Fridtjof Nansen

Fridtjof Nansen jedan je od junaka novije europske povijesti. Živio je u drugoj polovini XIX. i prvoj polovini XX. stoljeća, u vremenu političkih previranja i ratova, te u razdoblju oporavka od njihovih posljedica. Bio je znanstvenik, istraživač, diplomat i mirotvorac. On sam smatrao se prvenstveno znanstvenikom i tu je dao značajan doprinos zoologiji, geografiji, etnologiji i geologiji. Ono po čemu je danas najpoznatiji njegov je humanitarni rad za koji je 1922. nagrađen Nobelovom nagradom za mir.

Djetinjstvo i mladost

Fridtjof Nansen rođen je 10. listopada 1861. u Frøenu blizu Osla. Njegovi su roditelji odmalena učili djecu jednostavnom i umjerenom načinu života, marljivosti i postojanosti, te u prvom redu nesebičnosti i poštenju. Poduke iz djetinjstva Nansen je pamtio čitav život.

Godine 1880. upisao je studij zoologije na Sveučilištu u Oslu, a dvije godine kasnije, još kao student, sudjelovao je u ekspediciji koja je istraživala istočne obale Grenlanda. Ovo je putovanje bilo njegovo prvo iskustvo Arktika i na neki je način odredilo njegovu buduću karijeru. Narednih šest godina posvetio se studiju te je 1888. doktorirao, također na Sveučilištu u Oslu.

Znanstvenik i istraživač

Iste godine, nakon dužeg planiranja, s peteročlanom ekipom odlazi na Grenland čija je unutrašnjost dotad bila neistražena. U dva mjeseca, koliko je trajalo putovanje, prošli su na skijama put od istočne do zapadne obale Grenlanda i donijeli podatke o dotad nepoznatoj zemlji.

Ekspedicija koja je uslijedila 1893. godine potrajala je 35 mjeseci, a cilj joj je bio približiti se Sjevernom Polu što je više moguće. Putovanje je bilo pomno razrađeno, vodilo se računa o konstrukciji broda, mogućim karakteristikama Sjevernog ledenog mora, kao i o eventualnim problemima i poteškoćama na putu. Brod nazvan Fram bio je opremljen kao istraživački laboratorij.

Nansen je planirao ploviti prema istoku i očekivao je da će brod, dosegnuvši istočnu sibirsku obalu, ploviti dalje nošen ledenom kapom u smjeru sjeverozapada. Teorija se pokazala utemeljenom, no brod se nije približio Polu onoliko koliko je Nansen priželjkivao, zbog čega je zajedno s kolegom napustio brod i otišao u pravcu sjevera. Međutim, ledena se kapa kretala u pravcu juga, otežavajući im put. Ipak, iako su ostali bez zaliha hrane za sebe i pse koji su vukli saonice, Polu su se uspjeli približiti više nego itko prije njih. Morali su natrag. Nakon 132 dana odsutnosti s broda, došli su do otokâ Zemlje Franje Josipa gdje su i prezimili snalazeći se na najrazličitije načine. U Norvešku su se vratili u ljeto 1896., kao i posada broda koji je nastavio ploviti zarobljen ledenom kapom. Ovim pothvatom Nansen je stekao međunarodni ugled, a znanost niz novih podataka o Zemljinom magnetizmu, aurori borealis, meteorologiji, oceanografiji i zoologiji.

Rezultate znanstvenog istraživanja Nansen je objavio u šest svezaka. U to vrijeme smatrali su ga najvećim istraživačem polarnih predjela, a njegova odvažnost i predanost, te sposobnost organizacije i vodstva poslužili su kao primjer budućim istraživačima.

Od 1897. godine predavao je zoologiju, a od 1908. i oceanografiju na Sveučilištu u Oslu. U sljedećih pet godina sudjelovao je u još nekoliko znanstvenih ekspedicija, gostovao na svim važnijim svjetskim sveučilištima, objavio mnoga istraživanja… Planirao je i veliku ekspediciju na Južni Pol, no ovaj projekt nije nikada ostvario. Svu njegovu pažnju u nadolazećim godinama zaokupljali su drugi, hitniji i po njegovoj procjeni važniji zadaci. Znanstveni rad ostao je po strani i Nansen mu se za života više nije vratio.

Fridtjofa Nansena su slavnim u svijetu učinile njegove polarne ekspedicije koje su ujedno bile polazište za njegov kasniji diplomatski i humanitarni rad.

Diplomat

Norveška vlada dodjeljivala je Nansenu važne zadatke, iako nikada nije bio formalno na položaju u norveškoj politici. Kada je 1905. godine Norveška izišla iz unije sa Švedskom, postojala je opasnost od izbijanja oružanog sukoba, a Nansenu je pripala uloga pregovarača. Godine 1917. posredovao je u sporazumu sa SAD-om kako bi se izbjegla glad u neutralnoj Norveškoj tijekom Prvog svjetskog rata. Od 1920. do 1929. predstavljao je Norvešku u Ligi naroda.

U proljeće 1920. Liga naroda povjerila je Nansenu prvi veliki zadatak – imenovan je Visokim komesarom Lige naroda za ratne zarobljenike. Godinu i pol dana nakon završetka rata stotine tisuća zarobljenika ostalo je u Sibiru i drugim dijelovima azijskog dijela Rusije. Iako su pravno bili slobodni, nisu se mogli vratiti kućama zbog nedostatka sredstava i organizacije u ratom osiromašenim zemljama. Bili su gladni, bez odgovarajuće odjeće i lijekova, bez skloništa. Kako bi preživjeli, bilo je nužno organizirati njihov povratak prije nadolazeće zime.

Nansen je bio odličan organizator, vrlo praktičan i odlučan. Pregovarao je s vladama, izgradio djelotvornu administraciju, skupio novac, podigao kredit, osigurao hranu, odjeću i lijekove, posudio brodove i koordinirao napore humanitarnih organizacija. Oko 450000 bivših ratnih zarobljenika vraćeno je kući u dvadeset i šest različitih zemalja.

Još dok je bio zaokupljen povratkom ratnih zarobljenika, povjeren mu je idući zadatak – postao je Visoki komesar za izbjeglice. Milijuni izbjeglica iz Prvog svjetskog rata bili su raspršeni diljem Europe i Azije i nisu se htjeli, ili se nisu mogli, vratiti kućama. Mnogi su bili bez osnovnih sredstava za život, bez posla, preseljavani iz države u državu. Bilo je potrebno osigurati im smještaj i zaposlenje kako bi se opet osjećali sigurnima i vrijednima. Mnogi su bili bez putovnica i identifikacijskih isprava, što je otežavalo odnose s vlastima. Nansen je riješio ovaj problem uvodeći novi oblik putovnice koji je poslužio kao međunarodna isprava priznata u pedeset zemalja. Velik problem bilo je pronalaženje trajnih domova i zaposlenja za izbjeglice, te njihova integracija u društvo. Tu se susreo s apatijom i protivljenjem u mnogim zemljama, no nije posustajao već je išao iz države u državu, molio i zagovarao. Stalan problem bio je nedostatak sredstava, ljudi su gladovali, pa je Nansen koristio vlastita sredstva i imovinu kako bi pomogao.

Ovaj je posao tražio neprekidan angažman, a Nansen je radio na njemu do kraja života.

Godine 1921. Crveni križ dodijelio je Nansenu novi zadatak – organizaciju pomoći za milijune Rusa i Ukrajinaca koje je pogodila velika glad u razdoblju od 1921. do 1923. Ovo je možda bio i njegov najteži zadatak jer je stanje bilo vrlo kritično, broj ljudi kojima je bila potrebna pomoć golem, i moralo se reagirati vrlo brzo. Milijuni ljudi umirali su od gladi, a Nansen je imao problema s prikupljanjem sredstava jer su to mnogi doživljavali kao pomoć boljševizmu. Za pomoć je molio javnost, vlade, organizirao je aukcije, prodavao vlastitu imovinu… Cijeli je humanitarni program počivao na povjerenju koje je Sovjetski Savez imao u Fridtjofa Nansena kao osobu.

Godine 1922. primio je Nobelovu nagradu za mir. Jedan danski izdavač tom je prilikom udvostručio iznos nagrade. Nansen je sav novac donirao za pomoć gladnima u Rusiji. Ta je glad poznata kao jedna od najvećih katastrofa u povijesti u kojoj je umrlo oko trideset milijuna ljudi. Crveni križ i Liga naroda, s Nansenom na čelu, spasili su živote sedam milijuna ljudi, uglavnom djece.

Tijekom Grčko-turskog rata organizirao je preko Lige naroda pomoć za izbjeglice i na grčkoj i na turskoj strani. Provedena je najveća razmjena ljudi u povijesti.

Pomagao je i armenskom narodu u njegovom nastojanju da stvori nezavisnu državu Armeniju, no unatoč višegodišnjem traženju rješenja, nije uspio.

Umro je 13. svibnja 1930., a počast mu je iskazana time što je sahranjen četiri dana kasnije, na Dan norveške nezavisnosti. Liga naroda u njegovu je čast osnovala “Nansenov međunarodni ured za izbjeglice” koji je nastavio njegov rad i 1938. primio još jednu Nobelovu nagradu za mir. 1954. godine ustanovljena je u okviru UN-a nagrada “Nansen” za pomoć izbjeglicama, koja se dodjeljuje svake godine onima koji nesebično pomažu slijedeći Nansenov primjer.

Humanitarni rad Fridtjofa Nansena pravo je čudo organizacije. U svim svojim projektima uspijevao je izgraditi djelotvornu administraciju u vrlo kratkom roku. Nikada nije bio plaćen za svoj rad. Mnogi su ga smatrali naivnim i žrtvom političara, no Nansen je vjerovao da pomoć ljudima mora biti ispred političkih odluka. Puno je puta nailazio na prepreke i razočaranja, u prvom redu kod ljudi od kojih je očekivao razumijevanje i pomoć. Smatrao je da je mogao učiniti puno više dobroga, te da je mnogo puta podbacio u svojim nastojanjima. Humanitarni rad bio je velik izazov za idealistu koji se morao pomiriti s činjenicom da mnogi ne razmišljaju nesebično poput njega.

Potrebno je naglasiti da Nansen nikako nije bio marioneta svjetskih moćnika. Sve što je radio, radio je svojom voljom. Nije mu bilo teško izvršavati zadatke jer je znao da su vrijedni svakog odricanja. Imao je izbor: mogao se povući u mir i samoću Arktika koji je obuzimao svu njegovu pažnju u mladosti; mogao je otići na Antarktik i ondje se baviti važnim znanstvenim istraživanjima. Međutim, sve je to zamijenio onim što je u tom trenutku smatrao važnijim i ispravnijim.

O Nansenu kao osobi najbolje govore njegova djela. Što god je radio, radio je iz osjećaja dužnosti, temeljito i predano. Svoj karakter smatrao je rezultatom roditeljskog odgoja i samoodgoja, a karakterizirali su ga idealizam, praktičnost, jednostavnost, poštenje, nesebičnost i vjera u temeljne vrijednosti i dostojanstvo čovjeka.

Iz Nansenovog govora prilikom dodjele Nobelove nagrade

“…Vidim mnogo ljudi koji pate zbog bitaka koje nisu bile njihove. To je posljedica želje za moći, imperijalizma i militarizma. Ljudi su očajni i okreću se osnovnim vrijednostima života. Duša svijeta je bolesna, njegova hrabrost je slomljena, njegovi ideali gube boju…

…Gdje tražiti pomoć? Od političara? Oni možda misle dobro, ali njihove politike i programi nisu više u službi svijeta… Od diplomata? I oni možda misle dobro, ali koji je od silnih diplomatskih kongresa uistinu donio napredak svijetu? Tu se uvijek vraćam riječima Oxenstjerne: ‘Kad bi samo znao, sine, s koliko malo mudrosti se vlada svijetom.’

…Oni koji su iz prve ruke vidjeli siromaštvo koje se širi ovom našom Europom i iskusili samo djelić ljudske patnje, morali su uvidjeti da se svijet više ne može osloniti na slogane, papire i riječi. Sve to mora biti zamijenjeno djelovanjem.

…Ljudska povijest diže se i spušta poput valova. I prije smo zapadali u ponore.

Prvi korak koji moramo učiniti kako bismo se počeli penjati iz ponora jest razumijevanje – u prvom redu razumijevanje same prirode bolesti. Zbog slijepog fanatizma “za” i “protiv” dolazi do sukoba i destrukcije, ali razumijevanje i tolerancija mogu pretvoriti ovu energiju u vrijedne procese. Stara izreka koja kaže da vidiš trn u oku svoga susjeda, a ne vidiš brvno u svom, vrijedi za sva vremena…

…Zovu nas romantičarima, budalama, sentimentalnim idealistima, možda zato što imamo vjeru u dobro koje živi u svima, i u onima koji su na drugoj strani, i zato što vjerujemo da se dobrotom postiže više nego okrutnošću.

…Svi se moraju udružiti u ovom poslu. Moramo podići svjetionike kako bi svijetlili sa svake planine. Moramo podići zastave u svakoj zemlji i iskovati lance bratstva diljem svijeta. Vlade također moraju stati rame uz rame, ne u bitci, već u iskrenom naporu da započnemo novo doba.

Približava se blagdan Božića s porukom: Mir u svijetu.

Nikada ljudi nisu toliko željno čekali Princa Mira, Princa Milosrđa koji u ruci drži bijelu zastavu na kojoj zlatnim slovima piše: Rad.

Svi mi možemo raditi i sudjelovati u njegovom pohodu Zemljom kako bismo podigli novi duh u novoj generaciji – kako bismo mogli voljeti svoje sudrugove i težiti trajnom miru – kako bismo vratili volju za radom i radost rada – kako bismo vratili vjeru u zoru novoga dana.”

Fridtjof Nansen, 19. prosinca 1922.