Ono što razlikuje plutajući trupac od lađe koja je napravljena od istog drveta jest to što lađa ima vesla i može ploviti protiv struje.
N. Sri Ram

Ove sam riječi čuo od Sri Rama u svojoj davnoj mladosti. Ta rečenica nije bila dio njegovih predavanja, a ne znam niti nalazi li se u nekoj od njegovih knjiga. Iskrsnula je spontano u jednom razgovoru.

Puno sam razmišljao o njoj, a kada je došlo vrijeme da se najviši ideali izraze u školi filozofije na klasičan način, parabola o trupcu i lađi dala je pečat svim mojim razmišljanjima, osjećajima i djelovanju.

Općenito, ljudi su poput trupaca bačenih u rijeku života; isprva suhe i čitave, kasnije mokre i izudarane, nosi ih struja koju su preusmjerili moćnici svijeta…

Veslajući protiv strujeI plutaju tako… sudarajući se u besmislenom nasilju, prljavi i blatni, bez smjera ili sigurnog odredišta, sve dok se ne razlome u triješće i nestanu s površine ove rijeke koja neprestano teče, rijeke za koju ne znamo odakle dolazi niti kamo ide.

Trupci, porušeni, isječeni, nošeni s jedne na drugu stranu, jedva se opiru struji vlastitom težinom! Tamna gomila klizi ljuljajući se u svom neumornom napredovanju, a ipak toliko zamornom. Danju Sunce otkriva tamnu trulež kore, a noću mnoštvo sjena pluta horizontalno dalje i samo iznimno poneki trupac podigne neki svoj dio prema dalekim zvijezdama.

Rijeka trupaca!

Sve ih je više i međusobno se sudaraju, ranjavaju, razbijaju… rijeka trupaca! Koliko sam samo razmišljao o tome!

Ali, tijekom godina naučio sam nešto o gotovo zaboravljenim tehnikama dubljenja čvrstog drveta i kako ga učiniti laganijim… onog drveta od kojega smo svi sačinjeni. Čine ih žustri udarci alatom po površini, a zatim dubljenje užarenim ugljenom, što se stalno ponavlja.

I uz inspiraciju velikih učitelja čovječanstva ovo je iskustvo uvijek bolno i beskrajno dugo. Potrebno je kopati jako duboko do mjesta gdje sebičnost i kukavičluk isprepleću svoje iskrivljeno korijenje, a zbog iluzije vjeruješ kako si i sam trupac te da uništavaš samoga sebe. Ali, ustrajan radnik, vođen vlastitom voljom koja je jača od cviljenja trule materije, nastavlja svoj zadatak.

Malo-pomalo, nekadašnji grubi trupac postupno se pretvara u plovilo. Počinje se nazirati šiljati pramac i ovalna krma. Nekadašnja rana sada je izdubina; glatka posuda duše koja putuje. Od ostataka su načinjena gipka vesla koja će, već prema tome kako će se koristiti, služiti istovremeno za veslanje i kormilarenje. Beskrajnom strpljivošću zaglađuju se grube stranice dok ne postanu lagani i čvrsti bokovi lađe.

BrodI… tako smo napravili lađu!

Gomila trupaca gleda je s mješavinom divljenja i odbojnosti. Izgleda im prazna, drugačija, smiješna, opasna, suvišna. Ali, ona više nije trupac… ona je lađa!

Štoviše, može ploviti protiv struje. To je neoprostivo! Ne slijediti modu, ne mijenjati boju prema blatu kroz koje prolazi? Imati vlastitu boju i ploviti iznad baruštine, jedva je dotičući? Nezamislivo!

A njena čudna posada?

Oni govore da nismo svi isti jer kada bismo to bili, tada bismo svi griješili bez nade u međusobnu pomoć. Govore da u prirodi ne postoji istovjetnost jer to nije moguće niti poželjno. Različitosti čine cjelinu lijepom i lišavaju je dosade i mentaliteta stada. Govore i to da su različite religije samo prilagodbe prostoru i vremenu jedne te iste Poruke; da zbog toga ni jedna od njih nije bolja ili gora od drugih, već da su sve ono što se nalazi izvan jezgre te izvorne Poruke dodali sami ljudi svojim neznanjem i svojom pohlepom i da tako jedni druge oponašaju tisućama godina.

Ova posada tvrdi da ne vjeruje u Boga, već da zna za Njegovo postojanje i da je ono očito. Dovoljno je znati i biti na putu Njegovog otkrivanja.

Kažu da je Duša besmrtna i neiskvarena i čista te da je ne treba poistovjećivati s odjećom i maskama koje povremeno nosi. Kažu da ako postoji opraštanje, ono dolazi nakon iskupljenja prema zakonu akcije i reakcije, te da su ovo mehanički zakoni prirode: onaj koji sije pšenicu uvijek će, prije ili kasnije, žeti pšenicu, a onaj koji je posijao trnje, žet će samo trnje.

Za njih čudo ne postoji samo po sebi, već postoje samo razine znanja. Ono pojavno je sekundarno; babilonski svećenik, koji je očaravao malim umjetnim munjama koje su mu skakale s jedne ruke na drugu, danas bi bio električar. Sveti Patrik bio bi kemičar koji zna što će se dogoditi kada vodom prelijemo bijeli fosfor ili živo vapno.

Posada ovog broda nema potrebu zavaravati druge. Ona traži i nalazi istinu, polako ali sigurno. Svoju snagu usmjerava na vesla i razabire stvari koje ostali ne vide, zato što vesla protiv struje. Ona putuje rijekom uzvodno prema njenim čistim i netaknutim izvorima. Duša im je puna entuzijazma, uživaju u smijehu i lijepim stvarima.

Smetaju im kakofonični zvukovi, a gode lijepe Straussove melodije, Wagnerove katedrale svjetla i sjene i Mozartove intimne sonate. Oni se ne pretvaraju da vide nešto više od zbrke nosova, očiju i repova na slikama modernista, te više voli hodati po snijegu s Goyom, gledati siva Velasquezova neba, biti zadivljeni kristalnim suzama El Greca ili se izgubiti u fantastičnim ulicama među oslikanim zidovima Pompeja.

Ne vjeruju da su droge nešto dobro jer oni koji ih zloupotrebljavaju, pretvaraju se u izopačene zvijeri koje pljačkaju i ubijaju da bi ih se domogli. Ne zabavljaju ih razularene bučne pijanke.

Vjeruju u harmonični i vitalni red koji nadilazi slijepi mehanizam programa koje su drugi izradili. Vjeruju u slobodu i da ljudi moraju cijeniti i poštovati slobodu drugih. Vjeruju u volju, dobrotu i pravdu te da je svijet bez ovih vrlina poput blata koje se mora oblikovati u nešto skladno, savladavajući u tom procesu otpor grube materije. Vjeruju u novi i bolji svijet, ali da bi se on pojavio na horizontu, potrebno je mnogo dobrih i novih veslača. Oni koji se slabostima i jadikovkama prepuštaju rijeci života, neizbježno se primiču vlastitom fizičkom, psihičkom i mentalnom slomu.

Vjeruju u znanost u službi čovjeka, životinja, biljaka, a iznad svega u službi planeta u globalnom značenju ove riječi jer je on naša kozmička kuća, a mi ga uništavamo i remetimo mu ravnotežu. Vjeruju da stare i beskorisne strukture, koje zaudaraju po truleži, sasušena trupla koja pokreću svoje udove pomoću galvanske snage novca i moći u zastrašujućoj simulaciji života, treba, u prirodnoj obnovi života, zamijeniti mlađim i jačim strukturama, bez kompleksa i ograničenja. A iznad svega… članovi ove posade vjeruju u sebe i u lađu koju su stvorili.

Kad počnu putovati uzvodno rijekom života, mnogi ljudi mladog srca i budnog uma počet će djelovati i pretvarati trupce u lađe, i spoznat će čudesnu duhovnu avanturu veslanja protiv struje.

Autor: Jorge Angel Livraga