Povijest čovječanstva zabilježila je postojanje mnogih filozofa koji su svojim životom i radom nastojali ukazati čovjeku na njegovu pravu prirodu i prirodu svijeta koji ga okružuje. Oni su pokušali skrenuti čovjekov pogled s pukih materijalnih potreba na duboke potrebe njegove duše, na izražavanje njegove prirodne plemenitosti i dostojanstva.
Međutim, nerijetko su njihova nastojanja bila predmet osuda i progona. Nerazumijevanje i otpor idejama koje su se razlikovale od općenito prihvaćenog mišljenja rađali su sukobom između dogme i slobodne misli. U sudaru tih dviju koncepcija često su stradavali upravo najistaknutiji pojedinci svoga vremena, lučonoše nadolazeće budućnosti. Jedan od njih bio je i Giordano Bruno, najveći talijanski renesansni filozof koji je 17. veljače 1600. godine završio na lomači zajedno sa svojim knjigama, pod optužbom da širi učenje o “beskonačnosti svemira i mnoštvu svjetova”…
* * *
Kad bih ja, o presvijetli viteže, stezao plug, napasao stado, obrađivao vrt, popravljao odjeću, nitko me ne bi gledao, malo njih bi me primjećivalo, rijetki bi me grdili, a mogao bi se, vrlo lako, svima svidjeti; no zato što brazdam polje prirode, brinem se za hranu duše, žudim za kulturom duha i umješno izrađujem ruho uma; eto, gdje mi onaj što je prepoznat prijeti, smotren me ujeda, iznenađen proždire, a to nije jedan, nije ih malo, mnogo ih je: to su gotovo svi. Ako želite znati zašto je to tako, kažem vam da je uzrok tome, Univerzitet koji mi se ne sviđa, svjetina koju mrzim, mnoštvo koje me ne zadovoljava i jedna… koja me očarala.
Ona zbog koje sam slobodan u sužanjstvu, zadovoljan u patnji, prebogat u oskudici i živ u smrti. Ona zbog koje ne zavidim onima što su robovi u slobodi, kažnjeni u zadovoljstvima, siromašni u bogatstvu i mrtvi u životu, jer su im u tijelu okovi koji ih stežu, u duhu pakao koji ih iscrpljuje, u duši zabluda koja ih čini bolesnima, u umu obamrlost koja ih ubija, jer nema velikodušnosti da ih izbavlja, ni strpljivosti da ih uzdiže, ni vrline da ih proslavlja, ni mudrosti da ih oživljava. Zbog toga ja ne povlačim nogu s teškoga puta i nisam posustao, ne dižem ruke od posla koji mi se ukazuje, ne okrećem kao očajnik leđa neprijatelju koji mi se suprotstavlja, niti skrećem pogled s božanske materije. (Večera na Pepelnicu)
* * *
Ni zlato ni srebro ne čine nas sličnima Bogu, jer on ne skuplja slična blaga; niti odjeća, jer Bog je nag; niti razmetanje niti poznatost, jer on se pokazuje rijetkima i možda ga nitko ne poznaje, a jamačno mnogi i više nego mnogi imaju krivo mišljenje o njemu; konačno, nije to ni posjedovanje tolikih i tolikih stvari kojima se obično divimo, jer te stvari koje mi priželjkujemo u izobilju neće nas tako obogatiti, nego samo prijezir spram njih. (Herojski zanosi)
* * *
Potrebno je, dakle, da ljudska duša ima svjetlo, razbor i prikladna oruđa za svoj lov. Tu joj pritječe u pomoć kontemplacija, tu upotreba logike, vrlo prikladna organa u lovljenju istine, koji služi razlikovanju, pronalaženju i prosuđivanju. Zatim će istraživati šumu prirodnih stvari, gdje su mnogi predmeti skriveni u sjeni ili pod plaštem, a kako u gustišu nenastanjenih pustoši istina obično ima spilje i pećinska skloništa učinjena od isprepletena trnja, zatvorena šumskim, hrapavim i lisnatim biljkama, gdje se iz najdostojnijih i najizvrsnijih razloga ponajviše skriva, prekriva i ponire s osobitim marom – kao što i mi običavamo skrivati najveća blaga s velikom pomnjom i skrbi – kako je mnogobrojni i raznovrsni lovci (od kojih su neki bolji i izvježbaniji, a drugi su to manje) ne bi bez velika napora otkrili. (Herojski zanosi)
* * *
Svemir je beskrajan i sastoji se iz beskrajno velikog eteričkog prostranstva. Uistinu postoji samo jedno nebo koje nazivaju prostorom ili sredinom, u kojem se nalazi mnoštvo zvijezda koje u njemu nisu nepomične, kao što ni Zemlja nije nepomična. Tako su Mjesec, Sunce i bezbroj drugih tijela u tom eteričkom predjelu, u kome je, kao što vidimo, i Zemlja… Eto sadržaja i beskonačne materije beskrajne stvarne božanske moći. (Večera na Pepelnicu)
* * *
Zato, plodna je Zemlja i njeno more, vječan je žar Sunca koji udahnjuje vječito hranu proždrljivoj vatri i vlažnost istrošenim morima pa se zbog toga iz beskrajnosti rađa neprestano novo obilje materije. Onako kako su to najbolje shvatili Demokrit i Epikur, koji tvrde da se neprekidno sve obnavlja i vraća, kao što nastoje da spase vječnu postojanost svemira… (O beskrajnosti, svemiru i svjetovima)
* * *
Tako se veliča uzvišenost Boga, prikazuje veličina njegovog carstva. Njegova slava se ne potvrđuje u jednom, već u bezbrojnim suncima, ne u jednoj Zemlji, jednom svijetu, već u deset tisuća svjetova, tvrdim, u bezbroju. Tako da ta moć uma nije varljiva, moć koja uvijek želi i može dodavati prostor prostoru, materiju materiji, veličinu veličini, jedinicu jedinici, broj broju, posredstvom onog znanja koje nam raskida okove jednog, veoma uskog, i uvodi nas u jedinstvo preuzvišenoga carstva, te nas tako spašava od cijenjenog siromaštva i tjeskobe, i uvodi u neizmjerna bogatstva tako velikog prostora, tako dostojanstvenog polja, toliko uzvišenih svjetova, i doprinosi da nam lažni krug obzorja, nastalog varkom oka na Zemlji i zamišljen maštom u eterskom prostranstvu, ne može zasužnjiti duh pod stražom Plutona i pomoći Jupitera… (O beskrajnosti, svemiru i svjetovima)
* * *
Ovo je ona filozofija koja otvara osjetila, zadovoljava duh, uzveličava um i čovjeka dovodi do istinskog blaženstva koje može imati kao čovjek. To blaženstvo se sastoji u ovoj zadaći: budući da ga oslobađa od nezajažljive brige za zadovoljstvima i slijepih osjećanja bola, pomaže mu da uživa u sadašnjem stanju i da ne strahuje više nego što se nada budućnosti…(O beskrajnosti, svemiru i svjetovima)
