Josipa Glembay (1861. – 1941.) bila je pedagoginja i spisateljica, a danas je cijenjena po tome što je svojim težnjama i ustrajnim radom ostavila dubok trag u kulturnom razvoju Osijeka. Njezin život je naoko bio tih i skroman, no istovremeno ispunjen neumornim, predanim radom na odgojnom, prosvjetnom, društvenom i književnom planu. Rođena je u Čepinu 29. srpnja 1861. godine. Izvori govore da je od oca naslijedila zanos za sve što je lijepo i vrijedno promicanja te talent za književno stvaranje, a od majke praktičan duh i razboritu štedljivost.

Izgubili smo sve one dane života,
u kojima nijesmo izvršili nešto dobra.

Ako tijekom svoga života budno pazimo i na sitne
uzroke, očuvat ćemo se stalno od većega zla.

Kad je život oko nas buran, talasi mu se visoko
dižu, a mi se ćutimo preslabima, da im se
odupremo; razborito je stati u stranu pa
sačekati, dok mu se površina opet umiri.

U svijetlu vanrednih životnih prilika najbolje
pokazujemo tko i kakvi smo uistinu.

Kad bi svaki dan posvetili samo jedan sat svoga života
dobroj stvari, učinili bi mnogo za opću dobrobit.

Nakon pučke škole i dva razreda gimnazije Josipa je u Zagrebu završila Višu djevojačku i učiteljsku školu, a tadašnji profesori bili su joj veliki uzor i podrška. Nakon što je položila stručni ispit 1896. godine postala je učiteljica u Višoj djevojačkoj školi u Osijeku, u kojoj je od 1909. godine bila ravnateljica. Osim toga, bila je tajnica učiteljskog društva Zajednica u Osijeku, upravljala je Učiteljskom čitaonicom i osnovala Učiteljski pjevački zbor. Josipa je u Višoj djevojačkoj školi radila do 1922. godine, nakon čega se posvećuje javnom i književnom stvaralaštvu.

Kad me moje učenice nijesu pozorno slušale,
onda sam znala, da nijesam pogodila dirnuti
u pravu žicu njihove duše.

Ako smo i izgubili najmiliju svrhu života, preostaju
nam vazda još mnogo drugih svrha, koje također
zavređuju , da se postizavaju. Njima se treba
posvetiti i svom životu time podati novu vrijednost.

Lijepa ženska duša čista je kao izvor voda.

Posve usrećiti može nas jedino zadovoljno srce.

Slabiće natjera nevolja u očaj, a čovjek jake volje
nastoji da joj se otme radom.

Pravo blago nije ni srebro ni zlato,
već čista duša i plemenito srce.

Za vrijeme rada u školi svoje je težnje i ljubav prema hrvatskom narodu i jeziku prenosila generacijama učenica te je time pomogla da se nekoć njemački Osijek preporodi u hrvatski grad. Izvori nam prenose da Josipa nije marila za odmorom ili zabavom, nego je s perom u ruci koristila svaki slobodni trenutak. Pisala je pedagoške članke, novele, crtice, putopise, kazališne kritike, književne i kulturološke prikaze, a svoje radove objavljivala je u različitim novinama: Školski vjesnik, Hrvatski list, Omladina i dr. U baštinu nam je ostavila i sljedeća djela: Nauka o šarama, Zajednica, učiteljsko društvo za grad Osijek i Kotar osječki, Što sada?, Iskre pod pepelom i Za narod svoj.

Voljom možemo polučiti
mnogo – bez nje ništa.

Uspjehom će sve uroditi, što je
zasnovao zanos, a ostvarila nesebičnost.

Najmiliji su nam vazda oni uspjesi, koje smo
polučili velikom borbom.

Uz koristan rad zaboravljamo na brige i
boli duševne.

Tko radeći uživa, tome ide sve lako od ruke.

Radinost je vrlina, kojoj se treba privikavati
već u mladosti.

Radom izvršeno je sve, čim se svijet diči.

Budući da je uz plemeniti duh posjedovala i dobre organizacijske vještine, 1911. godine uz pomoć svojih učenica osnovala je Zakladu za podupiranje siromašnih učenica Više djevojačke škole u Osijeku. Zaklada je 1918. godine dobila naziv Jubilarna zaklada Josipe Glembay. Godine 1921. osnovala je u Osijeku podružnicu društva Hrvatska žena. Svrha te udruge bila je ponajprije dobrotvornog karaktera: mnoga novčana sredstva prikupljena različitim akcijama i zabavama služila su pomaganju onima kojima je pomoć bila najpotrebnija, a to su uglavnom bili najsiromašniji građani, djeca i mladež, a posebice oni nezbrinuti. Svrha se također protezala i na rad na kulturnom i prosvjetnom polju. Žene se pozivalo da se uključe u rad udruge proširivanjem znanja i vještinom svojih ruku.

Što nam providnost dosudi, vazda je za nas
najbolje i onda, kad nam srce rani,
dušu kida i glavu obori.

Sreća nam se navraća, kad joj se najmanje
nadamo, a bježi od nas, ako je silom hoćemo
privesti k sebi.

Tko svoju sreću želi sačuvati, ne smije o njoj
previše govoriti.

Oni časovi, koji nam se kadšto čine najtežima,
zapravo su prvi trenuci bolje sreće.

Izvor: Iskre pod pepelom, Klub književnika i umjetnika, Osijek, 1924.

Život Josipe Glembay bio je isprepleten mnogim iskustvima koje je ona zahvaljujući jakoj i ustrajnoj volji tijekom godina marljivo zapisivala u obliku misli, kasnije sažetih u knjigu aforizama Iskre pod pepelom. U uvodu knjige kaže da su joj te misli često bile podsjetnik i ohrabrenje u životu te da vjeruje kako postoje ljudi koji će prepoznati istinitost i prisutnost tih iskri u vlastitim životima.

Život me moj osvjedočio, da je svemu, što je čovjekov um zamislio i ruke njegove stvorile, što ćutimo, želimo i osjećamo, vazda začela jedna iskra naše duše, koju je jaka, ustrajna naša volja razbuktala u vatru…

Autor: Maja Tokić