Egipat je oduvijek privlačio ljude. Od najstarijih vremena glas o silnim znanjima egipatskih svećenika i mudraca raznosio se tada poznatim svijetom. Svaki je kulturan čovjek tih vremena želio posjetiti ovu magičnu zemlju u nadi da će upoznati nešto magično, bezvremeno i istinito. Prošla su tisućljeća i još uvijek se događa isto. Namjera ovog članka nije reći nešto novo o Egiptu, već podsjetiti na ono što su u svoje doba napisali Grci i Rimljani koji su kulturno bili puno bliže Egipćanima od nas danas; da pokušamo vidjeti Egipat njihovim očima, kada je još puno toga bilo sačuvano. U to je vrijeme još uvijek postojala živa tradicija i znanje koje će se, u vremenima koja su neumoljivo dolazila, sakriti od očiju svijeta, povukavši se u svoje nevidljive izvore.
Moramo nabrojati Grke koji su stekli glas zbog svoje mudrosti i učenja, a koji su posjetili Egipat u staro doba kako bi se upoznali s običajima i učenjima. Egipatski svećenici bilježe u svojim svetim knjigama da su ih u rana vremena posjetili Orfej, Muzej, Melampod i Dedal, također pjesnik Homer i Likurg iz Sparte, kasnije Solon iz Atene i filozof Platon, i da su tamo također bili Pitagora sa Sama i matematičar Eudoks, kao i Demokrit iz Abdere i Enopid s otoka Hija. Kao dokaz posjete svih ovih ljudi, svećenici spominju u nekim slučajevima njihove statue, mjesta ili zgrade u kojima su boravili koje nose njihova imena, i nude dokaze o tome koje su nauke izučavali svaki od njih, dokazujući da su sva znanja zbog kojih su ih Grci poštivali bila prenesena iz Egipta u Grčku.
Orfej je, na primjer, iz Egipta donio većinu svojih mističnih ceremonija, kao i orgijastičke rituale koji prate njegova lutanja i legendarnu priču o njegovom silasku u Had. Da su zato Ozirisovi rituali isti kao oni dionizijski i da su Izidini rituali vrlo slični Demetrinima, samo su se imena izmijenila: i kazne koje u Hadu trpe nepravedni, elizejska polja pravednika, i fantastične pojave duhova – sve je to Orfej uveo kao imitaciju egipatskih pogrebnih običaja. (…) Likurg, Platon i Solon, kažu oni, prenijeli su mnoge egipatske običaje u svoje zakone. I da je Pitagora naučio od Egipćana njihove misterije i svete prikaze, umijeće geometrije, aritmetike, i učenje o transmigraciji duša. I Demokrit je, također, kako oni tvrde, pet godina boravio u Egiptu i stekao znanje iz astrologije. Kažu da je Enopid u svojim prisnim razgovorima sa svećenicima i astrolozima, uz ostalo, stekao osobito znanje o periodičnom gibanju Sunca; i naučio da je njegova putanja suprotna onoj kretanja zvijezda. I da je Eudoks, na isti način, naučivši u Egiptu astrologiju, u Grčkoj za sobom ostavio mnogo korisnih spomenika, zbog čega je postao slavan.
(Diodor Sicilski, Knjižnica, I, 98)
U Heliopolisu sam vidio velike kuće u kojima su živjeli svećenici; rečeno je kako je upravo ovo mjesto u davna vremena bilo sjedište svećenika koji su izučavali filozofiju i astronomiju; ali oba ova reda i njihove studije sada su nestali. U Heliopolisu mi se, zapravo, nitko nije izjasnio kao netko tko vlada ovim učenjem, već su jedino oni koji su prinosili žrtve objašnjavali strancima ono što se tiče svetih rituala. Kada je Elije Gal, prefekt, plovio u Egipat, pratio ga je izvjesni čovjek iz Aleksandrije, Heremon, koji je uobražavao da ima neka znanja ovog tipa, ali je bio potpuno ismijan kao hvalisavac i neznalica. Kakogod, u Heliopolisu su nam pokazane kuće svećenika i škole u kojima su boravili Platon i Eudoks; Eudoks je došao s Platonom i obojica su proveli trinaest godina sa svećenicima, kao što tvrde neki pisci; oni su ih uputili u znanja o nebeskim tijelima, premda tajnovito i sporo; Platon i Eudoks s vremenom su ih uvjerili i stekli njihovu naklonost da im dopuste izučavati neke od principa njihova učenja, ali barbari su većinu tih znanja zatajili od njih. U svakom slučaju, ovi ljudi naučili su ih o podjeli dana i noći koji prolaskom 365 dana popunjavaju punu godinu. Jer do tog je vremena puna godina bila među Grcima nepoznata, kao i mnogo drugih stvari, sve dok kasniji astrolozi nisu to naučili od čovjeka koji je zapise svećenika preveo na grčki jezik; te čak do današnjih dana izučavaju njihova učenja, kao i ona kaldejska.
(Strabon, Geografija, XVII, 29)
Prije svega, egipatski kraljevi nisu živjeli poput drugih koji su imali autokratsku moć i mogli raditi što žele, bez ikakve kontrole, nego je svako njihovo djelovanje bilo regulirano propisima, ne samo što se tiče javne administracije i vlasti, već i njihovog svakodnevnog života, a i po pitanju hrane koju su uzimali. Na primjer, njihove sluge nikada nisu bili robovi, pa čak i ako su bili rođeni u njihovoj kući, nego su svi oni koji su ih služili bili sinovi najistaknutijih svećenika, ne mlađi od dvadeset godina i najobrazovaniji među Egipćanima. Imajući tako plemenite, valjane sluge (najboljeg i najvišeg ranga u zemlji), koji su danju i noću bili uz njega, kralj nije mogao učiniti ništa suprotno zakonima; tako vladar nije mogao daleko zastraniti putem zla jer uza se nije imao one koji će služiti njegovim strastima. I svaki sat dana i noći bio je određen planom, te se u svakom trenutku od kralja očekivalo da u potpunosti radi ono što zakon određuje, a ne ono što se njemu činilo boljim. Na primjer, ujutro, čim se probudi, prije svega je morao pregledati pisma koja su mu bila poslana sa svih strana, da bi mogao rasporediti sve administrativne poslove i obaviti svaki posao kako treba, budući da je na taj način bio potpuno upućen u sve što se događalo u zemlji. Potom, nakon što se okupao i ukrasio svoje tijelo bogatom odjećom i znakovima kraljevske moći, prinosio je žrtvu bogovima.
Kad su žrtve prinesene na oltar, bio je običaj da najviši svećenik stane pokraj kralja, dok su ostali okupljeni ljudi stajali oko njih, i povišenim glasom započne molitvu da kralju budu udijeljeni zdravlje i ostale dobrobiti života, ako bude održavao pravdu među svojim podanicima. Također su se otvoreno priznavale vrline kralja: svećenik je govorio kako kralj pred bogovima pobožno stoji na usluzi, a prema ljudima je najdobronamjerniji; kako ima kontrolu nad sobom, kako je pravedan i plemenit, ljubitelj istine, velikodušan sa svojim dobrima, i slobodan od svake žudnje, da kažnjava zlodjela blaže nego što zaslužuju i da svojim dobročiniteljima uzvraća zahvalnost nadmašujući ih u dobrim djelima. I nakon što bi nabrojao još mnogo toga sličnog, zaključio bi svoju molitvu proklinjanjem nedjela oslobađajući kralja svake krivice za to i tražeći da sve loše posljedice i kazne padnu na one koji su mu služili i mislili loše. Sve ovo svećenik je dijelom činio zato da navede kralja da se boji bogova i da vodi život koji prija bogovima, a dijelom da pouči kralja pravom načinu vođenja, ne bolnim kaznama, već pohvalama koje su ugodne i puno bolje usmjeravaju prema vrlini. Nakon toga, kad bi kralj obavio žrtvene ponude i potvrdio dobro znamenje, sveti je pisar pred okupljenima iz svete knjige čitao zakone, poučne savjete i djela najistaknutijih ljudi, kako bi onaj koji je imao vrhovno vodstvo prvo mogao razmotriti najuzvišenije opće principe i ono što je najpohvalnije u tim primjerima, da bi ih mogao primijeniti u skladu s propisanim pravilima. Bilo mu je određeno vrijeme ne samo za primanje posjeta i suđenja, već i za šetnju, kupanje, spavanje sa ženom, i doslovno svaki čin u životu…
(Diodor Sicilski, Knjižnica, I, 70)
Kraljevi su u Egiptu birani među svećenicima ili ratnicima, budući da ta dva staleža, jedan zbog svoje odvažnosti, a drugi zbog svoje mudrosti, uživaju poseban ugled i poštovanje. Kad su kralja birali iz ratničkog staleža, on je od trenutka svog izbora ulazio u svećenički stalež, pa su ga u skladu s tim upućivali u filozofiji, u kojoj toliko stvari ostaje skriveno u formulama i mitovima koji istinu okružuju prividnom nejasnoćom, ali koja se ipak naslućuje. Mnogobrojnim sfingama koje podižu ispred svojih hramova Egipćani nam žele dati do znanja da je mudrost njihovih svetih učenja potpuno zagonetna. U Saisu se, u hramu posvećenom Ateni koju tamo izjednačuju s Izidom, na postolju jednog kipa može pročitati sljedeći natpis: Ja sam sve što je bilo, sve što jest i sve što će biti i još uvijek nijedan smrtnik nije podigao moj veo.
(Plutarh, O Izidi i Ozirisu, 9)
Nakon smrti kralja, i dvanaest njegovih nasljednika, Egiptom je zavladao Moeris i sagradio sjeverni prilazni trijem u Memfisu, impozantniji i veličanstveniji od svih drugih. Također je na udaljenosti deset konopaca od grada dao iskopati umjetno jezero; korist od ovog pothvata bila je izvanredna, a veličina mu nevjerojatna. Kažu da je opseg (jezera) iznosio 3600 stadija (oko 650 km), a na većini mjesta bilo je duboko pedeset hvati (oko 90 m).
(Diodor Sicilski, Knjižnica, I, 51)
Budući da Nil za vrijeme svojih poplava nikad nije imao pouzdan i konstantan vodostaj, a plodnost zemlje ovisila je o pravoj mjeri izlijevanja rijeke, kralj je napravio jezero da primi višak vode. Time je spriječio rijeku da prekomjerno plavi zemlju i stvara močvare i ustajale bare, i istovremeno štetu koju bi usjevima donijela nestašica vode zbog preniskog vodostaja. Između rijeke i jezera iskopao je kanal dug osamdeset stadija (oko 15 km) i širok tri pletra. Ovim bi kanalom ponekad puštao vodu rijeke u jezero, a ponekad iz jezera, i tako prema potrebi opskrbljivao zemljoradnike vodom u pravo vrijeme otvarajući ili zatvarajući ustavu uz velike radove i troškove ne manje od pedeset talenata. Ovo jezero i danas služi dobrobiti Egipćana, te se još uvijek prema svom tvorcu naziva jezerom Moeris ili Meris.
Kralj je prilikom kopanja jezera ostavio komad zemljišta na sredini (otok), gdje je sagradio grobnicu i dvije piramide, jednu za sebe, a drugu za svoju kraljicu, stadij visoke, a na njihov je vrh postavio dvije kamene statue koje sjede na prijestolju, ovjekovječivši tim spomenikom glas i slavu svojega imena za sve buduće generacije…
(Diodor Sicilski, Knjižnica, I, 52)
Isto su tako donijeli odluku da ostave zajednički spomen i odlučili da to bude labirint koji leži malo iznad jezera Moeris i sasvim blizu grada po imenu Krokodipol: i ja sam ga vidio i nadilazi svaki opis. Kad bi tko sakupio na jedno mjesto zidine i druge radove koje su izveli Grci, vidjelo bi se da su oni plod manjeg truda i troška nego što je to ovaj labirint, iako su doista dostojni spomena i hram u Efezu, te hram na Samu. Već su i piramide nadilazile mogućnost opisivanja i svaka je od njih bila jednako vrijedna kao i mnoga velika grčka djela, no ovaj labirint nadmašuje i piramide. U njemu se nalazi dvanaest natkrivenih dvorišta s dverima koja su okrenuta jedna nasuprot drugih, šest usmjerenih prema sjeveru, a šest prema jugu, koja su izvana ograđena jednim jedinim zidom. Unutra postoje dvije vrste prostorija, jedne su podzemne, a druge nadzemne, ukupno njih tri tisuće na broju, po tisuću i pet stotina od svake vrste. Nadzemne smo prostorije svojim očima vidjeli i kroz njih prolazili, pa o njima govorimo na osnovi vlastita uvida, a za podzemne smo slušali što se o njima govori. Naime, egipatski mi ih nadzornici nikako nisu htjeli pokazati i kazali su mi da su ondje grobnice vladara koji su davno izgradili ovaj labirint, kao i svetih krokodila. Stoga o donjim prostorijama govorimo na temelju onoga što smo čuli, a da gornje svojom izradom nadilaze ljudske mogućnosti, sami smo vidjeli: prolazi kroz dvorane i zavijuci kroz dvorišta svojim prekrasnim slikarijama ukazuju se kao bezbrojna čuda šetačima kroz dvorišta do dvorana i kroz dvorane do trijemova, pa kroz trijemove do drugih dvorana i kroz dvorane do drugih dvorišta. Stropovi su, kao i zidovi, svagdje od kamena, dok su zidovi k tome puni uklesanih likova, a svako je dvorište okruženo stupovima od bijelog savršeno spojenog kamenja. U kutu kojim labirint završava nalazi se piramida visoka 40 hvati (oko 70 m), a na njoj su uklesani veliki životinjski likovi. Do nje vodi podzemni hodnik.
(Herodot, Povijest, II, 148)
Deset stadija od prve grobnice (u kojoj je kaže se pokopana žena Jupitera) nalazi se svetište kralja Osymandyasa. Na njegovom ulazu, kako kažu, nalazio se pilon od raznobojnog kamena, dug dva pletra (oko 60 m) i visok 45 lakata (oko 20 m); odatle se, ako se produži naprijed, dolazi u pravokutni kameni peristil, dug sa svake strane četiri pletra (oko 120 m), a poduprt, umjesto stupovima, monolitnim figurama, svaka od njih iz jednog komada kamena 16 lakata visokog (oko 7 m), isklesanog na jedinstven način. Strop je čitav od kamena, a svaki je kamen dva hvata širok, s plavim nebom prekrivenim zvijezdama. Na izlazu iz peristila nalazi se još jedan pilon, vrlo sličan prethodnom, ali još čudesnije isklesan i s više ukrasa. Na ulazu stoje tri statue, u jednom komadu crnog kamena, majstorski rad Memnona iz Siene. Jedna od njih, načinjena u sjedećem položaju, najveća je u čitavom Egiptu – dimenzije stopala prelaze sedam lakata (oko 3m). Ostale dvije, mnogo manje statue dosežu tek do koljena prethodne; jedna stoji s desna, druga s lijeva, a predstavljaju njegovu majku i kćer. Ovaj kip nije vrijedan hvale samo zbog svoje veličine, već i zbog kvalitete umjetničke izrade i izuzetnosti kamena. Na tom veličanstvenom djelu ne mogu se raspoznati ni najmanje pukotine ili ikakav rez.
Iznad njega stoji natpis: Ja sam Osymandyas, kralj kraljeva; ako itko želi znati koliko sam velik i gdje ležim, neka me procijeni po mojim djelima.
Slično je bilo na tim drugim vratima, još jedna statua njegove majke, ona sama, dvadeset lakata visok kameni monolit; nad njenom glavom bile su smještene tri krune, da označe kako je ona istovremeno bila kći, supruga i majka kralja. Uz taj pilon, kažu oni, nalazila se druga galerija, izuzetnija od prve, u kojoj su bile razne skulpture koje su opisivale njegove ratove s Baktrijancima koji su digli ustanak protiv njega, a protiv kojih je (kako je rečeno) poduzeo ratni pohod s četiristo tisuća pješaka i dvadeset tisuća konjanika; vojsku je podijelio u četiri tijela, a svoje sinove postavio za zapovjednike svakog od njih…
(Diodor Sicilski, Knjižnica, I, 47)
… Zatim slijedi uspon do samog vrha grobnice, gdje se nalazio zlatni pokrov koji je okrunjivao grobnicu, opsega od 365 lakata (oko 160 m) i jednog lakta debljine; na njemu su bili upisani dani u godini, svaki na jednom laktu dužine, a za svaki dan izlazak i položaj zvijezda i njihovo značenje i utjecaji prema opažanju egipatskih astrologa. Ovaj su pokrov, kažu oni, odnijeli Kambiz i Perzijanci kada su osvojili Egipat.
(Diodor Sicilski, Knjižnica, I, 49)
Mnogi drevni običaji nisu bili prihvaćeni samo od strane Egipćana, već su im se uvelike divili i Grci, toliko da je svaki učen čovjek ozbiljno želio putovati u Egipat kako bi stekao znanje o njihovim zakonima i običajima, dajući im veliku važnost i značaj: i usprkos činjenici da je zbog ranije spomenutih razloga strancima u staro doba bilo teško ući u zemlju, ipak su je željno posjetili Orfej i pjesnik Homer u najstarije doba, a kasnije mnogi drugi, poput Pitagore s otoka Sama i Solona zakonodavca. Egipćani su sačuvali predaju da su upravo oni prvi otkrili pismo, promatrali nebo, te isto tako otkrili osnovne principe geometrije i najvećeg broja umjetnosti te uspostavili najbolje zakone. A najbolji dokaz svemu tomu, kažu oni, leži u činjenici da su Egiptom više od 4700 godina vladali kraljevi koji su najvećim dijelom bili rođeni Egipćani, i da je zemlja bila najnaprednija na čitavom svijetu; a to nikako ne bi mogla biti da stanovništvo nije bilo civilizirano, vođeno najboljim zakonima i slobodnim obrazovanjem u svim vrstama umjetnosti i znanosti.
(Diodor Sicilski, Knjižnica, I, 69)
Odabrala i s engleskog prevela Daliborka Kiković[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
