Božanska istina leži van dohvata našeg razuma, mi sami je ne možemo dose­gnuti dok se ona sama po sebi ne odluči uliti; jer kako kaže Augustin, ona je onaj nutarnji učitelj bez koga izvanjski učitelj besciljno nastoji.

Iako se srednji vijek opisuje kao mračno doba, obilježeno nedostatkom univerzalne orijentacije i uskim svjetonazorima koji življenje svode na fatalističko iščekivanje kraja svijeta, ovo razdoblje osvjetljava niz odvažnih ljudi koji su nastojali obnoviti najuzvišenija znanja i na taj način utrti put novom dobu – renesansi.

Jedan od lučonoša novog vremena, čije rođenje pada na sam kraj XII. stoljeća, je i njemački dominikanac Albert iz Lauingena, jedna od rijetkih povijesnih osoba koju su još za života nazivali “Veliki”.

Većina ljetopisa Alberta Velikog, čije sveobuhvatno znanje nadilazi uske okvire vremena u kojem je živio, opisuje kao: Doctor Universalis (opći naučitelj), Philosophus Magnus (veliki filozof) i Magnus in Magia (velikan u čarobnjaštvu).

To je vrijeme buđenja srednjovjekovne Europe koja posredstvom križarskih ratova i doticaja s arapskim svijetom u Španjolskoj, ponovno otkriva izgubljena antička djela koja su Arapi, nakon pada klasičnog svijeta, sačuvali od trajnog zaborava.

To je vrijeme buđenja srednjovjekovne Europe koja u doticaju s arapskim svijetom na Pirinejskom poluotoku te posredstvom križarskih ratova ponovno otkriva izgubljena antička djela koja su Arapi, poslije pada klasičnog svijeta, sačuvali od trajnog zaborava.

Prijevodi Platonovih i Aristotelovih radova te djela srednjovjekovnih arapskih i židovskih filozofa (u prvom redu Avicene, Averoesa i Majmonida) na latinski jezik omogućit će snažan razvoj kršćanske filozofije i nove metode filozofskog i teološkog naučavanja – skolastike.

1097046_84646011Prvi srednjovjekovni filozof koji je nastojao Aristotelova učenja prilagoditi kršćanskom nauku bio je upravo Albert Veliki.

O njegovoj ranoj mladosti ne postoje gotovo nikakva svjedočanstva i tek ga 1222. godine povijesne kronike zatiču u Padovi, kao mladića iz ugledne bavarske obitelji, na studiju sedam slobodnih umijeća. Vrijeme provedeno u Padovi obilježit će i susret mladog Alberta s najvećim učiteljem unutar dominikanskog reda, Jordanom Saksoncem, u kojem vidi dominikanski ideal i 1223. godine odlučuje odjenuti dominikanski habit usprkos protivljenju nekih članova obitelji.

Po povratku iz Padove nastavlja studij teologije u Njemačkoj, u gradu Kölnu, u kojem će provesti najveći dio života, pa će na brojnim puto­vanjima po Europi ostati upamćen kao Albertus Coloniensis.

Nakon godine kušnje, po uzoru na utemeljitelja reda sv. Dominika, i svršetka studija teologije, Albert Veliki 1233. započinje profesorsku karijeru koja će uz njegova prirodno- znanstvena, filozofska i teološka djela ostaviti trajan pečat u europskoj misli.

Tijekom godina podučavanja u nekoliko njemačkih gradova piše svoja prva djela i neumorno istražuje prirodne fenomene (u Saskoj bilježi pojavu repatice i obilazi nalazišta ruda).

Predavački potencijal i izuzetna erudicija Alberta Velikog neće ostati nezapaženi kod vodećih ljudi dominikanskog reda te oko 1243. godine putuje u Pariz, koji je u to vrijeme slovio kao “najuzvišeniji grad svih sveučilišta”.

Nakon završenog doktorskog studija, preuzi­ma katedru teologije i piše svoja najznačajnija djela. Iz tog vremena datira i povijesni susret s učenikom Tomom Akvinskim, u kojem Albert prepoznaje iznimnu darovitost. Bliskost između najznačajnijih predstavnika skolastičke misli opisuje i hrvatski isusovac Franjo Šanc, navodeći da je Albert Veliki odgojio Svetog Tomu i obranio njegovu nauku.

Svjesni potrebe unapređenja dominikan­skog sustava visokog obrazovanja, Opći zbor Reda braće propovjednika odlučuje otvoriti četiri nova međunarodna sveučilišta, od kojih jedno i u Kölnu. To je ujedno značilo i Albertov povratak u Köln, gdje utemeljuje prvo međunarodno učilište u Njemačkoj.

Povijesne kronike bilježe i niz crkvenih funkcija koje je imao unutar reda sv. Dominika. Tako se navodi da je bio provincijal dominikanskog reda u Njemačkoj, biskup u Regensburgu, te papin savjetnik.
Albertus Coloniensis preminuo je 1280. godine, u Kölnu, gradu čije je ime uvrstio na popis sveučilišnih središta srednjovjekovne Europe.

OPUS MAGNUM

Znanstveni rad Alberta Velikog često se naziva Opus magnum (Veliko djelo) jer broji oko trideset tisuća stranica i strukturirano je s obzirom na način kako je veliki filozof sistematizirao cjelokupno ljudsko znanje.

Bitno je naglasiti da bez obzira na njegovu podjelu ljudskog znanja na prirodne znanosti, filozofiju i teologiju, ne uzima ih kao međusobno odvojene, nezavisne i isključive znanstvene discipline. Upravo suprotno, naglašava da svaka od njih ima zadatak proniknuti u bit onoga što istražuje te se kroz međusobno nadopunjavanje sjediniti u potrazi za najvišom istinom – Bogom.

Prirodne znanosti

Teško je pronaći dijelove prirodnih znanosti za koje ovaj njemački dominikanac nije iskazivao živi interes još od najranije mladosti. Predmet istraživanja doctora universalisa obuhvaćao je: minera­logiju, zoologiju, botaniku, kemiju, astronomiju, geografiju, meteorologiju, fiziku, medicinu i antro­pologiju.

Ideja prirodnih znanosti u Albertovo vrijeme gotovo da nije niti postojala, a sama je priroda bila gurnuta na sam rub ondašnje slike svijeta.

Iako često nazivani glasnicima moderne znanosti, Albert Veliki i njegov suvremenik alkemičar Roger Bacon, zvani Doctor Mirabilis, nisu zastupali postulate materijalističkog pozitivizma, a osnovni idejni pokretač bilo kakvog eksperimentiranja i ba­vljenja znanošću općenito, bila im je potraga za najuzvišenijim znanjima i skrivenim snagama prirode koje su imale za cilj omogućiti čovjeku susret s njegovom božanskom biti.

Oslanjajući se u prvom redu na Aristotelov opus vezan uz prirodnu filozofiju, Albert Veliki nastoji utvrditi metode i predmete prirodnih znanosti: Mi u prirodnim zbiva­njima ne trebamo istraživati kako se Bog Stvoritelj svojom potpuno slobodnom voljom služi stvore­njima da učini čudo kojim objavljuje svoju moć, nego radije što se može zbiti u prirodnom svijetu na prirodan način po uzrocima usađenima u njihovu narav.

O životinjama, O biljkama i O metalima i mineralima, sa­mo su neka od djela u kojima iznosi sistematizirane i sveobu­hvatne opise prirode koja će nadahnuti nastavljače na polju prirodnih znanosti.

Filozofija i teologija

Iako filozofski opus Alberta Velikog ne uključuje niti jedno samostalno, originalno djelo, njegova je zasluga za prenošenje i afirmaciju antičke filozofije na Zapadu velika. Također, njegova tumačenja i komentari cjelokupnog Aristotelovog učenja, Boetijevih i Porfirijevih djela ostaju aktualni i do današnjih dana.

Iako je u njegovo vrijeme fi­lozofiji bila namijenjena uloga služenja teologiji, on otvoreno istupa u obranu filozofije kao potrage za istinom o Bogu, čovjeku i svijetu, oslobođenu ortodoksnih teoloških ograničenja. …A ja to kažem zbog nekih nesposobnih koji tražeći ispriku svojoj tromosti u spisima (drugih) iščitavaju samo ono što bi pokudili; i budući da su takvi ogrezli u svojoj tromosti, kako se ne bi činilo da su samo oni ogrezli, nastoje okaljati i izabrane. Takvi su ubili Sokrata, protjerali Platona iz Atene u Akademiju, rovareći protiv Aristotela i njega su prisilili na bijeg… Takvi su zajedničkom znanstvenom radu ono što je jetra u tijelu; u svakom je naime tijelu žuč tekućina koja isparavanjem zagorči cijelo tijelo; tako i u znanstvenom radu uvijek ima nekih veoma gorkih žučljivih ljudi koji svima ostalima zagorčavaju život i ne puštaju ih u ugodnom društvu tražiti istinu.

Shvaćajući potrebu za komparativnim i sveobuhvatnim pri­stupom, kao jedinim ispravnim načinom filozofske potrage za mudrošću, naglašava: Nema filozofiranja o pojedinačnim stvarima. Njegova se ontologija temelji na poznavanju cjelokupnog filozofskog nasljeđa grčkog, rimskog, arapskog i židovskog kulturnog kruga.

Premda često nazivan kr­šćanskim aristoteličarom, on Ari­stotelovim djelima ne pristupa slijepo i nekritički, te dodaje: Tko vjeruje da Aristotel bijaše bog, taj mora vjerovati da nikad nije pogriješio; ali ako vjeruje da je čovjek, tada je nedvojbeno mogao pogriješiti kao što i mi griješimo.

Također, opisuje točke razi­laženja u filozofiji dvojice velikana antičke misli, Platona i Aristotela, ali ne na isključiv i pristran način – naime, u skladu sa svojim eklekticizmom naglašava: Znaj, da se čovjek u filozofiji poglavito usavršava poznavanjem dviju filozofija, Aristotelove i Platonove.

Sukus teološke misli Albert Veliki iznosi u svome djelu Suma teologije, a smisao i svrhu teologije definira izvan svih znanstvenih i racionalnih okvira: Za čovjeka je naime cijeli svijet teologija, jer nebesa propovijedaju Božju slavu, a svod nebeski naviješta djelo ruku njegovih.

Teologija po Albertovom shva­ćanju svoj smisao ne ostvaruje u pukom teoretiziranju i neprestanom ponavljanju molitvenih obrazaca, nego u vrlo konkretnom djelovanju, slijedeći primjer Kristovog života: Tko svojemu bližnjem pruži pomoć u nevolji, bilo duhovnoj ili materijalnoj, taj je učinio više nego onaj tko bi na svakom miljokazu od Kölna do Rima sagradio zlatnu katedralu da se u njima pjeva i čita do sudnjeg dana.

laurentius-de-voltolina-001Magnus in Magia

Albert je stekao naslov Velikog zbog svoje sveobuhvatne erudicije na polju prirodnih znanosti, filozofije i teologije. No, povijesne kronike, ali i njegova autentična djela, neosporno ga potvrđuju kao poznavatelja učenja Hermesa Trismegistosa, čije ime odjekuje još iz vremena drevnog Egipta i koji se smatra osnivačem alkemije.

Tako u trećoj knjizi djela O metalima i mineralima Albert Veliki iznosi neke dijelove tajnovite Hermesove umjetnosti: Bitna obli­kovnica u svih stvari je ono što im daje bitak… A ta je oblikovnica, osobito u kovina, kako kažu, neki brojevni razmjer između zemaljskih i nebeskih sila… Zbog toga sedam vrsta kovina i nazivaju imenima sedam planeta, imenujući olovo Saturn, kositar Jupiter, željezo Mars, zlato Sunce, bakar Venera, živu Merkur i srebro Mjesec, te tvrde da one zbog različitih brojeva u svom sastavu poprimaju ustrojstvo sedam planeta. Čini se da je začetnik takvog mnijenja bio Hermes, premda ga je potom u tom mišljenju slijedio Platon. Vjerojatno su ga od njih preuzeli alkemičari tvrdeći da drago kamenje ima silu zvijezda (stajačica) i zviježđa, a da sedam vrsti kovina poprima oblikovnice od sedam planeta nižih sfera, pa su tako sile nebesa prve u djelo­tvornosti na Zemlji, stavljajući planete, takoreći, na drugo mjesto (po važnosti). U potvrdu te tvrdnje navode, što je doista istinito, da nebeska sfera pokreće Zemlju… Čini se da otac Hermes Trismegistos potvrđuje to mnijenje kad kaže “Zemlja je majka kovina, a Nebo njihov otac” i “Puna ih je Zemlja u gorama, poljima, nizinama i vodama.”

Iako nema konkretnih povijesnih podataka o njegovom alkemijskom radu, zabilježeno je nekoliko fantastičnih pripovijesti koje ga prikazuju kao velikog maga, upućenika u tajna alkemijska zna­nja. Jedna od najčešće prepričavanih govori o tome da je jednom prilikom Albert Veliki pozvao njemačkog kra­lja Vilima II. Holandskog na objed u svoj kölnski samostan. Usprkos velikoj studeni primjerenoj zim­skom godišnjem dobu, visoki gost u pra­tnji svoje svite uputio se prema samostanu u kojem je živio Albert Veliki i ostao zapanjen kada je shva­tio da je domaćin postavio stol za objed u vrtu samostana koji je bio prekriven snijegom. Usprkos nevje­rici, gosti su prihvatili neobičnu gostoljubivost i u trenutku dok su sjedali za stol snijeg je nestao, vrt se zazelenio, drveće se rascvalo, a ptice su letjele uokolo, kao da je ljeto. Pošto su završili objed u vrtu prepunom ljetnog šarenila, hladni vjetar je ponovno zapuhao, a snijeg prekrio sliku ljeta…

Djelo sporne autentičnosti, Knjižica o alkemiji, koje se obično pripisuje Albertu, bilo je neizostavna literatura srednjovjekovnih alkemičara u potrazi za “zlatom”. Knjižica o alkemiji sadrži, između ostalog, i niz praktičnih savjeta i opisa kojih se trebao pridržavati majstor “kraljevskog umijeća”: Alkemičar mora biti tih i oprezan. Rezultate svog rada ne bi trebao nikome otkrivati. Živjet će u osamljenosti, udaljen od ljudi. Njegova kuća treba imati dvije ili tri sobe potpuno posvećene radu. On će izabrati pravi trenutak za rad (što znači da treba čekati najpovoljniji raspored nebeskih tijela). Mora biti strpljiv i mora biti ustrajan…

Tako je zapisao Albert Veliki, glasnik novog doba i homo universalis srednjeg vijeka, koji nam svojim radom i životom svjedoči o postojanju mnogih puteva spoznaje.

Autor: Luka Marić