Majka Tereza

Svako biće ima svoje određenje i put kojim do toga određenja dolazi. Za čovjeka je to osvajanje čovječnosti, odnosno svega onog dobrog i plemenitog što se pod tim podrazumijeva. Dugu ljudsku povijest obilježile su rasne, nacionalne, vjerske i druge netrpeljivosti, ratovi, terorizam, bijeda, umiranje od gladi i bolesti, ali u tim su se razdobljima beznađa – ili upravo zbog njega – također pojavljivali ljudi velike duhovne snage, spremni da svojim vlastitim primjerom pokažu čovjeku što znači biti čovjek.

Upravo takvu poruku je svojom životnom filozofijom poslala Majka Tereza. Neustrašivu i nesalomljivu pred poteškoćama, zvali su je “sitnim divom” jer iako neupadljiva izgledom, sitna i krhka, obučena u jednostavan bijeli sari kakav nose siromašne indijske žene, nosila je u sebi ogromnu duhovnu snagu i čisto srce. S jedne strane nimalo sentimentalna, čvrsto je stajala na zemlji te mudro i u hipu rješavala probleme, ali uvijek očima uprtim u nebo odakle je crpila snagu za izvršenje svojih djela. Majka Tereza bila je rijedak spoj prize-mljenog bića i uzvišene duše te je, kako je sama znala reći, nastojala pogoditi “pravu mjeru ravnoteže između zemlje i neba”. Držeći se dosljedno kršćanskog nauka, kre-nula je na svoj “jednostavan put” prihvativši siromaštvo. Kroz nju je tekla nepresušna bujica milosrđa i ljubavi koja se izlijevala na milijune siromašnih, bolesnih i izopćenih. Služila je ublažavajući ljudsku pa-tnju, nikada ne pitajući ljude kako su se našli u takvome stanju i ne osuđujući nikoga. U ožujku 1980. godine indijska vlada dodijelila joj je svoje najviše građansko odlikovanje – Bharat Ratnu (Indijski dragulj). Tom je prigodom tadašnji pred­sjednik Neelam Sanjiva Reddy rekao: Ona u sebi utjelovljuje ljubav i samilost kakvu su rijetki u povijesti posjedovali… Čitav je njen život personifikacija služenja i milosrđa. To su oni imperativi ljudskog opstanka koji se riječima odobravaju, ali djelima poriču.

Za Majku Terezu svi su ljudi djeca istog Boga, a svaka religija slijedi ga na sebi svojstven način. Zato hindusu treba pomoći da bude bolji hindus, muslimanu da postane bolji musliman, katoliku da postane bolji katolik. Dužnost je misionara ljubavi poticati kršćane, nekršćane i ateiste na djela ljubavi ma kako mala ona bila jer jedino djelo učinjeno otvorenog srca približava ljude Bogu. Majku Terezu duboko su poštivali mnogi nekršćani te je bila podjednako omiljena među pripadnicima svih vjera.

Živeći i radeći među ljudima Majka Tereza ubrzo je shvatila da najveća nesreća nije biti gladan, bolestan i bez krova nad glavom jer se novcem, hranom i lijekovima ti problemi mogu riješiti. Nažalost postoji i nešto mnogo gore – biti suvišan, izopćen i odbačen.

Životni put

Odluka da postane redovnica-misionarka seže u njeno najranije djetinjstvo. Rođena je u Skoplju 26. kolovoza 1910. godine, kao najmlađe od troje djece u albanskoj obitelji Bojaxhiu. Na krštenju je dobila ime Agnes Gonxha, što znači “cvjetni pupoljak”. Rasla je, kako je često isticala, u sretnoj obitelji istinskih vjernika. Živjeli su lagodno, ali sa sviješću da ih okružuje i drugačiji svijet. Mala Gonxha je zajedno s roditeljima često odlazila u posjete siromašnim obiteljima donoseći im hranu, odjeću i novac. Njegovali su osamljene starce i bolesne, a njihova je kuća uvijek bila otvorena svima potrebitima. Tako je Gonxha prve poduke o ispravnom životu i ljubavi te poštivanju svakog ljudskog bića dobila već u roditeljskom domu. Nakon očeve smrti brigu o obitelji preuzela je majka Drana. Učila je malu Gonxhu da nedaće života treba dočekivati s duhovnom hrabrošću. Majčina slika pratila ju je cijelog njenog misionarskog života i često se pitala bi li majka bila zadovoljna njenim radom.

Osim obitelji, na njeno opre­djeljenje utjecala je i katolička zajednica, a naročito svećenik Franjo Jambreković koji je 1924. godine u Skoplju osnovao “Društvo katoličke mladeži” s organiziranim duhovnim i kulturno-zabavnim životom. Otac Jambreković bio je zainteresiran za misionarstvo te je mladima mnogo govorio o toj temi. Donosio im je časopis “Katoličke misije” u kojem su slovenski i hrvatski misionari pisali o svome radu sa siromašnima i gubavcima u okolici Kalkute. Gonxha se otada počela zanositi mišlju o misionarskom zvanju. Iako nadarena za glazbu i pjesništvo (maštala je kako će postati književnica), prevagnula je radost koju je osjećala u srcu pri pomisli da se preda služenju Bogu i bližnjima. Nakon završene gimnazije 1928. godine napušta Skoplje te kreće u Irsku, u mjesto Rathfarnham kod Dublina. Tamo je primljena u družbu sestara Blažene Djevice Marije od Loreta. Redovnice tog reda djelovale su kao misionarke u Indiji. Naučivši engleski jezik, poslana je 1929. godine u Kalkutu da bi u svibnju iste godine postala novakinja i odabrala ime Tereza po svetoj Terezi od Lisieuxa zvanoj “Mali cvijet Isusov”. Sveta Tereza zbog bolesti nije mogla biti misionarka, ali je naučila da se Dobru može služiti vršeći i svakodnevne poslove s radošću na najbolji mogući način. Svoj put vjere i potpune predanosti nazvala je “moj mali put”, a baš taj “mali put” odigrao je važnu ulogu u traženju vlastitog puta sestre Tereze.

U Darjeelingu, gradiću podno Himalaja, poučavala je u samostanskoj školi i pomagala u bolnici gdje je stekla osnovna medicinska zna­nja koja će joj kasnije dobro doći. Iz Darjeelinga je poslana u Kalkutu gdje je pohađala koledž, diplomirala i postala profesoricom. Predavala je povijest i zemljopis u gimnaziji St. Mary’s u Entallyu, sirotinjskoj četvrti Kalkute. Naučila je hindi i bengalski jezik, a nakon polaganja vječnih zavjeta 1937. godine, postala je ravnateljicom gimnazije.

Redovnice su živjele unutar samostana iz kojeg su izlazile samo u iznimnim slučajevima. Sestra Tereza također je provodila vrijeme unutar samostanskih zidova rade­ći i moleći. No, poučavajući u lokalnoj bengalskoj školi Svete Tereze, suočila se s neizrecivom bijedom siromašnih četvrti Kalkute, uve­ćanom socijalnim i političkim pre­viranjima koja su potresala Indiju. Gandhijev mirotvorni pohod, borba za nezavisnost Indije, a kasnije i sukobi između muslimana i hindusa ubirali su svoj danak. U Bengalu je 1943. godine od gladi umrlo oko pet milijuna ljudi. Odlazeći u školu i natrag, sestra Tereza je svakodne-vno gledala umiranje na ulicama. Svi ti prizori unijeli su nemir u njeno srce i ona od tada više nije bila ista. U samostanu u Entallyu provela je ukupno jedanaest godina, a onda je 1946. godine, shrvana tuberkulozom pluća, krenula na oporavak u Darjeeling. Dok se vozila u vlaku, 10. rujna, osjetila je veliku potrebu za promjenom. Taj događaj nazvala je “pozivom unutar poziva” i sestre misionarke ljubavi slave ga 10. rujna kao “dan nadahnuća”, kao početak njihovog reda koji je službeno osnovan tek 1950. godine. Sestra Tereza odlučila je svoj život promijeniti iz korijena. Napustila je sigurnost samostana, školu u kojoj je bila uvažena nadstojnica te krenula na ulice sirotinjskih četvrti Kalkute, među najsiromašnije od siromašnih, kako bi s njima živjela i služila im. Ostvariti takvo što nije bilo lako. Trebalo joj je odobrenje samostanskih i crkvenih vlasti koje su bile sumnjičave prema njenoj namjeri. Dobivši napokon dozvolu 1948. godine, napušta samostan i odlazi najprije u Patnu (grad udaljen 390 km od Kalkute) u Bolnicu Svete Obitelji gdje su radile redovnice liječnice, specijalistice za kirurgiju i porodništvo, medicinske sestre, laborantice i druge. Od njih je stekla mnoga znanja i vještine o njezi bolesnika, lijekovima i slično. Vratila se u Kalkutu i odlučila raditi u siromašnoj četvrti Motjhil. Za pet rupija koje joj je dao kalkutski biskup našla je straćaru za umiruće. Sakupila je po ulicama šačicu djece i počela sa školom na otvorenom bez klupa, stolica, ploče i krede, ispisujući slova štapom po pijesku. Unatoč tomu, sve je više djece dolazilo u školu, a s vremenom su ljudi počeli donositi i potreban namještaj. Tako je počela s radom prva škola. Danas ih samo u Indiji ima više od sto četrdeset!

Bez igdje ičega, neustrašiva, potpuno vjerujući u prisutnost Boga i Dobra, sestra Tereza zakoračila je na svoj “jednostavan put”. Nadahnute njenim djelima, ubrzo joj se pridružilo pet sestara, njenih bivših učenica. Čuvši od župnika da sestra Tereza nema kamo s bolesnicima, imućni Indijac Michael Gomez ustupio joj je drugi kat svoje kuće. Gledajući s koliko milosrđa i predanosti sestra Tereza i njene pomoćnice brinu o bolesnicima, sve je više ograničavao svoj životni prostor i davao ga njima na raspolaganje. Smatrao je blagoslovom imati ih u kući.

Krajem 1950. godine, sestra Tereza već je imala dvanaest pomo­ćnica, hrabrih i vedrih djevojaka koje su po ulicama tražile bolesne i one na umoru. Papa Pio XII. odobrio joj je osnivanje Reda misionarki ljubavi i sestra Tereza postaje Majka Tereza. Broj novopridošlih sestara stalno se povećavao i trebalo je pronaći adekvatan prostor za čitavu zajednicu. Velikodušnošću jednog muslimana koji im je, saznavši za njihov problem, poklonio svoj dom jer je odlučio napustiti Indiju, sestre su dobile svoju matičnu kuću iz koje je na stotine njih krenulo diljem svijeta otvarati domove donoseći utjehu i milosrđe najjadnijima i najbjednijima.

Svojim je djelovanjem Majka Tereza pokazala da su ljudi, a ne Bog ti koji svrstavaju čovjeka u “ladice”. Svojim je životom i radom snažno djelovala na ljude te je uspi­jevala probuditi uspavanu savjest mnogih. Rijetki su imali hrabrosti odbiti njene molbe. Kada je došla moliti za prostorije za umiruće, nadležni službenik za zdravstvo u Kalkuti ponudio joj je zapušteno svetište hrama božice Kali po kojoj je Kalkuta i dobila ime. Nazvan je “Nirmal Hriday” što znači “mjesto za ljude sa srcem”. S vremenom su takvi domovi, koji ljudima omogućuju barem dostojanstvenu smrt, otvoreni diljem Indije. Primjer beskompromisnog služenja, bez traženja ičega zauzvrat, doticao je mnoge ljude tako da su se oni, bez obzira na vjeroispovijest, prema mi-sionarkama počeli odnositi s dubokim poštovanjem. Danas one vode preko osamdeset domova za stare i nemoćne te njeguju godišnje preko trinaest tisuća umirućih ljudi.

Prvi dom za djecu osnovan je 1955. godine. Danas u Indiji postoji više od sto deset takvih domova u kojima djeca borave od rođenja do posvojenja ili udaje odnosno ženidbe, učeći zanate i školujući se.

Guba je u Indiji bila velik pro­blem kojem društvo nije pokla­njalo nikakvu pažnju. Dugo je trebalo da se shvati da je to bolest koja se može liječiti i koju valja iskorijeniti. U Indiji je 1982. godine bilo četiri milijuna gubavaca, a samo u Kalkuti oko tristo tisuća. Majka Tereza počela se već 1950. godine sustavno baviti tim problemom. S nekoliko sestara odlazi u Gobru, naselje gubavaca. Ubrzo je osnovana prva pokretna bolnica za gubavce, a danas se na istom mjestu nalazi centar “Gandhiji Prem Nivas” koji su izgradili sami gubavci. Nakon što je vlada poklonila Majci Terezi zemljište izvan Kalkute, ona je pokrenula “sabirni dom za gubavce”, dok su sestre širom grada prikupljale dobrovoljna sredstva i donacije pod geslom “dodirni gubavca svojom dobrotom”. Priku­pljena su mnoga sredstva koja su omogućila podizanje naselja i lječilišta za bolesne i izliječene gubavce nazvanog “Shanti nagara” (Grad mira). Tu oni sa svojim obiteljima žive od svog rada baveći se raznim zanatima. Tako im je vraćen barem dio ljudskog dostojanstva i vjera u čovječnost.

Majka Tereza počela je bez ičega vidljivog osim s dubokom vjerom da će iskrena namjera i čisto srce omogućiti postizanje bilo kojeg cilja. Nikada nije strahovala da to neće biti tako kao što se nikada nije dogodilo da nekog potrebitog nije primila. Njena se misija brzo širila ne samo u Indiji već i po svim ko-ntinentima. Oči svijeta bile su uprte u nju jer je ona bila svjetlo u tami XX. stoljeća. Za širenje mira u svijetu dodijeljena joj je 1979. godine Nobelova nagrada. Uz nagradu je primila i nešto više od sto devedeset tisuća američkih dolara, a gozbu koja se tom prilikom priređuje molila je da opozovu i da se za taj novac nabavi obrok za oko petnaest tisuća siromašnih.

Kada je Majka Tereza krenula na svoj “jednostavan put”, duboko je vjerovala u svoje poslanje i nadala se da će njen “put” osvijetliti mnoge živote. Taj put nije bio posut ružama. Najveću bitku vodila je sa samom sobom svjesna svojih ljudskih slabosti i nužnosti njihova potiranja kako bi mogla činiti nešto što je puno vrednije i humanije od trošenja životnog vremena na ispunjavanje vlastitih želja. Njene su riječi opisivale agoniju i bol koje je proživljavala, ali je istodobno bila puna entuzijazma i ljubavi, radosno služeći drugima, i nitko nije primjećivao dramu koja se zbivala u njenoj nutrini. Shvatila je da je tama u njoj i oko nje nužan dio koji omogućuje pročišćenje i shvaćanje istinske božanske prirode.

Put Majke Tereze bio je put vjere na kojem se u potpunosti po-svetila služenju čovjeku. Govorila je da je svaki put dobar ako se njime korača iz ljubavi. Ne mogu svi biti Majka Tereza, ali zato mogu pomoći bližnjemu čineći djela ljubavi, iskreno iz dubine srca.

Autor: Franjica Šekulja[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]