Zvonimir Berković (1928. – 2009.) bio je dramaturg, scenarist, filmski redatelj i publicist, no prvenstveno svestrani intelektualac i umjetnik. U svojim radovima – filmovima, knjigama i člancima – obrađuje najraznovrsniju tematiku, ali svugdje se očituje njegov kritički duh i potraga za istinom. Koliko je bio zanesen glazbom govori nam njegov film Rondo za koji sam kaže da je artikulirao film po principu jedne glazbene forme.
U knjizi O glazbi prikupljeni su tekstovi koje je Zvonimir Berković pisao za razne novine i časopise u razdoblju od nekoliko desetljeća. Oni obuhvaćaju glazbene kritike, portrete glazbenih umjetnika, meditacije i razgovore. Knjiga je u svom prvom dijelu svojevrsna kronika glazbenih događanja u Zagrebu, Dubrovniku i Beču tijekom četiri desetljeća, dok njegove meditacije o glazbi obogaćuju dušu kao i slušanje same glazbe.
Čini se da je umjetnost prije svega i iznad svega stanje duše, rekao je Marc Chagall. Ova je konstatacija apsolutno primjenjiva u glazbi. Jedan od kompozitora kod kojeg je to više nego vidljivo je Johann Sebastian Bach o kojem nam Zvonimir Berković piše u svom eseju Bach – Uz Šest sonata za violinu i čembalo (Ninić/Murai):
Prije svega, zanimljivost njegove biografije je u obrnuto proporcionalnom odnosu s vrijednošću njegova djela. Povjesničari su, doduše, tako pomno i sustavno obradili Bachov život da se danas s velikom sigurnošću mogu ustanoviti sve okolnosti njegovih rukopisa, datumi njegovih koncertnih nastupa, putanje njegovih kretanja, visine njegovih zarada, znaju se njegove bolesti, omiljena jela i sve tome slično. Ali kada pokušamo to mnoštvo podataka složiti u neku životnu cjelinu, uvijek će nam se na kraju ukazati jedna biografija koja kao da je posuđena od nekog knjigovođe.
Nadalje, što reći o specifičnom mjestu bilo koje Bachove skladbe u odnosu na ukupnost njegova djela, kada se zna da u majstorstvu tog stvaratelja nije bilo ni razvoja ni sazrijevanja i kada se zna da bi u njegovom opusu Deveta simfonija mogla mirne duše nastati prije Prve. Kao što na Bachovom autorskom putu nema ni napretka ni skretanja, tako u njegovom grandioznom djelu nema ni uspona ni padova kreativne vrijednosti. Ako su u jednom vremenu neka Bachova djela bivala slavnija od drugih, sva je prilika da će u sljedećem povijesnom razdoblju ona druga doći na mjesto prvih, jer je u pojmu slave uključen princip isključivanja, a povijest neprestano stare nepravde ispravlja novima.
No neprilika s Bachom nije samo u tome što u njegovom jednoličnom životu i njegovom ujednačenom majstorstvu nema protuslovlja koja bi svojim sudaranjem provocirala našu literarnu maštu. Mnogo je veća neprilika što Bach, s jedne strane, svojom privatnom šutnjom traži i doziva baš našu riječ. Slušajući Bacha, naime, mi svim instinktima osjećamo da on kroz svoju zanosnu polifoniju misli; misli duboko, dublje i dalekosežnije od svih koji su ikada glazbom mislili, i mi nagonski težimo da tu misao shvatimo i da je prevedemo na svoj jezik, jezik pojmova. Naravno, već poslije nekoliko žestokih, ali mucavih riječi, nemoćni da u svom rječniku nađemo riječi za sadržaj njegove fuge, svi mi redovito odustajemo od tumačenja. Jer Bach, za razliku od većine drugih skladatelja, ne govori o stvarima koje su dobro znane našem duhovnom iskustvu i za koje smo mi već iskovali vlastite izraze. Bach ne govori ni o ljubavnim jadima ni o vrlini rodoljublja, ni o društvenoj nepravdi, ni o ljepoti prirode. U njegovoj glazbenoj rečenici sadržano je značenje koje bi svojim riječima mogao izreći tek poneki filozof, mistik ili, možda, matematičar, odnosno onaj kome je bar jedanput pošlo za rukom da razgrne svemirsku tamu i da sagleda u punoj svjetlosti veliku povezanost svih uzroka i svih posljedica, mnogostruku povezanost zakona i duha, života i smrti, prostora i vremena. Bachova glazba poima cjelinu svijeta: nebo i zemlju, zvijezde i ljude, ona se postavila u samo središte svega postojećeg, ona je mjesto iz kojeg se mogu sagledati sve tajne kozmogonije, a prije svega tajna ukidanja vremena. Bachova je fuga zapravo pobjeda nad vremenom kontrapunktske imitacije, koje se višestruko isprepliću, a da ni jedna nije glavna, čine da je svaka glazbena misao istodobno na svom početku i svom svršetku, i samoj je sebi sredina; tako je iz svih točaka kontrapunkta sagledivo savršenstvo i punina kompozicije kao što se u svakom našem pogledu na svemir, sva njegova vremena sa svim onim milijunskim svjetlosnim godinama slijevaju u jedan jedini prostorni trenutak sadašnjosti.
Razumije se, ne bi valjalo samome Bachu pripisati sve zasluge da je postao – Bach. Mnogi majstori baroka naslućivali su, pa čak i dosizali njegove misaone domete.
To je, naime, bilo vrijeme kada je sama glazba dovršavala svoj vlastiti razvoj, vrijeme kada se, napokon, ispunilo proročanstvo antičkih mudraca da će se glazbena djelatnost na Zemlji poklopiti s idealnom glazbom, harmonijom sfera, i da će glazbeno djelo jednom postati ogledalo svemirskog poretka, pitagorejski matematički sklad. To je bilo doba kada su skladatelji živjeli u zemaljskom raju glazbe i kada su cijevi njihovih orgulja bile poput teleskopa, isključivo usmjerene prema nebu, osluškujući zakone previšnjeg sklada. Bach se izdvajao od ostalih osluškivača nebeskih glasova samo po tome što je predanije služio svojoj zadaći, što je više nego ostali zatomio svoju biografiju i što je vjernije od drugih zapisao poruke dobivene iz bezvremena i neizmjerja.
Ali kao što je i u biblijskom Edenu čovjeka čekala jabuka na stablu spoznaje, tako je i u ovom zemaljskom raju usađena jedna zabrana: čovjek nije smio glazbu prisvojiti, učiniti je instrumentom svojih strasti. Smrtna je opasnost prijetila glazbi ako se identificira s ljudskom sudbinom.
Povijesna je ironija da su baš Bachovi sinovi bili ti koji su prekršili zabranu: postali su u svom vremenu slavni kao vjesnici novog doba, a s glazbom je krenulo onako kako je krenulo. U djelima bečkih klasika ona je još govorila o čovjeku onakvom kakav bi on trebao biti, u romantici je umjetnost tonski oslikala čovjeka kakav jest, a s kasnom romantikom počinje priča kakav ne bi trebao biti. U našem vremenu glazba se sasvim izopačila kroz opačinu čovjeka, ispraznila kroz njegovu otuđenost, a kroz njegovu nekomunikativnost – obesmislila.
Stari Johann Sebastian ostao je tako posljednji čovjek glazbenog raja i posljednji velikan bez biografije: oni koji su nastupali, primili su na sebe teret dramskih sudbina, postajali su geniji i titani, Prometeji i Sizifi.
Sve je to slutio veliki kantor dok je zamišljen obilazio zabranjeno stablo, a dokaz tih njegovih slutnji upravo je ploča koju ovog trena držite u ruci. Nikada Bach nije tako često spuštao pogled s neba na stvari oko sebe i u sebi. I nikada nije bio tako tužan kao u ovih Šest sonata za violinu i čembalo.
Autor: Zvonimir Berković
Priredila: Stela Kurpes
