizma da ujedini Heladu. Demokracija se pokazala nedjelo­tvornom u vremenu koje je tražilo jaku ličnost koja bi oživjela stare ideale i ujedinila Helene. Aristotel je ovu ličnost prepoznao u Aleksandru – budućem kralju filozofu.

Iznenadnom smrću kralja Filipa Aleksandar je u svojoj dvadesetoj godini postao kraljem (336. g. pr.Kr.). Najprije ga je u Korintu većina grčkih državica imenovala vrhovnim vojnim zapovjednikom u pohodu na Perziju. Time je uspio ono što Filip nije – pove­zati i ujediniti zaraćenu Heladu. Nakon bitke kod Granika u kojoj nadmoćno pobjeđuje Perzijance, postaje nezaustavljiv u svom pohodu na Istok. To je razdoblje u kojem se Istok i Zapad približavaju, uzimajući i dajući jedno drugome ono najbolje u kulturnom i znanstvenom smislu, i tvoreći ono što danas nazivamo helenizam.

Učitelj je htio da učenik ostva­ri panhelensku misiju, i učenik je doista najvrednije helenske tekovine prenio kroz gotovo cijeli poznati svijet. Kozmopolitska i humana strana njegovog duha učinila je da mu se podanici dobrovoljno klanjaju i da mu vojnici služe gotovo bez prigovora.

Nakon pobjede bio je isto toliko plemenit koliko je bio strašan u bitci. Svoje je ranjenike uvijek pohodio i bio im moralna potpora. Jednom, iscrpljen dugotrajnim maršom kroz bezvodne krajeve, odbio je vodu koje je bilo dovoljno samo za njega, ali ne i za njegove vojnike. A kad konjanici vidješe njegovo samosavladavanje i duševnu veličinu, povikaše neka ih odvažno vodi (…) jer niti su umorni, niti žedni, niti uopće sebe smatraju smrtnim ljudima dokle god imaju takva kralja. Svladavanje sebe smatrao je kraljevskijim od pobjeđivanja neprijatelja.

Priča se da su se jednom Ale­ksandrovi vojnici prestrašili veličine i brojnosti Darijeve vojske te su svom kralju savjetovali da ih napadnu noću, a ne danju. Ja pobjedu ne kradem! mirno im je odgovorio kralj.

Povjesničar Arijan piše ovako: Vrlo umješno bi ra-zabirao što treba učiniti u još nejasnim prilikama, a u jasnim kao da mu je bilo poznato kakve će biti posljedice. Vrlo vješto je postavljao vojsku, naoružao je i njome upravljao (…) U svemu tome bio je odličan.

Aristotel je za svoga učenika govorio da je bio veoma mudar u vijećanju, hrabar u borbi, darežljiv prema do­stojnima, ponekad nepromišljen u postupanju s vojnicima, ali pravedan, vedar i dobar prijatelj.

Učitelji koji su djecu odgojili dobro zaslužuju više poštovanja nego roditelji koji su ih samo rodili; jer ovi su im pružili samo život, a pravi učitelji – dobar život, citira Diogen Laertije Aristotela. Sam će Aristotel u svojoj Politici napisati kako čovjek postaje valjan odgojem – jedne stvari ljudi uče navikavajući se, a druge slušajući…

Koliko je Aleksandar, kojega će potomstvo nazvati Velikim, postao valjan odgojem, odnosno koliko je bio dobar učenik, ili obrnuto, koliko je imao dobrog učitelja, možda možemo nazrijeti i iz jednog njegovog pisma Aristotelu: Ja bih volio da se odlikujem najuzvišenijim znanjem, negoli svojom političkom moći…

Nalazeći se na razmeđu dvaju svjetova, Aristotel pripada kulturi stare Helade, a svojim znanstve­nim umom novom vremenu čiji je stjegonoša Aleksandar Veliki. S Aristotelom je helenska misao dosegla puni procvat, Aleksandar će je pronijeti u sve krajeve koje je osvo­jio, a duhovno žarišta preselit će iz Atene u Aleksandriju.

Autor: Marta Tomas[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]