Tlingiti, Indijanci jugoistočne obale Aljaske, tradicionalno ribolovci, lovci i sakupljači plodova, razvili su jedinstvenu vrstu tkanja poznatu kao chilkat tkanje. Smatra se da je sama tehnika tkanja proizašla iz starije tehnike pletenja košara, a posebnost mu je u tome što se koriste niti cedrove kore i vuna američke planinske koze.

Tkanje je dobilo ime po rijeci Chilkat uz čije su se ušće nalazila tlingitska sela u kojima su nekada nastajali najljepši primjerci ceremonijalnih ogrtača. U izradi ogrtača sudjelovali su i muškarci i žene. Muškarci su definirali uzorak i pribavljali kozje krzno od kojeg se radila pređa, dok su žene sakupljale cedrovu koru, pripremale pređu i tkale.

8-Cheryl-weaving_600x467Osnova se radila od niti unutarnje cedrove kore oko koje bi se omotala nit kozje vune, dok se potka radila od dvije niti kozje vune. Tradicionalne boje korištene u tkanju bile su žuta, crna i zelenkasto plava, te prirodna boja nebojane vune. Tkalo se na vrlo jednostavnom vertikalnom razboju, izrađenom od samostojećeg drvenog okvira s čije su poprečne stranice niti osnove slobodno visjele, a pri dnu su bile opterećene kamenjem radi postizanja napetosti niti. Postupak tkanja bio je vrlo složen, jer se radilo isključivo prstima, pa je za izradu jednog ogrtača bilo potrebno do godinu dana. Kako su chilkat ogrtači bili namijenjeni poglavicama koji su ih nosili tijekom potlača, “ceremonije darivanja”, ali i u drugim obrednim prilikama, njihovoj izradi posvećivala se posebna pažnja pa su ih radile samo žene visokog roda.

Gusti apstraktni uzorci tkanja odražavaju njihova arhajska vjerovanja i najčešće predstavljaju simboličke prikaze različitih životinja – duhova zaštitnika klana. Naime, tlingitsko je društvo bilo podijeljeno u rodove (Gavran, Orao, Vuk), koje se dijelilo u mnoštvo klanova, a klanovi u kućanstva. Svaka od tih grupa i podgrupa nosila je naziv prema životinji čiji su duh imali za totem. Ta ista simbolička obilježja magijske snage koja nalazimo na tkanju, nalaze se i na totemskim stupovima, kanuima, posuđu za ceremonijalne prigode, nakitu, itd.

Zanimljivo je da su komparativna istraživanja u drugoj polovici XX. stoljeća pokazala da chilkatski uzorci na neki način “rezoniraju” s uzorcima ogrtača jedne druge stare kulture, s druge strane Pacifika. Istraživači kažu da se radi o kulturnim paralelama između Ainua s Hokaida i starosjedioca sjeverozapadne pacifičke obale. Povjesničarka komparativne umjetnosti Chisato O. Dubreuil smatra da su svi stari narodi sjevernog Pacifika dijelovi proširene obitelji, a Aleutski arhipelag (više od tristo malih otoka smještenih između poluotoka Aljaske i Kamčatke) transpacifički put razmjene između Ainua, Aleuta i Tlingita. Umjetnosti obiju kultura, Ainua i Tlingita, djeluju poput jeke glasa iz dubina vremena koji ni jedan od tih naroda nikada nisu zaboravili, kaže Dubreuil.

U naše je vrijeme vještina chilkat tkanja gotovo potonula u zaborav; posljednja tkalja, tada već devedesetdvogodišnja Jennie Thlu­naut, prenijela je 1984. godine svoje umijeće na nekoliko mladih žena. No, tlingitska je kultura u nestajanju; tlingitskim jezikom danas go­vori samo tristotinjak ljudi u SAD-u i njih stoti­njak u Kanadi. Tako je chilkat tkanje tek zanimljiv podsjetnik na jedan davni i drugačiji svijet.

Autor: Dunja Rosić