Nitko nas nije dovoljno učio ni naučio da je svijet od jednog komada; naprotiv, i predovoljno su nas učili, ponekad i naučili, da je svijet od dva, tri i od deset tisuća komada. Nitko nas nije dovoljno upućivao u jednovitost svijeta, ali o razlikama su nas neumorno prosvjećivali…
Dvolične fraze o bratstvu svih naroda i rasa ne mogu se računati u nauk o jednosti. Ljudsko jedinstvo, srećom, nitko nije izmislio, ni naredio, pa stoga ni razgruhao – jer misao i iskustvo naroda svijeta uistinu jest bratska, pa makar ti narodi ne bili zbraćeni, makar bili razbraćeni.
…Sestrinstvo i bratstvo duha, shvaćanja i ponašanja širom svjetskog vremena i prostora… „izvaneuropski“ duh i „istočnjačka filozofija“ ponikli su – svjedoče bajke – kako u Aziji, tako i u starome Misiru; a seobe duša, zakoni karme, čini i opčine maje i proces sadhane ne žive samo u Perziji, Indiji i Kini, već i na keltskome Zapadu; žive u Europi s njezinim alkemijskim podzemljem; eno ih u nazivlju i znamenima njezinih misa, u apokrifima i tradicijama njezinih tajnih društava. A ima toga i u magli slavjanskoj, i u prognanim zanosima velikih učitelja i pjesnika širom svijeta…
Drukčijost starine, tuđinstvo daljine, dakle egzotika svih devet tisuća devetstodevedesetidevet dijelova, kako da bude od neke druge tvari nego od tvari tog desettisućeg dijela? Svako selo u Slavoniji, svako selo u Besarabiji ima neki svoj osobit nakit; a nitko i ne primijeti da je svaki taj nakit načinjen od zlata – primijeti mu tek različit oblik. To zlato nitko nije izmislio, nitko pozlatio, nitko mu od zlatnosti nije oduzeo: zlato je od sebe zlatno, postoji i bez nakita, naprosto kao žica plemenitosti u prirodi.
Tako, eto, nema nikoga tko bi po neuzoru na zlato mogao izmisliti, pustiti u promet ili predrugojačiti onu bogomdanu istotu čovječjeg svijeta, istotu iskazanu na deset tisuća osebujnih načina.
Ovo je odabir iz uvoda koji je Vesna Krmpotić napisala 1981. godine za svoju knjigu Košulja sretnog čovjeka, s podnaslovom Filozofske i srodne priče. Vesna Krmpotić izuzetna je osoba u našoj književnosti. Napisala je brojne knjige, a pjesmama se vjerojatno ni ne zna broj, prepričala je brojne priče iz različitih tradicija, prevela brojne pjesnike i pisce, između ostalog Tagoru, Gibrana i Rumija…
Rodila se 1932. godine u Dubrovniku, živjela malo u Splitu, a potom u Zagrebu gdje je završila gimnaziju i upisala studij psihologije na Filozofskom fakultetu. Budući da izabrani studij nije davao odgovore na njezina pitanja, posvetila se pisanju poezije, proučavanju religija, tradicija i književnosti različitih naroda.
Sretna okolnost dogodila joj se 1962. godine kada je dobila stipendiju indijske vlade za jednogodišnji studij bengalskog jezika. Naučila je jezik, proputovala gotovo cijelim potkontinentom i silno zavoljela Indiju, njezinu kulturu i ljude. Budući da joj je suprug bio diplomat, imala je priliku dobro upoznati i Egipat, Ganu, SAD…
Objavila je preko stotinu knjiga, romana, pripovijedaka, prijevoda, eseja, a najviše pjesama. Napisala je vjerojatno najveću knjigu poezije koja broji 108 x 108 pjesama, sveukupno 11 664 pjesme posvećene onom najvišem, Apsolutu, Jedinstvenom Bogu, onome što nas nadilazi i povezuje.
Autor: Vesna Krmpotić
Priredila: Lovorka Cvitić
