Hvala je odraz vrline. Ali ona ovisi o zrcalu ili osobi koja daje odraz. Ako dolazi od priprostog svijeta, ona je obično neistinita i ništavna, i prije prati tašte osobe nego vrle. Jer priprost svijet ne uviđa mnoge izvrsne vrline. Najosnovnije vrline izazivaju njegovu hvalu; srednjim vrlinama on se divi i čudi, ali za one najviše on nema osjećaj i uopće ih ne uočava. Ali predstavljanja i species virtutibus similes [prividne vrline] najbolje mu leže. Zaista, slava je kao rijeka koja nosi lake i napuhane predmete, a potapa one koji su čvrsti i teški. Ali ako su ugledne i mudre osobe suglasne u pohvali, onda je (kao što kaže Sveto pismo) Nomen bonum instar unguenti fragrantis (Dobro ime kao mirisno ulje). Ono se širi svud uokolo i ne gubi se lako. Jer mirisi ulja traju duže od mirisa cvijeća.

Pohvale se često upućuju i onima koji ih ne zaslužuju pa čovjek može s razlogom biti podozriv prema njima. Neke hvale potječu samo od laskanja i ako je čovjek običan laskavac, on će raspolagati određenim brojem ljubaznih riječi koje može uputiti svakom čovjeku; a ako je prepreden laskavac, povodit će se za vrhunskim laskavcem, a to je ljudsko ja, i ono najbolje što čovjek o sebi misli, laskavac će najviše isticati; ali ako je laskavac drzak čovjek, upirat će u ono za što je čovjek svjestan da je u tome najmanjkaviji i u čemu se najnelagodnije osjeća, i baš to će mu silom pripisivati, spreta conscientia (prezirući savjest). Neke pohvale potječu od dobrih želja i uvažavanja, što je jedan oblik uljudnosti koja se duguje kraljevima i velikim ljudima, laudando praecipere (hvaleći poučiti), kad govoreći ljudima da nešto jesu, predstavljaju ono što bi trebali biti. Neke ljude hvale zlobno na njihovu štetu, da bi time izazvali zavist i pakost prema njima; pessimum genus inimicorum laudantium (najgori su neprijatelji oni što hvale). Tako su Grci imali poslovicu da će izbiti bubuljica na nosu onome koji nekoga hvali na njegovu štetu; kao što i mi kažemo onome koji slaže da će mu izbiti prišt na jeziku. Doista, dobra je ona hvala koja je umjerena, pravodobna i umjesna. Salomon kaže: Tko bližnjega svojega rano ujutro glasno blagoslivlja, računa mu se kao prokletstvo1. Preuveličavanje nekog čovjeka ili neke stvari izaziva osporavanje i rađa zavist i prijezir.

Hvaliti samoga sebe ne dolikuje, osim ako je to izuzetno rijetko; ali čovjek može s mnogo uljudnosti i velikodušno hvaliti svoju službu ili struku. Rimski kardinali, koji su bogoslovi, redovnici i skolastičari, imaju riječ upadljivog omalovažavanja prema građanskom poslovanju; jer oni nazivaju svjetovne poslove kao što su ratovi, izaslanstva, pravosuđe i druge poslove – sbirrerie, što je “podgrofovanje”; kao da su to stvari koje pripadaju u nadležnost podgrofova i nižih službenika: iako ti podgrofovi često čine više dobra nego njihova visoka umovanja. Sveti Pavao, kada se hvali, često upliće riječi: Govorim kao luda; ali kad govori o svom unutarnjem pozivu, on kaže: Magnificabo apostolatum meum (Veličat ću svoj apostolat).

1 Izreke 27, 14

S engleskog prevela: Dijana Kotarac