Indijanci Lakota bili su pravi ljubitelji prirode. Voljeli su zemlju i sve stvari što pripadaju zemlji, a što su bivali stariji, sve su je više i više voljeli.
Stari su ljudi duboko voljeli zemlju i sjedali bi ili lijegali na tlo s dubokim osjećajem bliskosti prema majčinskoj moći. Bilo je zadovoljstvo kožom dodirivati zemlju i stariji su ljudi voljeli izuvati mokasine i bosonogi hodati po svetoj zemlji. Njihovi tipiji bili su postavljeni na zemlji, a i oltari su im bili od zemlje.
Ptice lete nebom spuštajući se na zemlju kako bi se odmorile i ona je konačno počivalište svih stvari koje žive i rastu. Zemlja djeluje umirujuće, jača nas, pročišćava i liječi.
Zato stariji Indijanci i dalje radije sjede na zemlji, nego da se usprave i udalje od njenih živototvornih moći. Sjedenje ili ležanje na zemlji omogućava im da misle dublje i osjećaju bolje, da jasnije shvate tajnu života i zbliže se s ostalim životima koji ih okružuju.
Srodstvo sa svim stvorenjima na zemlji, nebu i u vodi bilo je stvarno i općevažeće načelo. Sa svijetom životinja i ptica postojalo je bratsko osjećanje koje je činilo da se Lakote osjećaju sigurno među njima, a mnogi iz naroda Lakota su se toliko zbližili sa svojim pernatim i krznenim prijateljima da su u istinskom bratstvu govorili istim jezikom.
Mudri su bili stari Lakote. Znali su da čovjekovo srce postaje tvrdo kada se udalji od prirode i znali su da nepoštivanje živih, rastućih stvari također vodi ka nepoštivanju ljudi. Stoga su uvijek podučavali svoje mlade da se ne udaljavaju od njenog umirujućeg utjecaja.
Odabrao: Damir Krivdić
Izvor: Poglavica Medvjed Koji Stoji (Matȟó Nážiŋ ), Wakan Tanka me čuje
