Dan planeta Zemlje obilježava se više od pedeset godina. Životno okruženje je već desetljećima aktualna tema, znanstvenici upozoravaju na posljedice klimatskih promjena, zagađenja i iscrpljivanja resursa otkad znam za sebe. Uloženo je bezbroj napora za rješavanje krize: međunarodni sporazumi, vladine politike, nebrojene akcije pojedinaca i organizacija, edukacija o važnosti zaštite životne sredine, što je dovelo do porasta svijesti, čak su i tvrtke počele usvajati ekološki odgovorne prakse… Unatoč tomu, situacija se i dalje, iz godine u godinu, pogoršava. Zašto?
Možda zato što se još nismo pozabavili pravim uzrokom ove krize. Kada govorimo o ekološkoj krizi, obično se fokusiramo na fizičke i materijalne aspekte problema. No, oni su samo dio slike. Ako se pitamo zašto nismo u stanju zaustaviti svoje destruktivno ponašanje usprkos svim alarmantnim dokazima, znači da moramo istraživati dublje.
Izjava Jamesa Gustava Spetha, bivšeg dekana na Sveučilištu Yale, pravnika iz područja zaštite životne sredine i američkog savjetnika za klimatske promjene, ide u srž problema: “Nekada sam mislio da su najveći ekološki problemi gubitak bioraznolikosti, kolaps ekosustava i klimatske promjene. Pogriješio sam. Glavni ekološki problemi su sebičnost, pohlepa i apatija. Kako bismo se nosili s tim problemima, potrebna nam je kulturna i duhovna transformacija – a mi znanstvenici ne znamo kako to učiniti.”
Mislim da je potpuno u pravu. Zaista nam je potrebna kulturna i duhovna transformacija, a da bi se to dogodilo, mnoge se stvari moraju promijeniti na vrlo dubokim razinama: potreban nam je pomak u svijesti, duboka promjena u načinu na koji razmišljamo o prirodi, našem mjestu i ulozi u njoj. Također, moramo promijeniti način na koji doživljavamo prirodu jer je, na kraju krajeva, ljubav mnogo bolja i efikasnija snaga za promjenu od straha ili krivice.
Prije točno sto godina, 1923. godine, austrijsko-izraelski filozof Martin Buber objavio je knjigu Ja i ti, u kojoj istražuje prirodu odnosa između pojedinaca i svijeta. Buber tvrdi da postoje dva osnovna načina na koja se ljudi mogu povezati sa svijetom: kroz odnose “ja – to” i “ja – ti”.
Odnose “ja – to” karakterizira objektivizacija, gdje je drugi sveden na objekt koji se koristi ili se njime manipulira u vlastite svrhe. Nasuprot tome, odnosi “ja – ti” temeljeni su na uzajamnosti i priznavanju imanentnih vrijednosti i dostojanstva drugog, uključujući i njegovu prirodu.
Tijekom mnogih stoljeća zapadna civilizacija promijenila je viđenje ljudskog bića kao dijela prirode u stav da smo ‘odvojeni’ od prirode. To je dovelo do objektivizacije prirode te, u kombinaciji s materijalizmom i znanstvenim redukcionizmom, do njenog iskorištavanja, zagađenja i uništavanja. Zaboravili smo da je Zemlja živo biće i izgubili smo dodir sa svetošću prirodnog svijeta. U svim drevnim civilizacijama priroda je bila poštovana kao Majka Zemlja (Rhea, Gaia, Pachamama, Prithvi…).
Ekološko i održivo razmišljanje samo po sebi nije nužno rezultat nutarnje transformacije. Uviđanje da su ekologija i održivost dugoročno održiviji ne sprječava nas da stabla i dalje doživljavamo kao proizvođače drvne građe, snabdjevače kisikom i pružatelje hladovine. To ne znači nužno da smo prirodu počeli doživljavati kao Ti.
Moramo obnoviti osjećaj poštovanja prema prirodi. Kada izgubimo poštovanje prema prirodnom svijetu, gubimo i dodir s vlastitim duhovnim ja. Odvajamo se od vlastitog osjećaja smisla i svrhe i počinjemo patiti od duhovne praznine koja se odražava u visokim razinama tjeskobe, depresije i ovisnosti koje vidimo u današnjem društvu.
Na neki način moramo pronaći put kako bismo se ponovo povezali s prirodom. Ovaj tisućljetni natpis kineskog filozofa i političara Zhanga Zaia (1020. – 1077.) mogao bi pomoći u buđenju dubokog sjećanja u našim dušama: Nebo je moj otac, a Zemlja moja majka, pa čak i tako malo biće kao što sam ja nalazi svoje mjesto među njima. Dakle, ono što ispunjava univerzum doživljavam kao svoje tijelo, a ono što upravlja univerzumom smatram svojom prirodom. Svi ljudi su moja braća i sestre, a sve stvari [u prirodi] su moji suputnici.
Autor: Sabine Leitner
S engleskog prevela: Danijela Popović Šušić
