Pojam mudrosti duboko je ukorijenjen u ljudskoj povijesti. Mudrost se smatrala vrlinom u svim velikim filozofskim i religijskim tradicijama, od Pitagore do Platona, Aristotela i Konfucija, od kršćanstva do judaizma, islama, budizma, taoizma i hinduizma. No, iako rasprave o mudrosti potječu još iz ranih dana čovječanstva, čini se da se tek sredinom osamdesetih godina pojavilo prvo eksperimentalno istraživanje o mudrosti, s objavom Berlinske paradigme opće mudrosti. Međutim, u posljednjih nekoliko godina broj istraživanja o mudrosti uvelike je porastao, a 2016. godine Sveučilište u Chicagu pokrenulo je Centar za praktičnu mudrost, gdje je mudrost postala “tema ozbiljnog proučavanja i znanstvenog istraživanja”.
Mudrost počiva na mnogim stupovima, a njezina je priroda toliko duboka i bogata da ju je vrlo teško definirati. No, općenito se povezuje uz dobro prosuđivanje i razumne izbore, empatiju i dobrohotnost, poznavanje samog sebe i sposobnost promatranja sebe, širu perspektivu i poimanje dugoročnih posljedica, ravnotežu između osobnog interesa i općeg dobra, naglašavanje svrhe umjesto užitka, uvid u uzroke stvari i, kao što je rekao Aristotel, znanje o tome kojim je ciljevima vrijedno težiti.
Zanimljivo je razmotriti otkud odjednom toliko obnovljeno zanimanje za mudrost. Ursula M. Staudinger, njemačka psihologinja i profesorica sociomedicinskih znanosti i psihologije na Sveučilištu Columbia, smatra da to ima veze s većim pluralizmom u društvu i činjenicom da nam viši životni standard pruža više životnih mogućnosti. Do početka XX. stoljeća život je bio mnogo jednostavniji i nismo imali toliko izbora. Danas smo suočeni s više mogućnosti u svakom pojedinom aspektu života i prirodno je da tražimo neki vid smjernica za donošenje ispravnih odluka.
Istovremeno, globalizacija je znatno zbližila različite kulture s vrlo različitim sustavima vrijednosti, što znači da su tradicionalni okviri života dovedeni u pitanje i više ne mogu pružiti sigurne putokaze. Jedna od reakcija na ovo povećanje neizvjesnosti i neodređenosti je fundamentalizam, pokušaj povratka jasnim, crno-bijelim i jednostavnim pravilima.
Drugi odgovor na taj isti problem našeg postmodernog vremena je potraga za mudrošću, a jedan od njezinih atributa upravo je sposobnost sagledavanja različitih gledišta i stvaranje sinteze.
Drugi aspekt našeg modernog vremena je što se povećanjem znanja i tehnoloških mogućnosti naša moć djelovanja i utjecaj naših radnji također povećavaju do te mjere da sada možemo nanijeti i mnogo više štete. Isaac Asimov je jednom rekao da je “najtužniji aspekt sadašnjeg života to što znanost skuplja znanje brže nego što društvo prikuplja mudrost”.
Suvremeni britanski filozof Nicholas Maxwell misli na isti način. Velik dio svog radnog vijeka posvetio je isticanju važnosti mudrosti te hitne potrebe da se nauči kako dosegnuti mudrost. Iz tog je razloga 2003. godine osnovao Prijatelje mudrosti (Friends of Wisdom), međunarodnu skupinu ljudi koji se slažu s idejom da bi akademsko istraživanje trebalo pomoći čovječanstvu da stekne više mudrosti.
Na internetskoj stranici društva piše: “Trebamo revoluciju ciljeva i metoda akademskog istraživanja. Umjesto da dajemo prioritet potrazi za znanjem, moramo se posvetiti traženju i promicanju mudrosti racionalnim sredstvima, mudrosti kao sposobnosti da se shvati što je u životu vrijedno, za nas i za druge, mudrosti koja tako uključuje znanje, ali i mnogo više od toga. Osnovni zadatak trebao bi biti pomoći čovječanstvu da nauči stvoriti bolji svijet. Stjecanje znanstvenih spoznaja odvojenih od onog osnovnog zanimanja za mudrost, kao što je to trenutno slučaj, opasno je, štetno i iracionalno.”
Autor: Sabine Leitner
S engleskog prevela: Helena Marković
