Aboridžini vjeruju da u čovjekovom životu postoje trenuci kada on simbolički umire za jedno životno razdoblje, da bi ustupio mjesto novom. Ovaj prijelaz prate posebne inicijacijske ceremonije koje svaki dječak mora proći kako bi bio primljen u društvo odraslih. Nama je poznat samo formalan, vanjski aspekt ceremonije, i bez obzira na sve zapise, vjerojatno nikad nećemo saznati što jedan dječak prolazi iznutra, na psihološkom planu, da bi u relativno kratkom vremenu potpuno promijenio svoju doživljaj svijeta i praktički od dječaka postao odgovoran muškarac.
Na jeziku Mardudjarra, iskušenik se naziva murdilya, “neobrezan dječak”, a nakon što prođe inicijaciju dobiva naziv bugundi, “onaj koji se ponovno rodio”. Bugundi dolazi od bugu (smrt) i yudirini (roditi se, vratiti se). Aboridžini kažu: “Svi se rađamo od žena – ali i kao žene.” I također: “Žena se rađa, muškarac se postaje”.
INICIJACIJA MUŠKARACA
Kod Aboridžina postoji nekoliko stupnjeva inicijacije, a prvi od njih je onaj kroz koji dječak biva uveden u svijet muškaraca. Za Aboridžine je to jedan od najvažnijih događaja, koji se dugo priprema i kojem se posvećuje velika pažnja, a u njega su uključeni svi dječaci određene dobi s određenog teritorija. Sve počinje time što stariji muškarac, koji je i sam prošao inicijaciju, promatra dječake koji se primiču početku spolne zrelosti. Kada se vidi da je dječak spreman, majka djeteta, ili najbliža rođakinja, donosi konačnu odluku hoće li dječak ići na iskušenja ili ne. Sama ceremonija razlikuje se od plemena do plemena, ali se općenito može podijeliti u nekoliko faza:
Otimanje
Dječake se na dramatičan način odvaja od majki. Uvjeravaju ih da će se susresti sa snagom iz Vremena snova koja će ih usmrtiti, ali i ponovno vratiti u život. Prema mitu, Daramulun, božansko biće koje je nepoznato ženama i neiniciranima, u davna je vremena ubijao dječake, komadao ih, spaljivao i konačno vraćao u život, ali s jednim zubom manje. Majke i rođakinje preklinju muškarce da ne odvode dječake, plaču, čupaju kosu i zapomažu: “Veliki duh će pojesti našu djecu”. U mnogim plemenima one su doista uvjerene da će im dječaci umrijeti. U ovoj je fazi jako važno da se dječaci suoče sa strahom od smrti.
Ceremonija se odvija daleko od glavnog mjesta boravišta plemena, na posebno pripremljenom mjestu koje kroz ceremoniju postaje sveti prostor. Dječake se oboji krvlju koju su dali stariji inicirani, čime se simbolički označava njihovo ponovno rođenje. Oni koji vode ovaj dio ceremonije premazani su glinom i bojama, te prekriveni perjem; oni predstavljaju one koji su mrtvi za svijet u kojem dječaci žive. Tijekom ove faze dječaci ne jedu, jer se smatraju ritualno mrtvima. Drži ih se u stanju između sna i budnosti kako bi bili maksimalno prijemčivi za ono što im se govori. Sat za satom, od večeri pa do zore, dječacima se kroz pjesmu i stihove najavljuje da će spoznati stvarnost o kojoj ni po koju cijenu ne smiju govoriti onima koji nisu inicirani. Od tog dana oni će sudjelovati isključivo u životu muškaraca.
Putovanje
Put koji prolaze iskušenici i njihovi čuvari je put kojim su prema vjerovanjima kročili njihovi mitski preci. Na tom putu iskušenici upoznaju sveta mjesta, a čuvari im prenose plemenske mitove i legende, upoznaju ih s moćima koje imaju vračevi, uče ih plesovima i upućuju u njihove dužnosti prema plemenu. Ova faza inicijacije, koja može potrajati i nekoliko tjedana, ima i praktičnu stranu – obnavljanje starih veza s drugim plemenima. Uspostavljaju se nove veze, razrješavaju se stari sporovi, dogovaraju se razmjene. Na taj način dječaci upoznaju svoju širu obitelj i područje kojim će putovati tijekom svog života. Kod svakog susreta s širom rodbinom, skupini se pridružuje još po netko.
Obred obrezivanja
U ceremoniji inicijacije posebno mjesto zauzima obred obrezivanja. Pripreme su složene i dugotrajne jer dolazi veliki broj ljudi iz svih rodova – osim samih sudionika ceremonije, dolazi i veliki broj posjetitelja. Rođaci se ponovno susreću, razmjenjuju se hrana i ceremonijalni pokloni, pleše se i slavi. Tijela sudionika i odjeća koju nose svaki se dan drugačije ukrašavaju.
Obred je važan zato što upravo on predstavlja dječakovu simboličku smrt. Iskušenika muškarci drže na štitu, a dječakov djed kruži oko tog živog oltara i razgovara s dječakom, ohrabruje ga i prati njegovo stanje. Prije samog čina obrezivanja djed stavlja dječaku bumerang u zube kako bi lakše podnio bol. Tijekom cijelog obreda čuje se duboki brujeći zvuk bullroarera, obrednih instrumenata čiji se zvuk poistovjećuje s glasom božanskog bića. Nakon obrezivanja koje se obavlja oštrim nožem od kvarca, dječaka se stavlja u klečeći položaj, a sudionici započinju ples. Dječaku se objašnjava mitsko porijeklo bullroarera i tada mu djed daje dva bullroarera kako bi ubuduće mogao komunicirati s duhovima. Objašnjava mu se da je djetinjstvo sada iza njega, i ukoliko se nađe u opasnosti, ne smije više zazivati svoje roditelje već pomoć treba tražiti od duhova. Veza s roditeljima time se formalno prekida – dječak je umro da bi se rodio muškarac.
Samoća
Tijekom sljedećih dana, dok još traju različite ceremonije, dječaci su sami i međusobno smiju komunicirati samo znakovima. Njihove rane zacjeljuju, a rođaci koji su ih simbolički usmrtili sada dolaze do rodbine dječaka radi izmirenja.
Povratak
Nakon nekoliko dana privremeni tabor u kojem se odvijala ceremonija se rasprema. Mora biti uklonjen svaki trag kako žene i djeca i drugi neinicirani ne bi ništa saznali o samoj ceremoniji. Noć prije povratka u glavni tabor plemena, dječaci provode budni, gledaju ples u kojem na kraju i sami sudjeluju. Glave su im iznad pročišćavajućeg dima, a na nevidljive zle duhove iznad njihovih glava bacaju se bumeranzi.
Sutradan se dječaci pojavljuju u glavnom taboru, kod svojih majki, i premda je prošlo relativno malo vremena, dječak se vraća kao muškarac. On sada ima drukčiji doživljaj stvarnosti i spreman je prihvatiti odgovornosti koje od njega traži društvo. Njegova se majka mora pomiriti s time da njenog djeteta više nema i da su odnosi između njih izmijenjeni.
Zaruke
Još jedan važan dio obreda inicijacije su zaruke. One se događaju nakon obrezivanja. Dječak drži koplje i klečeći ispred djevojčice, svoje buduće supruge, daje obećanje da će ubuduće loviti za njene roditelje. Iako će proći više godina do samog vjenčanja, budući da je prethodni odabir vjerenika dugotrajan i pažljiv, on je najčešće i konačan.
Nakon ove prve inicijacije, uslijedit će druge. Proces inicijacije se nastavlja.
Daljnje inicijacije muškaraca
Inicijacije koje slijede otvaraju muškarcu put prema nevidljivom. On tada prihvaća viši i suptilniji dio odgovornosti za održavanje harmonije Vremena snova. Ove inicijacije prate različiti obredi: subincizija, samoranjavanje (najčešće na bedru), vađenje zuba, odstranjivanje dlaka s lica i drugi. Prilikom ovih obreda iskušenik se nalazi u stanju neke vrste transa tako da praktički ne osjeća bol.
Nakon ovih obreda slijedi period izolacije i introspekcije u kojem iskušenik treba pronaći nadahnuće i izraziti se pomoću umjetnosti kao što je slikanje.
Jedna od priča vezanih uz aboridžinske šamane govori o tome kako jedan šaman, da bi pronašao novu pjesmu ili ples, treba otići iz tabora kada počne kiša te tražiti jezero ili bunar pokraj kojeg je udario grom. Tamo mora zaroniti i ostati pod vodom sve dok ne pronađe novu pjesmu ili novi ples. Za razliku od nekih drugih arhajskih kultura, kod Aboridžina s duhovima komuniciraju svi, ne samo šamani. Ujutro, odmah nakon ustajanja, Aboridžin odlazi u prirodu kako bi pronašao pjesmu kojom će ispjevati svoj san od prethodne noći.
INICIJACIJA KOD ŽENA
Inicijacije kod žena vezane su uz biološke promjene tijela (početak menstrualnog ciklusa, trudnoća i porod). Ove inicijacije su jednostavnije od inicijacija muškaraca. Djevojčice nemaju dugotrajne pripreme i iscrpljujuće obrede kao dječaci, jer Aboridžini smatraju da su žene po svojoj prirodi puno bliže misterijima života. Od dječaka se razlikuju i po tome što su njihove inicijacije individualne: s pojavom prve mjesečnice djevojčica odlazi iz glavnog boravišta plemena na mjesto koje su za nju pripremile njena majka i baka. Tu provodi od nekoliko dana pa do nekoliko mjeseci, dobivajući upute vezane uz spolnost i brak. Uči ih se prepoznavanju i upotrebi ljekovitog i jestivog bilja. Nadalje, uči ih se doći u posebno stanje u kojem će moći na poseban način osluškivati prirodu. Aboridžini, naime, vjeruju da duhovi, odnosno mitski preci koji su stvorili svijet u Vremenu snova, svoje poruke prenose preko ptica i drugih bića iz prirode.
Drugi dio ceremonije je obredno kupanje koje simbolizira pročišćenje. Djevojčica, sad već djevojka, dolazi na mjesto gdje je čekaju starije djevojke s kojima provodi dan u kupanju i razonodi. Treći dio ceremonije je vjenčanje. Sama ceremonija nije osobito spektakularna, a do početka zajedničkog života dvoje mladih ljudi proći će još dosta vremena. U posljednjoj fazi ceremonije djevojka dobiva štap kojim može slobodno tući bilo koga tko joj se zamjeri – bez straha od posljedica.
Nema detaljnijih podataka o inicijacijama kod djevojaka jer antropolozima, koji su u početku uglavnom bili muškarci, nije bio dozvoljen pristup takvim ceremonijama. Općenito, žene su inicirane u umijeća liječenja i proricanja. Muškarci nikada ne dovode u pitanje njihov autoritet na tom području.
BULLROARER
Tundun, churinga, tjurunga, burliwarni, ngurrarngay, muypak,… nazivi su različitih aboridžinskih plemena Australije za instrument koji su Englezi nazvali bullroarer. Radi se o drvenom instrumentu zaobljenih krajeva, dužine 30-40 cm, koji oblikom podsjeća na ribu. Kroz rupicu na jednom kraju instrumenta provučen je tanji konopac. Kada ga se vrti u krug velikom brzinom nastaje neobičan zvuk koji podsjeća na brujanje. Aboridžini taj zvuk nazivaju “poziv”.
Za Aboridžine je to sveti predmet koji se koristi pri inicijacijama muškaraca, pri sahranama, za prizivanje kiše i vjetra. Također se koristi u lovu i za komuniciranje na daljinu. Njegov je zvuk opomena ženama da se u blizini odvija ceremonija kojoj ne smiju prisustvovati. Žene, djeca i neinicirani dječaci te stranci ne smiju ga vidjeti. Njime barataju isključivo muškarci u ceremonijalne svrhe, a samo su oni najmudriji među njima mogli razumjeti što posredstvom bullroarera poručuje “glas” iz Vremena snova.
Neka plemena smatraju da zvuk bullroarera predstavlja glas Dugine zmije koja je najvažnija od božanskih predaka i simbol je veze između duhovnog i materijalnog svijeta. Druga pak drže da je taj zvuk glas mitskog bića Daramuluna, i da se pravi bullroarer može napraviti samo od drveta koje sadrži njegov duh, a takvo drvo je obično ono pogođeno gromom.
Iako se danas uglavnom vezuje uz Aboridžine, pronađen je širom svijeta, u sjevernoj i južnoj hemisferi, na svih pet kontinenata, u arhajskim kulturama Europe, Azije, Polinezije, Indijskog potkontinenta, Afrike, Amerike, Egipta, ali i kod Inuita sa sjevera Kanade. Starost bullroarera pronađenih u Anatoliji procjenjuje se na 6500 godina.
Njegova je upotreba uvijek ceremonijalna. U Grčkoj se ovaj instrument nazivao rhombus i koristio se u dionizijskim misterijima. Pleme Navajo naziva ga tsin di’ni, a njime su rastjerivali zle duhove i bolesti. Za Dogone je zvuk ovog instrumenta, nazivaju ga po, glas njihovih predaka.
Znanstvenici su otkrili da ovi instrumenti, osim već poznatog brujanja, stvaraju i infrazvuk – zvuk koji je zbog svoje niske frekvencije nečujan ljudskom uhu. Prirodni izvori infrazvuka su potresi, grmljavina, vodopadi i drugo, a umjetni vjetro-turbine, strojevi poput automobila, zrakoplova, itd. Infrazvuk se prostire na velike udaljenosti – posebno niz vjetar – pa neke životinje, kitovi i slonovi na primjer, međusobno komuniciraju infrazvukom.
Zanimljivo je da se frekvencijsko područje infrazvuka podudara s frekvencijskim područjem moždanih (elektromagnetskih) theta i alfa valova. Theta valovi (5 – 8 Hz) vezuju se uz meditativno, a alfa valovi (8 –13 Hz) uz duboko opušteno stanje. Istraživanja pokazuju da upravo infrazvukovi stimuliraju širok spektar euforičnih i halucinogenih stanja.
Postavlja se pitanje nije li učinak bullroarera više od simboličkog, osobito ako se uzme u obzir nevjerojatna ujednačenost oblika i ceremonijalne uloge ovog jednostavnog i neobičnog instrumenta kod prostorno i vremenski vrlo udaljenih kultura.
Osnovni motiv svake inicijacije jest iskustvo smrti i simboličko uskrsnuće. Brahmanska izreka kaže: “Čovjek je ustvari nerođen. Rađa se kroz žrtvu.” Istinski čovjek se ne postaje rođenjem, on mora biti ponovo rođen, ali ovaj put u svijetu duha, svijetu bogatom smislom.
Naše moderno društvo više ne poznaje inicijaciju kao kulturnu instituciju. Danas je egzistencija čovjeka gotovo potpuno svedena na linearno povećanje materijalnog blagostanja, no takvo je blagostanje prečesto tek paravan za stvarno duhovno siromaštvo. Međutim, potreba za inicijatskim iskustvom, iako prikrivena, prisutna je i u modernom čovjeku. Planetarna popularnost filmova i knjiga o junacima koji prolaze kušnje vlastite hrabrosti razotkriva ovu podsvjesnu potrebu da život dobije jednu drugu dimenziju.
Autor: Ivica Rosić[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]