Pred tobom je, čitatelju, knjiga pisana u dobroj vjeri. Odmah te na početku upozorava da sam njome težio samo kućnom i vlastitom cilju. Nisam vodio nikakva računa ni o tome da tebi poslužim ni da sebe proslavim. Moje snage nisu dorasle takvoj zadaći. […] Želim da me se u mojoj knjizi vidi onakvim kakav jesam, na prirodan i svakodnevan način, bez himbe i uljepšavanja…

Tako je napisao Michel de Montaigne, francuski renesansni književnik, filozof i prevoditelj, u uvodu svog djela Eseji. Pisao je posve osebujnim stilom. Volio je staru književnost, povijest, filozofiju i to su bili izvori njegovih razmišljanja. Bio je omiljen među velikim književnicima i misliocima od njegova doba pa do danas.

Rođen je 1533. godine u imućnoj obitelji, u blizini Bordeauxa. Prve godine života proveo je na selu s dadiljom i učiteljem uz kojeg je naučio latinski prije nego francuski jezik. Sa šest godina odlazi u glasoviti College de Guyénne, a nakon deset godina na fakultet gdje je slušao humanista Marca Antoinea Mureta. Prema nekim izvorima studirao je i pravo.

Inspiraciju za pisanje nalazio je u biografijama slavnih ljudi iz prošlosti, prijateljstvu, starim običajima, ljudskom prosuđivanju, odgoju djece, pisao je o molitvi, slavi, slobodi savjesti i samouvjerenosti, o osjećajima, kajanju i iskustvu, o vrlinama poput hrabrosti te o manama poput lijenosti, taštine i ispraznosti govora i riječi.

prijateljstvoNema ničega na što bi nas priroda više upućivala nego na druženje. Zato Aristotel i kaže da tvorci dobrih zakona više brinu o prijateljstvu nego o pravdi. A najviša točka u savršenosti je u ovome: sva ona prijateljstva što ih skuje ili hrani strast ili želja za dobitkom, javna ili privatna služba, samim time manje su lijepa i plemenita, pa su zato manje prijateljstva, jer s prijateljstvom miješaju druge razloge, drugu svrhu i druge plodove, a to sve nije pravo prijateljstvo. […]

A ono između djece i roditelja bit će radije poštovanje. Prijateljstvo se napaja vezom koja između njih ne može postojati zbog odveć velike razlike među njima, a zacijelo bi išlo protiv prirodnih dužnosti. Ni sve se tajne očinske misli ne mogu prenijeti na djecu, jer bi urodile nepriličnom prisnošću, a ni upozorenja i ukori, koji su prve obveze prijateljstva, ne bi mogle ići od djeteta prema ocu. […]

Otac i sin mogu biti potpuno različite naravi, a isto tako i braća. Jest moj sin, jest moj brat, ali to je strašan čovjek, zločest ili budala. Osim toga, kako je to prijateljstvo ono koje nam nameće zakon i prirodna obveza, u njemu će biti to manje našeg izbora i slobodne volje. […]

S time ne možemo usporediti ljubav prema ženi… Priznajem, njezin je žar moćniji, više peče i gorči je. No, taj je žar slijep i nestalan, lelujav i promjenjiv, žar od ognjice, podložan usponu i slabljenju, koji drži samo jedan dio nas. U prijateljstvu sve je drugačije: to je općenit i sveobuhvatan žar, umjeren i jednoličan, stalan i odmjeren, sav je u blagosti i glatkoći, u kojega nema ni grubosti ni bola. […]

U prijateljstvu se uživa onoliko koliko to ono traži; prijateljstvo se njeguje i hrani i ne raste samo u uživanju, zato što je to nešto što pripada duši, a duša se njegovim trajanjem učvršćuje.

Stari je Menandar govorio da je sretan onaj čovjek kojemu je uspjelo sresti samo sjenu pravog prijatelja. Sigurno da je imao pravo tako govoriti, čak ako je pravo prijateljstvo i okušao. Jer, uistinu, ako usporedim sav ostatak svoga života, iako sam ga, hvala budi Bogu, proživio u miru i obilju i, ako izuzmemo gubitak takvog prijatelja, lišen teških nevolja, a u punoći duševnog mira, zadovoljivši se svojim urođenim i prirodnim mogućnostima, nikad ne tražeći druge; ako usporedim, dakle, čitav taj život s one četiri godine koje su mi bile dane da uživam u dragoj blizini i društvu tog čovjeka, sve je ostalo dim, tamna i dosadna noć. Od onog dana kad sam ga izgubio […] vodim jadan život, a i sami užici što mi se nude, umjesto da me utješe, još više povećavaju bol zbog njegova nestanka. Bili smo uvijek jedan polovica drugoga i sad mi se čini da – kad sam ga nadživio – od njegova dijela uzimljem…

Michel de Montaigne umro je 1592. godine, no pola tisućljeća nakon njegove smrti, on i njegovo djelo aktualni su kao i tada. Napisao je tri knjige eseja na više od tisuću i petsto stranica i Dnevnik s puta u Italiju. Njegova ostavština obuhvaća veliki broj pisama te natpise i bilješke.

Priredila: Nives Lozar