(20. srpanj 1919. – 11. siječanj 2008.)
Vrh Everesta. Gotovo nezemaljski lijepo mjesto, beskrajne tišine, vječnog snijega i leda, zijevajućih bezdana, strašnih olujnih vjetrova i zraka toliko rijetkog da ljudski mozak i pluća ne mogu u njemu normalno funkcionirati … Koliko je nama poznato, prvi su ga upoznali Sir Edmund Hillary i Šerpa Tenzing Norgay kada su se na njega uspeli 29. svibnja 1953. g. Ovaj je pothvat zauvijek obilježio Hillaryjev život i pretvorio ga u živuću legendu.
Sir Edmund Percival Hillary bio je jednostavan i skroman čovjek nemirna duha i velika srca te vrlo bogata i ispunjena života, uvijek na tragu neke od pustolovina o kojima je kao stidljiv dječak sanjao uronjen u knjige koje je volio čitati. Evo kako je on sam sebe opisao: “Mislim da na neki način predstavljam prosječnog Novozelanđanina: skromnih sam sposobnosti, kombiniram ih s dosta odlučnosti i prilično mi je drag uspjeh.“
Njegov interes za penjanje probudio se prilikom školskog izleta na planinu Ruapehu kad mu je bilo šesnaest godina, a svoj prvi vrhunac osvojio je 1939. g. – planinu Ollivier u Južnim Alpama na Novom Zelandu. Hillaryjev nemiran duh nije uspio zadržati studij prirodnih znanosti na Sveučilištu u Aucklandu te napušta studij i pridružuje se bratu Rexu i ocu Percyju u pčelarstvu. Tako se ljeti bavio pčelama, a zimi penjanjem.
Uspon na Everest
Mnogi su planinari Everest proglasili neosvojivim. Tome u prilog govorile su brojne propale ekspedicije i izgubljeni životi desetaka iskusnih planinara koji su ostali zatrpani lavinama ili se izgubili i smrzli u iznenadnim ledenim olujama koje bi protutnjale preko vrtoglavih strmina, a koji ginu i danas.
Sir Edmund Hillary bio je dio velike ekspedicije britanskog Kraljevskog geografskog društva na čelu s Johnom Huntom koja je brojila 12 penjača, 35 vodiča Šerpi i 350 nosača koji su nosili gotovo 5 tona hrane i opreme.
Uspinjući se opasnim Južnim sedlom s nepalske strane, članovi ekspedicije dizali su kampove sve više i više na ledenim padinama i opasnim kamenim izbočinama, polako se približavajući svom cilju.
Prvi koji su se pokušali popeti izravno na vrh bili su Tom Bourdillon i dr. Charles Evans, međutim, morali su odustati stotinjak metara od vrha, svladani iscrpljenošću, olujom koja ih je obavila ledom i kvarovima na bocama s kisikom.
U novi pokušaj tada su krenuli Hillary i Norgay. Prvo su podigli sklonište na 8500 metara, na nakošenoj kamenoj izbočini širokoj ni dva metra. Tamo su proveli noć boreći se zadržati šator pred zavijajućim udarima olujnog vjetra, dok je temperatura pala na trideset stupnjeva ispod nule.
Ujutro u 6 i 30 sati, ohrabreni nebom koje se vedrilo, započeli su posljednji uspon. Vezani jedan za drugog, klešući cepinima uporišta, gdje bi vodio prvo jedan pa drugi, polako su napredovali uz strmi oštri greben jugoistočno od vrha.
Na pola puta naišli su na meki snijeg. “Odmah sam shvatio da smo na opasnom terenu. Iznenada, uz potmuo zvuk lomljave, snježna kora promjera dva metra na kojoj sam stajao, odlomila se.” Hillary je skliznuo nekih pet do deset metara prije nego što se uspio prihvatiti. “Bio je to gadan šok. Među nogama sam mogao vidjeti 3000 metara naniže…”
Nešto više naišli su na dvanaest metara visoku okomicu gole stijene i leda koju je Hillary nazvao “najtežom preprekom na grebenu”. Srećom, pronašli su okomitu napuklinu te su se uspjeli nekako popeti upirući se leđima i nogama o strane napukline. Zadnjih nekoliko metara do vrha bilo je u usporedbi s tim relativno jednostavno proći: “Još nekoliko udaraca cepinom i stajali smo na vrhu.”
Veličanstvena panorama Himalaja sada je ležala pred njima: vunasti oblaci i pastelne nijanse prema sjeveru, i u svim smjerovima dugački nizovi nazubljenih planinskih lanaca, oblacima sakrivene doline, veliki prirodni amfiteatri snijega i stijene, te blještavi ledenjak Kangshung 3000 metara ispod njih.
“Rukovali smo se i tapšali po leđima dok nismo bili prisiljeni stati jer nam je ponestalo daha”, prisjeća se Hillary. U snijegu vrha ostavili su križ u Huntovo ime te biskvit i čokoladice koje je Norgay ponudio kao žrtvu bogovima planine. Zatim su krenuli na opasan put natrag: “Bio sam sasvim svjestan toga da nam još uvijek predstoji da se sigurno spustimo niz planinu… Zapravo sam pravo uzbuđenje osjetio tek kad smo se spustili u podnožje i sve je bilo iza nas.”
“Strahopoštovanje, čuđenje, poniznost, ponos, ushit – zacijelo bi to trebali biti zbrkani osjećaji prvog čovjeka koji je stupio na najviši vrh na Zemlji, nakon što su toliki drugi doživjeli neuspjeh”, rekao je kasnije Hillary. “Ali kod mene su prevladavali osjećaji olakšanja i iznenađenja. Olakšanje jer je dugotrajan naporan posao završen i jer je ono nedostižno ostvareno. I iznenađenje jer se to dogodilo meni – starom Edu Hillaryju, pčelaru, nekad najboljem učeniku u područnoj školi Tuakau, nikakvom čudu u srednjoj školi u Aucklandu i beznadežnom slučaju na fakultetu – prvi na vrhu Everesta! Upravo nisam mogao vjerovati.”
Nakon Everesta
Vijest o uspješnom usponu obišla je svijet i poklopila se s krunidbom kraljice Elizabete II., te je uskoro visokog krakatog pčelara s granica carstva dočekala vijest da će biti proglašen vitezom. Kad je doznao za to, Hillary je bio u nevjerici. “E, to mi je bilo teško za prihvatiti. Nisam se baš osjećao kao netko tko bi bio idealan za primiti takav naslov.” Kao netko tko je po svom gradu Papakureu na Novom Zelandu najčešće hodao u starom kombinezonu, nije se mogao povezati s Redom Britanskog carstva, no nije ga vičnost etiketi dovela na vrh Everesta, nego njemu svojstvena iznimna nutarnja snaga i upornost.
Njegov brat Rex prisjeća se ceremonije: “Neki ljudi uveli su nas u jednu prostoriju. Vjerojatno su bili lordovi i dame i tome slično. A onda je došla kraljica. Bila je vrlo mlada i lijepa. Ed je kleknuo, Elizabeta ga je malim mačem lagano dodirnula po oba ramena i rekla: ‘Ustanite, Sir Edmunde.’”
Sav uzbuđen zbog novostečene časti i slave, svježe proglašeni vitez zaustavio se pri povratku u Auckland u Sidneyu kako bi zaprosio svoju buduću suprugu Louise Mary Rose. Međutim, kasnije je ispričao: “Definitivno nisam bio vješt sa ženama. Užasavala me sama pomisao na prosidbu. Srećom, moja buduća punica bila je tvrdog kova i uopće je nije smetalo pitati Louise u moje ime.” I tako je prvi osvajač Everesta umakao pred iskušenjem prosidbe.
Edmund i Louise imali su troje djece: Petera, Sarah i Belindu. Godine 1975. Hillary je doživio veliku osobnu tragediju kad je u zrakoplovnoj nesreći izgubio Louise i Belindu koje su mu se trebale pridružiti u selu Šerpi Phaphlu gdje je radio na izgradnji bolnice. Hillary se godinama oporavljao od tog udarca. Utjehu je pronalazio u teškom fizičkom radu koji su zahtijevali njegovi dobrotvorni projekti na Himalaji. Naime, tijekom svojih uspona upoznao je i iskreno zavolio Šerpe pa je nakon osvajanja Everesta velik dio svog života posvetio poboljšanju uvjeta života u njihovim selima. Osnovao je i zakladu Himalayan Trust koja je i danas aktivna. Njegovom zaslugom u ovom zabačenom dijelu Himalaja izgrađene su mnoge škole, bolnice, mostovi, itd., a tim slijedom postao je i počasni predsjednik American Himalayan Foundation, američke neprofitne udruge koja se brine o ekologiji i poboljšanju općih uvjeta života na Himalaji.
Hillary se nakon Everesta uspeo na još deset drugih himalajskih vrhova, odvezao se na Južni pol na prerađenom traktoru, gliserom prošao rijeku Ganges od ušća do izvora, tražio jetija po Nepalu, i sve skupa opisao u svojim knjigama.
Godine 1979. izbjegao je sigurnu smrt kad je zbog poslovnih obveza morao prepustiti komentatorsko mjesto na antarktičkom turističkom letu svom dobrom prijatelju Peteru Mulgrewu – poginulo je svih 257 putnika, a Hillary se deset godina kasnije oženio njegovom udovicom June. Godine 1985. s poznatim je astronautom Neilom Armstrongom odletio u malom avionu na Sjeverni pol, postavši time prvi čovjek koji je stao na oba pola i vrh Mt. Everesta. Još prošle, 2007. godine, u 88. godini života, putovao je na Antarktiku i Nepal.
Sve do pred samu smrt Hillaryja su zvali na raznorazne svečanosti da ih uveliča kao heroj Everesta, a on je to gledao na ovaj način: “Na neki način začuđuje me da se sve to još uvijek događa. Ali mislim da znam zašto. Mislim da se mnogim ljudima sviđa to što se nisam samo uspinjao na planine, nego i gradio škole, bolnice i sve vezano uz to. Tako sam na neki način uzvratio ljudima na pomoći koju su mi pružili na planini.”
Autor: Robert Čokor[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
