Tekst koji slijedi zapisan je na drevnim sumerskim glinenim pločicama, datiranim otprilike oko 1600. g. pr. Kr., iako se smatra da je izvorni tekst nekoliko stoljeća stariji. Kroz razgovor oca i sina provlači se jedna od vječnih ljudskih tema – aktualna kako danas, tako i u starom Sumeru – odnos između roditelja i njihove djece. Čitajući prigovore i zaklinjanja ovog sumerskog oca, nehotice nam se otima smiješak razumijevanja, jer neke stvari kao da se nikada ne mijenjaju… Roditelji smatraju svojom dužnošću izvesti djecu na pravi put, dok djeca radije slijede neke svoje zamisli, prepuštajući se lutanjima i istraživanjima. A kasnije, kad djeca postanu roditelji, vječna priča kreće ispočetka…

Otac započinje, pitajući sina:

“Kamo si pošao?”

“Nigdje nisam pošao.”

“Ako nisi nigdje pošao, čemu onda besposleno lutaš? Idi u školu, stupi pred ‘školskog oca’, izgovori svoju zadaću, otvori školsku torbu, ispiši svoju pločicu, a ‘veliki brat’ neka napiše za tebe novu pločicu. Kad završiš zadaću i javiš se redaru, dođi k meni i ne skići se ulicama. Hajde, znaš li što sam ti rekao?”

“Znam, kazat ću ti.”

“Hajde, sad ponovi.”

“Ponovit ću.”

“Govori.”

“Kazao si mi da pođem u školu, da izgovorim zadaću, otvorim školsku torbu, napišem pločicu, dok će ‘veliki brat’ ispisati za me novu pločicu. Kad završim zadaću, valja mi nastaviti s radom i doći k tebi nakon što se najprije javim redaru. Eto, to si mi bio rekao.”

Otac ponovno nastavlja:

“Hajde, budi čovjek. Ne zastajkuj uokolo na trgovima, ne skitaj drvoredima. Kad koračaš ulicom, ne zvjeraj oko sebe. Budi poslušan i pokazuj strah pred redarom. Pokažeš li mu da ga se plašiš, on će te voljeti.”

(slijedi petnaestak nečitkih redova)

“Ti koji se skićeš trgovima, želiš li postići uspjeh? Potraži onda prve naraštaje, upitaj njih. Ti, nevaljalče, o kojem brigu brinem – ne bih bio čovjek kad se ne bih brinuo o svome sinu – razgovarao sam s rodbinom, uspoređivao njihove muškarce, ali nisam našao ni jednog tebi nalik.

Ovo što ću ti ispripovijedati preobražava glupana u mudraca, zmiju sputava poput čarolije, a tebi neće dopustiti da se povodiš za praznim riječima. Zbog toga što moje srce bijaše prezasićeno brigom za tebe, držao sam se podalje od tebe i nisam mario za tvoje strahove i gunđanja. Zbog tvojih prosvjeda, da, zbog tvojih ­prosvjeda, bio sam ljut, da, bio sam ljut. Zbog toga što ne vodiš brigu o svojoj ljudskosti, srce kao da mi je ponio zao vjetar. Tvoja su me gunđanja dokrajčila, doveo si me do ruba smrti.

Nikada u životu nisam zahtijevao da donosiš suharke iz trstika. Ti nikad u životu nisi nosio trskovo šiblje koje prti i staro i mlado. Nikad ti nisam rekao ‘pođi za mojim kolima’. Nikad te nisam poslao da radiš, da oreš polje. Nikad te nisam poslao da radiš, da kopaš na polju. Nikad te nisam poslao da radiš kao radnik. ‘Hajde, radi i pomozi mi’, tako ti nikada u životu nisam rekao.

Ostali tvoji vršnjaci pomažu roditeljima radom. Da si razgovarao s rođacima i bolje ih ocijenio, ti bi ih bio nadvisio. Svaki od njih priskrbljuje deset gura ječma – čak i mlađarija opskrbljuje očeve, svatko po deset gura ječma. Oni su umnožili ječam za svog oca, opskrbili ga ječmom, uljem i vunom. A ti, ti si čovjek kad je u pitanju kakva nepodopština, ali u usporedbi s njima uopće nisi čovjek. Ti zacijelo ne radiš koliko oni – oni su sinovi očeva koji zahtijevaju od svoje djece da rade, ali ja – ja nisam tražio da radiš poput njih.

Ti, nevaljalče, zbog kojeg se ljutim – tko je taj čovjek koji se uistinu može razgnjeviti na sina – ­razgovarao sam s rodbinom i otkrio nešto što dosad nisam zapazio. Boj se riječi koje ću ti sada uputiti i pripazi na sebe. Tvoj vršnjak, tvoj supatnik – nisi ga cijenio; zašto ga ne nadmašiš? Tvoj prijatelj, tvoj drug – nisi ga cijenio; zašto ga ne nadmašiš? Nadmaši starijeg brata. Nadmaši mlađeg brata. Od svih zanatlija koji obitavaju u našoj zemlji, između svih koje je Enki (bog umjetnosti i zanata) pozvao poimence (stvorio), ni jedan nema tako težak posao kao što je pisarsko umijeće. Jer da nije pjesme (poezije) – poput morskih obala, tih obala dalekih prokopa, tako je daleko srce pjesme – ti ne bi sada slušao moj savjet, a ja ti ne bih umio ponoviti mudrost svoga oca. U skladu je sa sudbinom koju je obznanio Enlil da sin slijedi očev posao.

Ja se danju i noću mučim zbog tebe. Noć i dan ti rasipaš na tjelesne razonode. Nakupio si mnogo blaga, trošio široke ruke, udebljao se, uzrastao, okrupnio, osnažio i naduo. Ali tvoja rodbina jedva iščekuje tvoju nesreću i radovat će se kad te ona snađe, jer nisi vodio brige o svojoj ljudskosti.”

(Slijedi nejasni odlomak od četrdeset i jednog retka koji se, po svoj prilici, sastoji od poslovica i uzrečica; natpis potom završava očevim pjesničkim blagoslovom.)

“Od onoga tko se zavadi s tobom,
nek’ te Nanna, bog tvoj, čuva,
od onoga tko te napadne,
nek’ te Nanna, bog tvoj, čuva,
nek’ nađeš milost pred bogom svojim,
neka te ljudskost tvoja uzvisi, od glave do pete,
neka budeš glavar mudraca u svom gradu,
neka grad tvoj izgovara ime tvoje na počasnim mjestima,
neka te bog tvoj naziva dobrim imenom,
neka nađeš milost pred bogom svojim, Nannom,
neka te s milošću pogleda boginja Ningal.”

Iz knjige KRAMER, Samuel Noah. 1966. Historija počinje u Sumeru