Naše vrijeme svjedok je mnogih psiholoških bolesti, a među njima su brojne krize neodlučnosti i neslaganja među ljudima. Mnogo je onih koji dopuštaju da im život teče u neprestanoj tje­skobi koja proizlazi iz toga jer ne znaju niti što treba, niti kako to treba činiti da bi rezultati bili djelotvorni.

Među njima su i oni koji se, da bi popu­nili ovu prazninu, upuštaju u mnoštvo različitih aktivnosti u nadi da će upravo one dati smisao njihovom životu. U učenju ili radu oni traže spas od okolno­sti koje, bez ikakve sumnje, imaju porijeklo u njima samima. Svaka praktična aktivnost nema vrijednost ako onaj koji je nastoji ostvariti ne poznaje motive svog djelovanja.

Uvijek se moramo pitati zbog čega i kamo.

MeditationDSG_Budha i mobitelZašto moramo poznavati istinsku korisnost onoga što radimo? Sve ono čemu je svrha popuniti prazninu ili izbjeći tjeskobu, ne može nam dati željene rezultate. Kad jednom završi razdoblje koje smo umjetno ispunili samo zato da bismo pobjegli od sebe, nespokojstvo i nesklad ponovno će se vratiti. Netko može povjerovati da je pogrešno odabrao, da se posvetio pogrešnim aktivno­stima, i nastaviti tragati dalje ne bi li ispravio pogrešku, no ubrzo će otkriti da se ponovno našao u istom psihološkom stanju. Okrivljuju se oni koji nas podučavaju, društvo koje ne daje sadržaj mnogim poslovima koje bismo mogli obavljati. Ali, iako ponekad ovo može biti istina, krivica je uvijek u onome koji, ne znajući zbog čega nešto čini, ne zna ni što želi postići.

Zbog čega želim znati više, postati bolji iznutra, rasti u duši, vladati nekom materijom da bih je primijenio u konkretnim poslovima, pomoći drugima? Ili, naprosto, zaraditi novac, kupiti stvari koje trebam, moći putovati…? Zbog čega? Ovo pitanje ne smije izostati, ali ne smije izostati niti odgovor koji se ne svodi samo na: “Da bih ispunio vrijeme.” Smisao naših djela mora uvijek biti praktičan, primjenjiv, moramo imati osjećaj da time možemo ispuniti pra­znine i potrebe svijeta i nas samih.

Kada se krećemo, moramo imati označen pravac, jasno i dobro označen smjer pred sobom. Ono “zbog čega” daje nam svrhu, cilj, smisao, a “kamo” nam pokazuje korake koje trebamo napraviti da bi nas doveli do željenog cilja i osjećaj s kojim ih trebamo proći. Bez usmjerenja, postoji opasnost da će se naša djelovanja raspršiti u praznini prostora i vremena, pojačavajući na taj način tjeskobu zbog toga što ne možemo ostvariti konkretne ciljeve. Tko zna “kamo”, taj utvrđuje i “kako” do toga doći, jer znati konačnu točku znači biti u stanju pronaći i odgovarajuća oruđa kojima ćemo raditi.

Sve nas pritišće žurba, vrijeme koje klizi poput pijeska među prstima, tisuću stvari koje treba napraviti u jednom danu, a ne znamo kako ni u kojem trenutku ih uključiti. Onaj tko hoće puno toga napraviti, a ne zna raditi uz smiren duh, na kraju ne napravi ništa ili to napravi loše, polovično, uzrokujući nezadovoljstvo kod drugih, ali i kod samoga sebe.

Potrebno je, dakle, pokušati uspo­stavljati unutarnji mir. Ali, ne u trenu­cima užurbanosti, već upravo suprotno, kad se nalazimo u stanju relativne smirenosti. Moramo dobro usvojiti ono što doživljavamo u tim trenucima, prepoznati to da bismo to voljno ponovili, na početku bez situacije užurbanosti, da bi konačno, kad se stvari ubrzaju, znali pribjeći ovom miru koji smo po­stigli kroz mnoge pokušaje i s puno strpljenja. Važno je zapamtiti da se kvaliteta duševnog mira osvaja u trenucima smirenosti, kad možemo cijeniti vrijednost ovog stanja svijesti. Kasnije ga možemo primijeniti kad se zbivanja razmašu.

Isto se događa i s potrebnom smirenošću usred velike gužve, mno­štva ljudi koje nas ponekad guši, usred previše zvukova i buke, ljudi koji nas ometaju, usred desetaka pitanja koja izviru istovremeno od onih koji odmah očekuju i odgovore, usred nepoželjne glazbe i tolikih drugih okolnosti koje ne možemo izbjeći.

Tko se prepusti ovakvoj situaciji, uskoro će opaziti kako ga obuzima histerija i moguće je da će njegove reakcije postati naprasite, da će izgubiti kontrolu nad svojim idejama, svojim emocijama i da će sebi onemogućiti ­ispravno i brzo djelovanje. Usred gužve, potrebno je postići trenutak mira. Ali to se ne postiže tako lako.

Ponovimo još jednom, željenu smirenost potrebno je pokušati postići prije i izvan ovih žarišta nemira. Treba vježbati više puta postizanje unutarnjeg mira, učiniti da nam on postane prijatelj, znati ga primijeniti u različitim prilikama, sve dok njime ne ovladamo kao vlastitim rukama. Jedino tako, s ustrajnošću koja mora biti naša karakteristika, bit će moguće djelovati smireno unatoč tome što ­izvana – ili iznutra – bjesni oluja.

Autor: Delia Steinberg Guzmán
Predsjednica Međunarodne organizacije Nova Akropola