Senekine riječi Čovjek je čovjeku svetinja svojim je životom potvrdio Šavarš Karapetjan, bivši sovjetski svjetski rekorder u plivanju perajama. O humanim djelima hrabrosti i velikodušnosti koja je počinio, danas čitamo i slušamo s istim onim divljenjem s kojim smo kao djeca slušali bajke o junacima i njihovim pustolovinama.
Posvetio se plivanju kao petnaestogodišnjak nakon što ga je grupa huligana pretukla i bacila u jezero zavezavši mu kamen oko vrata. Oslobodivši se užeta, u posljednji je čas isplivao na površinu.
Iako su mu neki od prvih trenera rekli da od njega nikad neće biti uspješnog plivača, ovaj je Armenac do 16. rujna 1976. g., s nepune 24 godine, bio višestruki državni prvak tadašnjeg Sovjetskog Saveza (SSSR-a) u plivanju perajama, sedamnaesterostruki svjetski, trinaesterostruki europski prvak te jedanaesterostruki obarač rekorda. A onda je tog dana čin nezamislivog junaštva preokrenuo tijek njegova života u drugom smjeru.
Plivanje perajama najbrži je način kretanja čovjeka kroz vodu i, za razliku od ostalih plivačkih disciplina, služi za prelazak dužih staza. Njegov legendarni trener Liparit Almasakyan, zvan Lipo, bio je poznat po korištenju vrlo neobičnih metoda u treniranju: svakodnevno trčanje oko trideset kilometara s ruksakom punim pijeska na leđima ili čak s drugom osobom na leđima, penjanje uz brdo s rukama iza leđa, veslanje do iznemoglosti… Također je prvaka obučio kako umjetno hiperventilirati pomoću pet dubokih udaha.
Izgleda kao 
da ga je Lipo pripremao za najznačajnije natjecanje u životu: ono u kojem cilj nije “pobijediti” vrijeme na semaforu, nego spasiti što više ljudskih života u kratkom vremenu. Šavarš je 16. rujna 1976. trebao biti u Hannoveru na Svjetskom prvenstvu u plivanju s reprezentacijom SSSR-a. Ali, ime višestrukog prvaka nije bilo na popisu plivača. U jednom je intervjuu pričajući o tome rekao da vjeruje u višu silu. Možda ga je baš ona usmjerila na trening s bratom uz Jerevansko jezero umjesto na natjecanje u Hannoveru.
Toga se dana pred očima Šavarša Karapetjana autobus pun ljudi survao u jezero. Ne dvojeći ni trena, skočio je u hladnu jezersku vodu, razbio staklo na autobusu i počeo spašavati iz dubine od deset metara jednog po jednog utopljenika, predajući ih u ruke svome bratu Kamu na površini jezera. Odmarajući se samo dvadesetak sekundi, tek toliko da dođe do daha, uspio je izvući gotovo trideset ljudi, od kojih je dvadeset preživjelo.
Nisam imao izbora. Rekao sam samome sebi: ako sada ne pobijediš, sve tvoje medalje će izgubiti smisao… Voda je bila mutna i jedva sam išta vidio. Jednom sam izronio na površinu s autobusnim sjedalom, a mogao sam spasiti nečiji život. To sjedalo me i danas proganja u snovima.
Ozlijeđen krhotinama stakala, pothlađen i iznemogao, onesvijestio se prilikom tridesetog zarona. Dobio je upalu oba plućna krila i sepsu od kontaminirane jezerske vode koja mu je inficirala rane. Proveo je u bolnici ukupno 46 dana u nesvijesti. Bio je to kraj njegove plivačke karijere.
Odakle mu snaga da toliko puta zaroni u dubine hladnoga jezera i da potom ispliva na površinu s utopljenicima u naručju?
Čovjek ne zna za što je sve sposoban dok se ne nađe u određenoj situaciji. Svi koji su žrtvovali svoje živote spašavajući tuđe, učinili su to iz plemenitog humanog poticaja i osjećaja dužnosti.
Upitan jednom bi li ponovio sve znajući da ga čeka kraj sportske karijere, bez oklijevanja je odgovorio potvrdno.
Splet birokratskih pogrešaka i tendencija SSSR-a da mediji ne izvještavaju o tragičnim događajima bili su glavni razlozi zbog kojih je priča o ovom podvigu isprva ostala unutar granica Armenije. Jednom kad je prešla granice, Šavarš je postao junak Sovjetskog Saveza, primio je preko šezdeset tisuća pisama zahvale i podrške, odlikovan je medaljom za hrabrost, značkom časti i UNESCO-ovom nagradom “Fair Play”, iako njegovo djelo nije izravno povezano sa sportskim uspjehom. Po njemu je nazvan asteroid 3027 Šavarš, a Rusija održava turnir u plivanju perajama njemu u čast.
I baš kao u pustolovinama najpoznatijih junaka iz mitova i bajki, ovo nije jedini takav podvig u njegovom životu. Desetak godina kasnije zatekao se pored zgrade u plamenu u kojoj su bili zatočeni ljudi. Bez oklijevanja, baš kao i prvi put, utrčao je u požar bezrezervno spašavajući ljudske živote. Opet je završio u bolnici, sav u opekotinama, dajući skromne izjave za medije:
Svatko se može zateći na mjestu gdje ljudi trebaju pomoć. Nisam iznimka.
Jedan od Tolkienovih junaka je rekao: Hrabrost se nalazi na neočekivanim mjestima. Prilike za iskazati je postoje svuda oko nas. Dovoljno je zaroniti ispod površine onoga što nas razdvaja kako bismo otkrili dubine ljudskosti koje nas povezuju i nadahnjuju.
Riskirao sam, ali nisam mogao samo stajati i gledati. Ljudi bi se trebali međusobno voljeti, bez toga život nema smisla.
Autori: Marta Mihičić i Danilo Čarapić
