Na svom posljednjem putovanju u Englesku imao sam sreću posjetiti staru Winchestersku katedralu. Tisućljetno središte hodočašća i religioznosti, mjesto na kojem je u XI. stoljeću podignuta današnja gotička katedrala na normanskim temeljima, još uvijek vidljivima na križištu crkvenih lađa. Bilo je to sjedište svetištâ koja su iščezla u dalekoj prošlosti, još prije Rimljana.
Jedna od izuzetnih karakteristika ovog veličanstvenog djela je to što ispod katedrale prolazi vodeni tok rijeke Avon, što od nje čini jednu vrstu kamene barke iznad vodenih struja, uz sav simbolički i ezoterijski sadržaj koji iz toga proizlazi. S druge strane, ona je poput mističnog mosta koji nad hladnim podzemnim vodama omogućava spajanje jedne i druge obale.
U njenim podrumima izviru tri izvora, a njena posebna konstrukcija omogućava snažnu akustiku kroz sve njene lađe, što se potvrđuje slušanjem njenih slavnih orgulja, ali i kroz zanimljiv običaj popodnevne zvonjave koja neprekidno traje dulje od sata. Budući da su zvona programirana tako da zvone jednom vrstom neprekidnog zvuka, to zvuči kao da anđeli sviraju ogromne harfe, iznad najviših lukova. Ovaj efekt je teško opisati. Onome tko to nikad nije doživio, to je skoro nemoguće zamisliti.
Međutim, moj članak se ne odnosi na samu katedralu, već na jednog skromnog čovjeka, Williama Walkera, profesionalnog ronioca, rođenog 1869. godine.
Gotovo tisuću godina vode su nagrizale temelje katedrale i početkom XX. stoljeća činilo se da je osuđena na propast – u njenim zidovima pojavile su se velike napukline i čitava ova čudesna gotika tonula je sa svojim temeljima. Tehnička sredstva i raspored potopljenih zidina nisu dozvoljavali umetanje potpornih materijala te su se inženjeri našli pred problemom za kojega prividno nije bilo rješenja.
Tada se pojavila Williamova herojska figura. On je ponudio da se kroz jedan mali otvor spusti dolje i na rukama prenese jednu po jednu vreću cementa koji je bio neophodan za učvršćivanje potopljenih struktura. Količina cementa koju su inženjeri izračunali da je potrebna za podržavanje ogromnog zdanja nadilazila je logične mogućnosti manualnog rada, pogotovo rada jednog čovjeka. Ali ronilac se nije dao zastrašiti i sa svojim teškim skafanderom, u koji su mu prijatelji ručno upumpavali zrak u podrumu katedrale, zaronio je u hladnu vodu.
Prošla je 1906. godina. Dan za danom, bez odmora, ronilac je silazio i penjao se stepeništem noseći vreće, blokove i grede na rukama. Ne mjereći veličinu svog rada, potpuno mu se predao, ne obazirući se na zdravlje niti na to što će mu za to platiti. Bilo je to njegovo autentično djelo ljubavi. Svi su mislili da će moći napraviti tek mali dio posla… jedno ljudsko biće ne može podnijeti svakodnevni rad u takvim uvjetima. Ali, ronilac nije bio bilo koje ljudsko biće, već inkarnacija volje i postojanosti. Radio je do 1912. godine i računa se da je u tom vremenu prenio 25800 vreća cementa, 114900 betonskih blokova i 900000 opeka. Njegove su ruke u 6 godina prenijele 500 tona materijala.
Ističemo primjer Williama Walkera koji je radio i unio svoj život u skroman, ali transcendentni napor da bi ostali mogli i dalje moliti i slušati zbor zvona pod tim savršenim krovom. Spuštao se u ledeni ponor da bi ljudi koje nikada nije upoznao mogli uživati u tolikoj ljepoti.
U katedrali mu je podignut brončani kip s raširenim rukama, jedinim oruđem u njegovom titanskom djelu. Danas na jednoj metalnoj ploči piše: “Winchesterska katedrala, sagrađena na slavu Boga, 1087.-1093. Sačuvana od opasnosti milošću Boga 1905.-1912.”
Autor: Jorge Angel Livraga[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
