Osveta je neka vrsta divlje pravde, i što joj više ljudska priroda teži, to je više zakon treba iskorjenjivati. Jer što se tiče prvo počinjene nepravde, ona samo vrijeđa zakon; ali osveta te nepravde stavlja zakon van snage.

Doista, onaj koji se sveti samo se izjednačuje sa svojim neprijateljem; ali onaj koji prelazi preko uvrede bolji je, jer praštati je kraljevski. I Salomon, uvjeren sam, veli: Slava pripada onome koji prijeđe preko uvrede. Ono što je prošlo je nestalo i nepovratno je, a mudri ljudi imaju dovoljno posla oko stvari sadašnjih i budućih; stoga oni koji se bakću oko onoga što je prošlo, trate vrijeme. Nema čovjeka koji čini zlo radi zla; on to čini da time pribavi sebi dobit, ili zadovoljstvo, ili čast, ili tome slično. Pa zašto bi se onda ljutio na čovjeka zato što više voli sebe od mene? A ako netko čini zlo samo zbog svoje rđave naravi, to je samo zato što kao trn ili drača, koji bodu ili grebu, ne može drugačije.

Najpodnošljivija vrsta osvete je ona za nepravde za koje ne postoji zakon koji bi ih ispravio; ali onda se valja pripaziti da osveta bude takva da nema zakona koji bi je kaznio; inače je neprijatelj još uvijek u prednosti, i tada su dvojica protiv jednoga. Neki, kada se svete, žele da druga strana zna otkuda dolazi osveta. To je plemenitije. Jer zadovoljština kao da ne dolazi toliko od nanošenja boli koliko od protivnikova kajanja. Ali, osveta podlih i lukavih kukavica je kao strijela što leti u mraku.

Cosimo1, vojvoda firentinski, imao je jednu ogorčenu izreku protiv nevjernih i nemarnih prijatelja, držeći da su njihova nedjela neoprostiva: Čitat ćete (veli on) da nam je naređeno da opraštamo neprijateljima svojim; ali nigdje nećete pročitati da nam je naređeno da praštamo svojim prijateljima. Međutim, duh Jobov bio je bolje ugođen: Dobro smo (kaže on) primali od Boga, a zla zar nećemo primati? To se može na izvjestan način primijeniti i na naše prijatelje. Ovo je sigurno: da čovjek koji snuje osvetu kopa po vlastitoj rani, koja bi inače zacijelila i zarasla. Javne osvete2 većinom su sretna ishoda; kao što je osveta za smrt Cezarovu3, za smrt Pertinaksovu4, za smrt Henrija III., kralja Francuske, i za mnoge druge. Ali nije tako u privatnim osvetama. Naprotiv, osvetoljubive osobe žive životom vještica koje kao što su zle, tako zlosretno i završavaju.

1 Cosimo de’ Medici (1389. – 1464.)
2 Javne osvete ovdje znače kazne izrečene od državnih vlasti i propisane zakonima.
3 Julije Cezar (100. – 44. pr. Kr.) bio je rimski diktator ubijen u Senatu, a Marko Antonije je kaznio odgovorne za njegovu smrt.
42 Publije Helvije Pertinaks (126.-193.) ubijen je tri mjeseca nakon što je postao rimski car; njegovi su atentatori pronađeni i pogubljeni.

S engleskog prevela: Dijana Kotarac