Filozofija nahuatl

Dakle, imamo li stvarnih dokaza da su se ti nemiri i žudnje pojavili među Nahuama? … Odlučno odgovaramo potvrdno, temeljeći se na dokazima u nahuatleškim dokumentima na koje smo naišli baveći se izvorima.

Ono što tvrdimo jest da sadrže autentične probleme koje je nahuatleško promišljanje otkri­lo prije Konkviste. Zato ćemo prvo predstaviti ono što bi se moglo opisati kao niz pitanja glede vrijednosti onoga što postoji, u svezi s ljudskim nastojanjem da pronađe zadovoljstvo u stvarima koje na zemlji postoje:

Za čime teži tvoj um?
Gdje je tvoje srce?
Ako svoje srce daješ svakoj stvari,
nikamo ga ne vodiš: uništavaš svoje srce.
Možeš li išta pronaći na zemlji?

MOŽE LI SE NA ZEMLJI ZNATI O ONOM ŠTO NAS NADILAZI, O ONOM SVIJETU

Različiti nahuatleški tekstovi, služeći se poetskom formom, izražavaju prve poteškoće i pitanja koja su tlamatiniji sebi racionalno postavljali. Svjesni da pokušavaju dosegnuti spoznaju o “onome što nas nadilazi, o drugom svijetu”, oni su onako kako to može čovjek koji tek nazire, uspoređujući svoje, kako bismo ih danas nazvali, metafizičke spoznaje s idealom istinskog znanja, došli do toga da preispituju jednu od najdubljih sumnji koja može tištiti mi­slioce svih vremena:

Govorimo li ovdje uopće nešto istinito…?
Sve je nalik snu, samo se iz sna budimo,
samo govorimo ovdje na zemlji…

A među pjesmama koje se, kako primjećuje Garibay, osnovano mogu pripisati slavnom kralju Nezahualcóyotlu, također ima i nekoliko u kojima se vidi da je razmišljanje o prolaznosti svega onoga što na zemlji postoji bila polazna točka i glavna tema posljednjih proučavanja tezcocoanskog kralja. Ovdje ćemo navesti dvije od tih Nezahualcóyotlovih filozofskih pjesama:

Zar se zaista istinski živi na zemlji?
Ne zauvijek na zemlji: samo nakratko ovdje.
I da je žad, razbit će se.
I da je zlato, slomit će se.
I da je perje quetzala, iskidat  će se.
Ne zauvijek na zemlji, samo nakratko smo ovdje.

Kad su tako – kako Neza­hualcóyotl, tako i ostali tlamatiniji – došli do dubokog uvjerenja da u ovom životu, ovdje na zemlji, nema ničeg trajnog, pa možda ni istinskog u nahuatleškom smislu te riječi: ne­lli, (povezana s nel-huá-yotl: korijen, temelj, baza), učinila se još važnijom potreba pronalaženja autentičnog smisla ljudskog djelovanja i mišljenja. Ako ljudski život postoji samo u prolaznosti tlaltícpaca, kako se onda može reći nešto istinito o onome što je iznad svakog ljudskog iskustva: o Davatelju života? …

Obuzeti tim problemom, upustili su se u potragu za novom formom znanja koje bi čovjeka moglo dovesti do toga da spozna nepromjenjivo načelo, utemeljeno u sebi samom, na kojem bi trebalo počivati sveukupno znanje.

CVJETOVI I PJESME JEDINO ISTINSKO NA ZEMLJI

Njihova teorija o metafizičkoj spoznaji – koja s pravom zaslužuje da bude tako nazvana prema zapadnom filozofskom konceptu – našla je svoj odgovarajući izraz u mnogim njihovim pjesmama.

Posebice se u jednoj od njih može naći maestralno izrečen nahuatleški odgovor na te probleme. Riječ je o pjesmi za koju se tvrdi da je bila recitirana u kući Tecayehuatzina, gospodara Huexotzinca, prigodom jednog okupljanja mudraca i pjesnika:

Ovako govori Ayocuan Cuetzpaltzin,
koji zasigurno poznaje Davatelja života…
Tamo čujem njegovu riječ, baš njegovu,
odgovara ptica cascabel Davatelju života,
Ide pjevajući, prinosi cvijeće, prinosi cvijeće.
Njegove riječi padaju kao kiša
od smaragda i perja quetzala.

Možda se tako može udovoljiti Davatelju života?
Je li to jedino što je istinito na zemlji?

U posljednjem stihu naznačen je smisao cijele pjesme: “Je li to jedino što je istinito na zemlji?” Pažljivo čitanje stihova koji mu prethode, jasno će pokazati na što se misli da bi moglo biti “jedino što je istinito na zemlji” (azo tle nelli in tlaltícpac) i što bi možda moglo “zadovoljiti Davatelja života”: pjesme i cvjetovi. Na prvi pogled to bi možda moglo izgledati čudno. Međutim, analiza idioma ili nahuatleškog idiomatskog skupa “cvje­tovi i pjesme” mogla bi pojasniti pravo značenje teksta. Dr Garibay se, izučavajući u svojoj knjizi Ključ za náhuatl neke od glavnih stilskih značajki jezika náhuatl, posebice zadržao na izučavanju onog što je nazvao difrasizmom tog jezika: “Riječ je o postupku kojim se neka ideja izražava uz pomoć dviju riječi koje se po smislu nadopunjuju, bilo zato što su sinonimi ili, pak, zato što su postavljene jedna uz drugu…

Među difrasizmima koje je spomenuo dr Garibay je i ovaj: in xóchitl in cuícatl, što doslovno prevedeno znači: cvijet i pjesma, kao metafora za poeziju. Ako to sada povežemo s navedenim tekstom, onda se mora doći do zaključka da po mišljenju tlamatinija – “jedino što može biti istinito na zemlji” jesu pjesme, odnosno poezija: “cvijet i pjesma”.

Jer, istinska poezija implicira osebujan način spoznaje koja je plod autentičnog unutarnjeg iskustva ili, ako vam se tako više sviđa, posljedica intuicije. Poezija tako postaje sredstvo koji prikriveno, na krilima simbola i metafore, dovodi do toga da čovjek progovori o onome što je spoznao na neki tajanstven i iznenadan način. Pjesnik pati, jer osjeća da nikada neće uspjeti reći ono što želi, no unatoč tome njegove riječi mogu dostići stupanj autentičnog otkrića. Sljedeća nahuatleška pjesma, u kojoj se govoreći o cvjetovima i pjesmama izražava bit poezije, to prekrasno ilustrira:

Moje srce žudi za cvjetovima,
patim s pjesmama
i stvaram ih samo na zemlji,
ja Cuacuauhtzin:
želim cvjetove koji će trajati
u mojim rukama…!
Gdje ubrati te prekrasne cvjetove,
prekrasne pjesme?
Nikada ih ovdje proljeće ne stvara:
ja Cuacuauhtzin, ja samo patim.
Hoće li se naši prijatelji uopće radovati,
hoće li uživati u nečemu?
I gdje da ja uberem prekrasne cvjetove,
prekrasne pjesme?

Tako je poezija, kao oblik metafizičkog izražavanja koji se služi metaforama, pokušaj da se prevlada prolaznost, san na tlaltícpacu (na zemlji). Tlamatiniji ne vjeruju da se racionalnim putom može reći što je na drugom svijetu, “onome što je iznad nas”. No, tvrde da se kroz metafore, preko poezije – cvijet i pjesma – može doći do istine.

NAHUATLEŠKA MISAO O ČOVJEKU

Među obilježjima tlamatinija bilo je – kako smo vidjeli u I. poglavlju – da “pred ljude posta­ve ogledalo kako bi ih učinili razumnima i marljivima”, da “druge čine mudrima, navedu ih da poprime novo lice i pomognu im da ga razviju”, kao i da “humaniziraju svoja htijenja”, što je značilo da su se oni pri obavljanju tih pedagoških dužnosti susretali s bezbrojnim teškoćama. I to ne samo zbog okolnosti koje su im nametali mjesto i vrijeme, nego i zbog tajnovitog čovjekovog bića, čije su sklonosti i reakcije uvijek nepredvidive. Činjenica da je bilo potrebno čovjeka naučiti da “poprimi lice”, već je sama po sebi nagovještavala da su smrtnici koji žive na zemlji neka vrst bića “bez lica”, manjkavi i, rekli bismo, gotovo anonimni.

S druge strane, pak, tlamatiniji su znali da se čovjek u na­stojanju da sam stekne “lice”, baca u nesigurnu stvarnost tlaltícpaca. Jer, “dajući svoje srce svakoj ­stvari i hodajući bez cilja (ahuicpa), on ga gubi”, budući da je na zemlji nemoguće ići u potragu za nečim doista vrijednim. Dakle, novi je problem bio pronaći smisao ljudskom djelovanju: “Je li uopće moguće na zemlji ići u potragu za nečim?” A ako je to teško ovdje na zemlji, još je teže izreći istinu o odnosu čovjeka s onim “što je iznad nas”, s drugim svijetom.

Suočivši se tako s nesigurnom stvarnošću ljudskih bića koja se rađaju bez lica, prepuna neutaženih želja i bez jasnog cilja na tlaltícpacu s jedne, te s s druge strane sa zagonetkom drugog svijeta, topan Mictlan, tlamatiniji su shvatli svu dubinu problema čovjeka. Tako se na koncu – a da ne znamo točno kada, ni ime tlamatinija koji ga je prvi postavio – pojavilo pitanje univerzalnog značenja: “Jesu li ljudi uopće istiniti?”

U tom je trenutku nahuatleška misao, zahvaljujući razmišljanju o sebi samom, ušla u područje koje bismo danas nazvali filozofskom antropologijom i počela razvijati cijeli niz doktrina od kojih se sa­stoji njen odgovor na veliko pita­nje o istinitosti ljudskih bića…

Lice je, dakle, za tlamatinime manifestacija jednoga “ja” koje se stjecalo i razvijalo kroz obrazovanje. I, kao novi dokaz za to, navest ćemo da se za prevaranta ili sofista govorilo da je to onaj “koji čini da drugi izgube svoje lice” (te-ix-poloa), kao i onaj “koji ih zavodi na krivi put” (te-ix-cuepani). Može se, stoga, zaključiti da lice ovdje znači ono što karakterizira najintimniju prirodu osebujnoga “ja” svakoga čovjeka.

Jedan drugi tekst nam pojašnjava smisao riječi yóllotl: ­sr­ce, koja također čini dio difrasizma koji proučavamo:

Ako svoje srce daješ svakoj stvari,
nikamo ga ne vodiš:
uništavaš svoje srce.
Možeš li išta pronaći na zemlji?

“Davati svoje srce svakoj stva­ri” znači isto što i “ići u potragu za nečim”. Smisao je da riječ srce (yóllotl) – koja je izvedena iz riječi ollin: pokret – označava dinamički aspekt, “tragatelja” za svojim “ja”, odnosno za samim sobom.

Riječ je o vitalnoj viziji koja preko lica upućuje na unutar­nju fizionomiju čovjeka, a u kucanju srca simbolički nalazi izvor čovjekove volje i dinamizma. Posljedica toga je da nahuatleška ideja o čovjeku, umjesto da bude uska i zatvorena, ostavlja otvoreni put da se obrazovanjem uobliči lice čovjeka i humaniziraju njegova htijenja. Ta je ideja otišla tako daleko da se za odgajatelja na jeziku náhutal kaže: te-ix-tlamachtiani, odnosno “onaj-koji-podučava-ljudska-lica”:

Onaj koji čini mudrima tuđa lica,
čini da poprime lik,
čini ih da ga razviju…
Pred njih postavlja ogledalo,
čini ih razumnima i marljivima,
čini  da se na njima pojavi lice…
Zahvaljujući njemu ljudi humaniziraju svoja htijenja
i dobivaju strogu obuku…

U tom smislu, podučiti svoje učenike da “poprime lice” i “humaniziraju htijenja” bio je, čini se, cilj kojemu su težili učitelji u calmécacima. Jer, samo bi se formiranjem autentičnog lica i srca svakog čovjeka moglo pobjeći snu na zemlji (tlaltícpac) i otkriti svoju vlastitu istinitost. Samo na taj način može se na kraju stići do “onoga što je istinsko na zemlji”, preko cvijeta i pjesme riješiti misterij života i patnje na tlaltícpacu.

…može se ustvrditi, zato što je potkrijepljeno dokumentima, kako su Nahue, u svom naporu da “daju oblik tuđim licima” i da “humaniziraju njihova htije­nja” – poput ostalih velikih klasičnih kultura – spontano i izravno dosegnuli teoriju onoga što moderna zapadna misao zove “obrazovnim, etičkim, pravnim, socijalnim itd. sustavom”.

CILJ OBRAZOVANJA MEĐU NAHUAMA

Ima mnogo izvora iz prve ruke koji nam govore o Tlacahuapahualiztliju ili “umijeću odgoja i obrazovanja ljudi” u prethispanskom nahuatleškom svijetu.
Kako bi se od samog početka moglo razumjeti što je pokretalo Nahue na obrazovanje, mora se naglasiti veliko zanimanje poglavara za uključenjem svakog pojedinca u život zajednice, u kojoj će zauvijek imati svoju posebnu ulogu. To potvrđuju i riječi oca Joséa de Acoste koje prenosi Clavijero u svojoj Povijesti: “Nijedna stvar, kaže otac Acosta, nije me više zadivila i nije više vrijedna pohvale i pamćenja od brige i reda koji su u odgoj svoje djece ulagali Meksikanci. Zapravo, teško će se naći narod koji je u doba svoga poganstva ulagao više truda u obrazovanje kao važan doprinos državi.” Ovdje nalazimo istu metaforu koja se primjenjuje na tlamatinija: otac također “stavlja djecu pred veliko ogledalo” kako bi naučila upoznati se i postati sama sebi gospodarima.

Dva su temeljna načela kojima se vodi nahuatleško obrazovanje već iz doma: jedno je samokontrola preko niza uskraćivanja na koje se dijete mora priviknuti, a drugo, poznavanje samoga sebe i onoga što treba postati, usađeno na temelju ponovljenih savjeta roditelja.

Prema Mendozinskom kodeksu, mladi Nahue upisivali su se s petnaest godina ili u telpochcalli (kuću mladih) ili u calmécac, školu višeg stupnja u kojoj su se obrazovali sinovi plemića i budući svećenici. Međutim, kako bilježi Soustelle: “Ovaj dokument (Mendozinski kodeks) u neskladu je s pouzdanijim tekstovima. Čini se da je odgoj isključivo u obitelji prestajao mnogo ranije. Neki su roditelji odvodili svoju djecu u calmécac od trenutka kad bi prohodali, a u svakom slučaju, djecu su upisivali u školu između šeste i devete godine.”

No, najvažnije je da su sva djeca i mladi Nahue bez izuzetka išli u jednu od tih škola. I, kako dobro bilježi Soustelle: “Vrijedno je divljenja da je u to doba i na tom kontinentu jedan domorodački narod u Americi imao obavezno školsko obrazovanje za sve i da nije bilo nijednog meksičkog djeteta u XVI. stoljeću, bez obzira na njegovo socijalno podrijetlo, kojemu bi obrazovanje bilo uskraćeno.”…

Autor: Nataša Žaja