Iz godine u godinu otkrivamo da dani ostaju manje-više isti te da su rješenja naših sukoba, kao i veća radost, rezultat naših vlastitih odluka i postupaka.
Dakako, nije lako donijeti odluku kad pred sobom imamo više mogućnosti… ili nijednu. Niti je lako pronaći radost ako ne cijenimo male stvari, koje zapravo mogu donijeti puno zadovoljstva.
Donijeti bilo kakvu odluku, koristeći snagu koju nosimo u sebi, bolje je nego ostati nepomičan. Možda ćemo odabrati pogrešnu opciju, ali barem znamo da to možemo ispraviti – a to je već puno. Isto se događa s malim stvarima koje, zbog toga što ih smatramo beznačajnima, gube snagu kojom nas mogu uzdići; međutim, ne postoji ništa beznačajno za oči koje mogu vidjeti.
Ne možemo poreći da, na ovaj ili onaj način, ljudi proživljavaju teške trenutke gdje god se nalazili. Uvjerena sam da čak ni oni koji uživaju veliko bogatstvo ne mogu pobjeći od ljudske boli, ona je snažnija od bilo kakve nestašice. Ali ne bismo smjeli postati ravnodušni, kao ni opravdavati svoje pogreške pripisujući ih teškim vremenima u kojima živimo. Uistinu postoji ogromna konfuzija u svim aspektima života; teško je pronaći siguran put; navikli smo se više kritizirati negoli biti konstruktivni.
Konstruktivnost podrazumijeva razvoj ljudskog bića, koji je nemoguć bez temelja. Možda je najveće siromaštvo, ono koje nas pogađa više od svega, nedostatak moralnih temelja. Pod izgovorom slobode, koju ne znamo uvijek koristiti, dopuštamo si da nas obuzmu oni trenutačni prohtjevi koji sa sobom nose prokletstvo vječne neutaživosti. Sve je u redu, sve je moguće, sve ima smisla dok god nas zabavlja i čini da zaboravimo nutarnju prazninu s kojom se ne želimo suočiti. Živimo ovisni o društvenim medijima; oni nam mogu biti korisni, ali nas odvajaju od nas samih i od drugih. Što više mislimo da smo bliži jedni drugima, to smo udaljeniji. Da, komuniciramo, ali sebičnost je vrlo velika, a nedostatak snage koju u nekim situacijama osjećamo čini da postajemo nesposobni za svaku vrstu suživota.
Moramo pronaći način da obogatimo svoje dane, da obogatimo svoj život, da se istinski povežemo s onima koji nas trebaju. Da bismo to postigli, moramo početi svojim nedaćama pridavati njihovu stvarnu dimenziju; nisu sve one toliko značajne koliko se čine, a ni tako nerješive kao što mislimo. Dovoljno je pogledati koje nesreće trpe drugi, a možemo ih olakšati, i to ponekad vrlo malim stvarima, počevši od onih koje izgledaju beznačajne, a obično su najvrjednije.
Što se dogodilo s osjećajem bratstva? Što se dogodilo s našim osmjesima i našim otvorenim rukama? Zašto toliko ističemo nasilje, koje očito postoji, a ne dobrotu pomoću koje svi možemo živjeti zajedno? Zašto si dopuštamo da budemo zarobljeni zabludama, neiskrenošću, nedostatkom zdravog razuma, vlastitom koristi? Zašto zatvaramo oči pred onima koji čekaju malo solidarnosti?
Treba nam malo više moralnosti. Potrebno nam je nešto tako jednostavno kao što je biti dobar i dobrohotno gledati na druge. Svi znamo duboko u sebi što je dobro, ali to ne prakticiramo jer nema ekonomsku vrijednost ili prestiž. Zar vrline ne koriste i onima koji ih žive i onima koji ih okružuju?
Svatko od nas može posaditi jedan cvijet, svatko od nas može učiniti nešto pozitivno, svatko od nas može biti bolji.
To nisu samo želje. Ako o njima možemo govoriti i pisati, to je zato što postoje. Oživljavanje moralnih vrijednosti dobra je prilika da se ožive neka drugačija vremena. Neka nas nitko ne liši ove posebne prilike da darujemo nova i bolja vremena sebi i drugima.
S engleskog prevela: Sanja Matić
Autor: Delia Steinberg Guzmán
