Je li ljubav umijeće? Ako jest, ona zahtijeva znanje i trud. Ili je ljubav ugodno osjećanje koje se rađa slučajno, nešto što čovjeka “obuzme” ako ima sreću? Ova mala knjiga se temelji na prvoj pretpostavci, dok danas većina ljudi nesumnjivo vjeruje u drugu.
Kao što sam naslov govori, Fromm ovom knjigom pristupa ljubavi kao umijeću, kao uzvišenoj i plemenitoj emociji koja u čovjeku budi potrebu za upoznavanjem sebe – kroz objekt ljubavi.
Fromm razlikuje nekoliko tipova odnosno objekata ljubavi: bratsku, majčinsku, erotsku, ljubav prema sebi, ljubav prema Bogu, ali zaključuje da ne možemo pružati ljubav ukoliko ne volimo sebe na produktivan način, što znači omogućiti sebi rast i razvoj ličnosti. To on naziva ljubav prema sebi. Tek tada mogu biti prisutni i ostali aspekti ljubavi.
Istinsko sjedinjenje s, kako Fromm kaže, objektom ljubavi rezultat je ustrajnog i aktivnog djelovanja prema onome što volimo. Aktivno djelovati znači velikodušno i s ljubavlju davati drugome sve ono što živi u nama: ako to dajemo, razvijamo umijeće ljubavi.
* * *
Knjiga Umijeće ljubavi želi uvjeriti čitatelja da će sva njegova nastojanja oko ljubavi sigurno propasti ako najaktivnije ne pokuša razviti svoju cjelokupnu ličnost kako bi postigao produktivnu orijentaciju; da se zadovoljstvo u individualnoj ljubavi ne može postići bez sposobnosti da se voli svog bližnjeg, bez istinske skromnosti, hrabrosti, vjerovanja i discipline.
Većina ljudi shvaća problem ljubavi ponajprije kao problem kako biti ljubljen, a tek onda kao problem voljenja, kao problem nečije sposobnosti da voli. Zato je za njih problem: kako biti ljubljen, kako biti vrijedan ljubavi… Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali je teško naći pravi objekt ljubavi, ili pravu osobu koja bi nas voljela.
Čitava se naša kultura zasniva na apetitu za kupovanjem, na ideji uzajamno korisne razmjene. …Za muškarca je privlačna djevojka, a za ženu privlačan muškarac nagrada koju traže. “Privlačan” obično znači zgodan omot osobina koje su popularne i tražene na tržištu personalnosti. Ono što specifično čini ličnost privlačnom ovisi o modi vremena, u fizičkom kao i duhovnom smislu.
Nema gotovo nijedne aktivnosti ili pothvata koji, kao ljubav, započinju s tako velikim nadama i očekivanjima, a koji se ipak tako redovito izjalovljuju. Kad bi to bio slučaj s bilo kojom drugom aktivnosti, ljudi bi bili radoznali koji su razlozi tog neuspjeha i što bi čovjek mogao uraditi da to poboljša — ili bi se naprosto odrekli svakog nastojanja. Budući da je to drugo nemoguće kad se radi o ljubavi, čini se da postoji samo jedan način da se prevlada neuspjeh u ljubavi — da se istraže razlozi tog neuspjeha i da se nastavi proučavanjem smisla ljubavi. Prvi korak u tom nastojanju je spoznaja da ljubav predstavlja umijeće, baš kao što je život umijeće…
Ljubav je aktivna zaokupljenost životom i rastom onoga što volimo. Gdje te aktivne zaokupljenosti nedostaje, nema ljubavi.
Osnovna potreba da se sjedinimo s drugom osobom kako bismo prevladali zatvor vlastite odvojenosti usko je vezana s drugom specifično ljudskom željom, sa željom da spoznamo “tajnu čovjeka”. Dok je život u svojem pukom biološkom vidu čudesan i tajnovit, čovjek je u svojem ljudskom vidu nedokučiva tajna sam sebi — i svom bližnjemu.
Čežnja da spoznamo sebe i svog bližnjeg izražena je u natpisu u Delfima “Spoznaj samoga sebe”. To je glavni poticaj svake psihologije. Ali, ako želimo da upoznamo čitavog čovjeka, njegovu najintimniju tajnu, ta želja se ne može nikada ispuniti uobičajenim misaonim spoznavanjem. Čak i kad bismo znali i tisuću puta više o sebi samima, nikada ne bismo dosegli dno. Još bismo uvijek ostali sami sebi enigma, kao što bi nam naš bližnji ostao enigma. Jedini put potpunog spoznavanja naći ćemo u činu ljubavi: taj čin nadilazi misao, on nadilazi riječi.
Ljubav nije prije svega odnos prema nekoj posebnoj osobi: ona je stav, orijentacija karaktera što odlučuje o povezanosti osobe sa svijetom kao cjelinom, a ne s jednim “objektom” ljubavi.
Ako čovjek voli samo jednu osobu, a ravnodušan je prema svim drugima, njegova ljubav nije ljubav već simbiotska vezanost, ili uvećani egotizam.
Ako istinski volim nekog čovjeka, volim sve ljude, volim svijet, volim život. Mogu li reći nekome: “volim te”, znači da moram biti sposoban reći: “volim u tebi svakoga, volim pomoću tebe svijet, volim u tebi i sebe”.
Nisu samo drugi nego smo i mi sami “objekt” svojih osjećaja i shvaćanja; stavovi prema drugima i prema sebi, daleko od svakog proturječja, u osnovi su povezani. S obzirom na problem o kojem se raspravlja to znači: ljubav prema drugima i ljubav prema sebi nisu alternative. Naprotiv, stav ljubavi prema sebi bit će utvrđen kod svih onih koji su sposobni voljeti druge.
Ljubav je aktivnost, a ne pasivni afekat, ona je “ostajanje”, a ne “zaljubljivanje”. Najopćenitije, aktivni karakter ljubavi može se izraziti tvrdnjom da je ljubav ponajprije davanje, a ne primanje.
Davanje je najviši izraz moći. U samom aktu davanja ja doživljavam svoju čvrstinu, svoje bogatstvo, svoju snagu. Taj doživljaj pojačane vitalnosti i moći ispunja me radošću. Ja doživljavam sebe kao bogatog, kao onog koji troši, koji je živ i zato radostan. Davati je radosnije nego primati, ali ne zbog toga što je to lišavanje, već zbog toga što u aktu davanja dolazi do izražaja moja životnost.
Zrela ljubav je sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog integriteta, vlastite individualnosti. Ljubav je aktivna čovječja snaga, snaga koja probija zidove što razdvajaju čovjeka od njegovih bližnjih, koja ga sjedinjuje s drugima. Ljubav pomaže čovjeku da prevlada osjećaj osamljenosti i odvojenosti, a ipak mu dopušta da bude svoj, da zadrži svoj integritet. U ljubavi se zbiva paradoks da dva bića postaju jedno, a da ipak ostaju dvoje.
Voljeti nekoga nije samo jako osjećanje — ono je odluka, sud, obećanje. Kad bi ljubav bila samo osjećaj, ne bi postojao razlog za obećanje da ćemo se voljeti zauvijek.
Istinska je ljubav izraz produktivnosti i ona implicira brigu, uvažavanje, odgovornost i znanje. Ona nije “afekt” u smislu da je netko po nekome “aficiran”, već aktivno nastojanje za rastom i srećom voljene osobe, nastojanje ukorijenjeno u vlastitoj sposobnosti da se voli.
Briga, odgovornost, uvažavanje i poznavanje međusobno su zavisni. Oni predstavljaju sindrom stanovišta koja se mogu naći kod zrele osobe, to jest kod osobe koja razvija vlastite snage produktivno, koja želi imati jedino ono za što se trudila, koja je odbacila narcisoidne snove sveznanja i svemoći, koja se dovinula do skromnosti što se zasniva na unutarnjoj snazi, koju jedino može pružiti istinska produktivna djelatnost.
Unatoč duboko ukorijenjenoj žudnji za ljubavlju, gotovo se sve drugo smatra važnijim od ljubavi: uspjeh, prestiž, novac, vlast — gotovo svu svoju energiju upotrebljavamo da saznamo kako da postignemo te ciljeve, a vrlo se malo trudimo ovladati umijećem ljubavi.
Međutim, najvažnije područje davanja nije područje materijalnih dobara, već je ono u specifično ljudskoj domeni. Što jedna osoba daje drugoj? Ona daje od sebe, od najskupocjenijeg što ima, ona daje od svog života. To ne znači nužno da ona žrtvuje svoj život za drugu osobu — već da joj daje od onoga što u njoj živi; ona joj daje svoje radosti, svog interesa, razumijevanja, znanja, humora, žalosti — sve izraze i manifestacije onoga što u njoj živi. Takvim davanjem od svog života ona obogaćuje drugu osobu, ona pospješuje životnost drugoga, pospješujući i vlastitu.
Čovjek voli ono oko čega se trudi, a trudi se oko onoga što voli. Briga i zainteresiranost sadrže u sebi još jedan aspekt ljubavi: odgovornost. Danas se riječ odgovornost često upotrebljava u značenju obaveze, nečega što je čovjeku nametnuto izvana. Ali odgovornost, u svom pravom značenju, potpuno je dobrovoljan čin; ona je odgovor na potrebe, izražene ili neizražene, drugog ljudskog bića. Biti “odgovoran” znači bit sposoban i spreman “odgovarati”.
Ako istinski volim nekog čovjeka, volim sve ljude, volim svijet, volim život. Mogu li reći nekome: “volim te”, znači, moram biti sposoban reći “volim u tebi svakoga, volim pomoću tebe svijet, volim u tebi i sebe”.
Oblik pseudo-ljubavi koji nije rijedak i koji se često doživljava (i još češće prikazuje u filmovima i romanima) kao “velika ljubav”, jest idolatrijska ljubav. Ako osoba nije dosegla razinu na kojoj posjeduje osjećaj identiteta, osjećaj “jastva” ukorijenjen u produktivnom razvijanju vlastitih snaga, ona teži “idoliziranju” ljubljene osobe. Ona je otuđena od vlastitih snaga i projicira ih u ljubljenu osobu, koju obožava kao najviše dobro, kao nosioca posvemašnje ljubavi, sveg svjetla, potpunog zanosa. U tom procesu ona se lišava svakog osjećaja snage, gubi se u ljubljenom umjesto da se nađe. Budući da obično nijedna osoba ne može dugo udovoljavati očekivanjima svojeg (ili svoje) idolatrijskog obožavaoca, može nastupiti razočaranje i tada se kao lijek traži novi idol, katkada u krugu bez kraja.
Ljubav je moguća jedino ako dvoje ljudi međusobno komunicira iz središta svoje egzistencije i ako pritom svatko doživljava sebe iz središta svoga postojanja. Jedino u tom “središnjem iskustvu” nalazi se ljudska stvarnost, jedino je ovdje životnost, jedino je ovdje osnova ljubavi. Ljubav, tako doživljena, neprekidni je izazov; ona nije mjesto odmora, već mjesto neprestane aktivnosti, rasta, zajedničkog nastojanja; za osnovnu činjenicu da dvoje ljudi doživljava sebe iz središta svog postojanja, da su istovjetni kao što su identični sa samim sobom, umjesto da bježe od sebe, sporedno je vlada li među njima harmonija ili sukob, radost ili žalost. Postoji samo jedan dokaz prisutnosti ljubavi: dubina veze, i životnost i snaga oboje zaljubljenih. To je plod prema kojem se ljubav prepoznaje.
Najosnovnija vrsta ljubavi, koja leži u osnovi svih tipova ljubavi, jest bratska ljubav. Pod tim pojmom podrazumijevam osjećaj odgovornosti, brige, respekta, kao i poznavanje svakog drugog ljudskog bića, i želju da se unaprijedi njegov život. Bratska ljubav je ljubav koja obuhvaća sva ljudska bića: ona je karakterizirana upravo odsustvom ekskluzivnosti. Bratska ljubav ostvaruje doživljaj jedinstva sa svim ljudima, doživljaj ljudske solidarnosti, ljudskog izmirenja. Bratska se ljubav zasniva na doživljaju da smo svi jedno. Razlike u talentima, inteligenciji, znanju, mogu se zanemariti u usporedbi s ljudskom biti koja je zajednička svim ljudima. Da bismo iskusili tu istovjetnost, treba da prodremo od periferije do srži. Ako uočavam na drugom čovjeku samo površinu, uočavam uglavnom razlike, ono što nas razdvaja. Ako zahvaćam do srži, uočavam našu istovjetnost, činjenicu našeg bratstva.
I najzad, da bismo ovladali bilo kojim umijećem, to nam ovladavanje umijećem mora biti od najveće važnosti. Ako za učenika umijeće nije nešto najvažnije, on ga neće nikada savladati.
Priredio: Dragan Savović
