Život u Tebi, Gradu, bio je bogat i pun obilja, ali istovremeno i miran. Čovjeku XX. stoljeća vrlo je teško zamisliti kako se tamo živjelo. Predrasude današnjeg doba zaklanjaju nam pogled poput neprozirnog vela, onemogućavajući nam shvatiti život toliko drugačiji od našeg. Možda bi najznačajnije obilježje na koje možemo ukazati bila odsutnost negativnih emocija među stanovnicima. Usprkos njihovom velikom broju (Teba je mogla imati više od devedeset tisuća stanovnika), uspjeli su se održati kao velika obitelj, s osobitom psihologijom koju obi­telj, kao trajna društvena jezgra, posjeduje. To ne znači da nije bilo problema; oduvijek je bilo i dobrih i zlih ljudi jer nema tog sustava koji bi mogao obuzdati zloćudnu ljudsku prirodu ili iskvariti dobru. Ali njihov je zakon, istovremeno prirodan, praktičan i nadasve brz, održavao harmoničan red u kojem su krađe, ubojstva i uvrede uistinu bili iznimke koje su potvrđivale pravilo mirnog suživota.

TEBA_JalJORGE ANGEL LIVRAGA RIZZI (1930. – 1991.)

Osnivač i prvi predsjednik Međunarodne organizacije Nova Akropola, Jorge Angel Livraga, osnovao je Novu Akropolu kao školu filozofije na klasičan način u kojoj će se podučavati o različitim duhovnim i filozofskim tradicijama čovječanstva, obnavljajući tako klasični ideal filozofije kao humanijeg i potpunijeg načina života.

Objavio je niz djela, a jedno od njih je i Teba, knjiga o drevnom Egiptu i jednom od njegovih glavnih središta, Tebi sa stotinu vrata. Povodom dvadesetgodišnjice njegove smrti donosimo izvadak iz knjige.

Suprotno od “klišea” koje nam prikazuju naše povijesne knjige, Tebanac je bio veseo i jednostavan čovjek.

Bio je vrlo sposoban i djelo­tvoran u svemu što je radio. Pratila ga je radost, a kad bi bio tužan ili potišten, otvoreno bi to izražavao. Usiljeni intelektuali­zam i kritičnost prema svemu što drugi misle ili rade smatrali su neobičnom, ako ne i smiješnom pojavom.

Za drevne stanovnike Grada, život i smrt nisu po­stojali u obliku kakvom ih danas zamišljamo. Bol koju su osjećali kad bi završio život njihovih dragih, mogao bi se danas uspore­diti s osjećajem koji bi nas obuzeo kad bi neka draga osoba zauvijek otputovala na dalek put. Vjera da su Bog i bogovi stvorili svijet na najbolji mogući način oslobodila ih je od svake egzistencijalne tjeskobe, ne umanjujući njihovu osjećajnost, ljubav i čežnju. Ona je uvijek bila prožeta potpunom sigurnošću u univerzalni poredak koji je pravedan i dobar, pa je stoga takva i ljudska sudbina.

U Egiptu nije bilo robova. Štoviše, ratne zarobljenike osuđene na rad izvan gradova nerijetko su oslobađali. Oni koji su radili na podizanju nekog obeliska, činili su to kao što je kršćanin gradio katedralu ili musliman džamiju.

Jedna od često spominjanih kritika upućenih drevnim Egipćanima odnosi se na njihovu vezanost za mrtvo tijelo, s obzirom da su obavljali složene obrede mumifikacije kako bi ga sačuvali.

TEBA_UlomakOnaj tko poznaje egipatsku klimu zna da se takvi pogrebni po­s­tupci nisu provodili zato da se očuva tijelo. Da su tijela jednostavno ukapali u suhim područjima zapadne obale, ona bi se očuvala – kako je pokazala mo­derna arheologija – u boljem stanju nego nakon procesa mumifikacije. S druge strane, ovaj psihopompski proces poslije smrti bio je namijenjen samo faraonima, plemstvu, svećenstvu i onima koji su se istaknuli svojim služenjem zajednici. Samo u doba dekadencije, kad je na vlast došla plutokracija koja je konačno izopačila prvobitnu teokraciju, pogrebne su svečanosti postale dostupne svima koji su ih mogli platiti, bez obzira na njihove duhovne kvalitete. Ali, to je bila samo jedna od popratnih posljedica stranih utjecaja i nestanka drevnih običaja. Egiptu je bilo potrebno dugo vremena da se rodi, a jednako toliko mu je trebalo i da umre. U doba Rima, ova zemlja magije par excellence, postala je samo glavnom žitnicom Europe. Kad se ogromna teokratska država raspala, svojim je već razrušenim građevinama i zna­njem o prirodi i duši zadivila svijet i dala poticaj novim duhovnim stremljenjima, od grčkih do islamskih, a Veliki su se misteriji vratili u izvor milosti iz kojeg su i potekli očekujući pogodnija vremena.

Već smo spomenuli da je nakon razdoblja Rame­sida Nova država izgubila svoj vodeći impuls. Kroz sljedeća su stoljeća svećenici-mazi prikupili i sakrili sve, od znanja do obrednih predmeta, osim onog što je zbog svoje veličine moralo biti prepušteno sudbini, no i to je prethodno dezaktivirano. Ono što nisu dezaktivirali, ostalo je, poput mitskog Velikog spavača, zaštićeno od znatiželje onih koji ne razumiju misterije (premda je fizički dostupno pogledu milijuna posjetitelja), čekati trenutak neumitnog cikličkog uskrsnuća svetih vremena.

Napisali smo nešto o Tebi živih, a sada ćemo se posvetiti onoj drugoj Tebi, Tebi mrtvih, koja je u povijesno doba cvjetala na zapadnoj obali, obali Zalazećeg Sunca, Maamona. Ona nije bila suprotnost Tebi živih, već ju je nadopu­njavala (ili obrnuto), nalazeći se na drugoj oba­li Rijeke vidlji­vog života zvane Hapi, Sreća, Plavi ili Rijeka koja silazi s neba. Ta je rijeka bila struja božanskog daha ispu­njenog darovima, rijeka koja sjedi­njuje daleka mjesta i zemaljski je odraz druge rijeke, rijeke zvijezda koja teče preko neba i koju Sunce mora prijeći, a tako i bogovi i čovjek.

Na zapadu, oko osam kilo­metara od rijeke, iza brežuljaka Deir el-Bahari, leži takozvana Dolina kraljeva. Nalazi se na ulazu u veliki kanjon ili kotlinu koju današnji stanovnici nazivaju Wadi Biban el-Moluk, odnosno Dolina kraljevskih vrata. Ova je dolina danas pustinja, a ima dva ulaza, istočni i zapadni. U davno doba kad je Crveno more bilo plodna dolina, i ta je dolina, poput ostalih u blizini, bila plodna. Prethistorijski su lovci ostavili crteže na stijenama koji ih prikazuju u lovu na slonove i nojeve. S njene druge strane uzdižu se visoke Zapadne planine s najvišim vrhom Gurnom. Ako prijeđemo preko ovog blago zaobljenog reljefa, danas toliko izmijenjenog erozijom i radom čovjeka, dolazimo do ogromne pustinje, dna nekadašnjeg prethistorijskog mora.

TEBA_Book of DeadU blizini Doline kraljeva leže i takozvane Dolina kraljica i Dolina plemstva.

Čitavo područje ima oblik prirodnih amfiteatara na kojima se odražava nemilosrdno sunce, što još više podiže temperaturu i čini ga jednim od najtoplijih mjesta na planetu. Teško je zamisliti da su se ovdje prije desetak tisuća godina, ili čak i manje, kroz šume obrušavali vodopadi, a zbog umjerene tempe­rature ovo je područje pružalo dom velikom broju živih bića.

Arapski naziv za Vrata kraljeva ukazuje nam na ono što inteligentniji povjesničari upravo otkrivaju: da današnja atmosfera pustoši, još više naglašena uzastopnim iskapa­njima koja su ostavila tragove kao nakon teškog bombardiranja, ne odgovara izgledu koji je dolina ima­la u vrijeme XVIII. ili XX. dina­stije. Nekoliko pokazatelja na koje je već početkom XIX. stoljeća skrenuo pažnju veliki istraživač Belzoni, ukazuju na činjenicu da su grobovi, isklesani u stijeni, a čiji su ulazi danas goli, nekad imali raskošne ukrase i vrata od laganog drveta koja su danju bila otvorena, slično kao i danas na grobljima u nekim krajevima. U pojedinim dijelovima godine vrata bi ostajala zatvorena iz obrednih razloga.

Na kraju kažimo i to da su u drugoj Tebi, Tebi mrtvih, živjela bratstva pod stijegom ležećeg šakala koji se još uvijek može vidjeti na pečatima kao prikaz ezoterijskog boga Anubisa. Bratstva su boravila u određenim dijelovima grada mrtvih, nadzirući naoružane stražare i dresirane životinje koji su čuvali riznice od nezasitne pohlepe pustinj­skih pljačkaša.

Moguće je da su se poput drugih starih naroda i Egipćani ondje povre­meno okupljali kako bi donijeli poklone svojim rođacima i faraonima, plemstvu i svećenicima, čija su tijela počivala u nepristupačnim dubinama podzemnih hramova – “lansirnih rampi” za duše dobrih. Njihove su relikvije bile štovane na isti način kao što će tisućama godina kasnije druge religije to činiti sa svojim svecima, kojima se također pripisuju velika djela i čudesa.

OLYMPUS DIGITAL CAMERATako je ovo transcendentno jedinstvo povezivalo dvije Tebe u komplementaran sklad.

Nekoliko je pogrebnih hramova bilo podignuto i na zapadnoj obali, što dokazuju divovske ruševine Rameseuma i hrama kraljice Hatšepsut. Tamo su također i zago­netni Memnonovi kolosi posvećeni Izlazećem Suncu. Rađanju, podnev­nom sjaju i zalasku Sunca dana su imena Memnon, Amon i Maamon, a smrt je bila rađanje i zora na drugoj obali života.

Prema današnjim arheolo­zima, likovi ovih divova koji sjede na obrednim prijestoljima nalazili su se ispred pogrebnog hrama Amenofisa III., o kojem su oni jedini preostali dokaz. No, ezo­terijska ih tradicija smatra puno starijima od bilo kojeg spomenika posvećenog nekom “povijesnom” faraonu, tvrdeći da su bili prineseni kao žrtva Izlazećem Suncu, kako ih i danas naziva ne uvijek naivna narodna predaja.

Danas su visoki oko osam­naest metara, iako su s krunom i opremom bili vjerojatno nekoliko metara viši. Bili su obnavljani i u njih se klesalo i urezivalo bezbroj puta. Bili su vrlo poznati u antičko doba, tako da su grčki glazbenici dolazili na hodočašća u namjeri da čuju sedam osnovnih tonova kojima se u zoru oglašavao jedan od kolosa. U rimsko se doba govorilo o jednom tonu koji u našoj ljestvici odgovara tonu fa. Restauracije cara Septimija Severa 199. godine zauvijek su ušutkale sjevernog diva koji je stvarao zvuk. Jedan od mnogih istraživača iz XIX. stoljeća izjavio je na jednom znanstvenom skupu u Londonu da je ponovno čuo isti zvuk, ali za to nema dokaza niti su opsežni pokusi, provedeni u XX. stoljeću, dali ikakav rezultat. Službena znanost objašnjava ovaj fenomen (a kao što znamo, današnje se otuđenje sastoji od objašnjavanja svega, bez obzira da li je istina poznata ili nije) tako što ga pripisuje širenju jednog od kamenih blokova koji se zagrijava pod prvim zrakama sunca nakon hladne pustinjske noći. Ovo ne možemo prihvatiti, jer ogromna masa kolosa ne dopušta suncu na površini kamena izazvati zamjetniju promjenu temperature u prohladna jutra. Vjerujemo da je istina jednako nedohvatljiva kao i dva divovska spomenika, iako ih je oboje okrnjilo ogromno neznanje i taština ljudskog roda.

Samo smo uz izuzetan napor u stanju zamisliti kako je izgledala Teba mrtvih prije tri tisuće ili više godina, jer se nakon gotovo potpunog uništenja Tebe živih, njenih vrtova i umjetnih jezera, klima promijenila. Štoviše, pljačke i štete od eksplozija, neprekidna iskapanja i prirodni pješčani nanosi, kao i mreža turističkih obilazaka, korjenito su i nepovratno izmijenili lice zapadne Tebe. Crteži iz XVIII. i XIX. stoljeća, pa čak i fotografije s početka XX. stoljeća, ukazuju nam na zadnje velike promjene. A kako je prije toga izgledala? Njenu grandioznost nismo u mogućnosti vidjeti pa svatko može svojoj mašti pustiti na volju.

Autor: Jorge Angel Livraga Rizzi

TEBA_Dolina kraljeva