Svi mi sanjamo o besmrtnosti. Kao da nesvjesno znamo da nas ništa manje ne može zadovoljiti. No miješamo je s beskrajnim životom koji ne bi bio ništa drugo do izvor novih patnji. A upravo nas vječnost poziva i čeka. Iskreno govoreći, tko se od nas ne boji smrti? I oni najobrazovaniji, najduhovniji i najreligiozniji, oni koji se bave filozofijom i traže ezoterijske ključeve zako­na života, i oni pred smrću osjećaju poštovanje pomiješano sa strahom, pred tim krajem ciklusa koji označava važnu promjenu, neku drugu etapu, nešto što ne poznajemo ili što je naša svijest, uronjena u iskustva tjelesnog, zaboravila. Da možemo, poštedjeli bismo se smrti i s veseljem je zamijenili za vječan život pun sadržaja koji vrijedi živjeti. Da možemo živjeti vječno, za­uvijek inkarnirani u tijelu, očito da bismo uklonili starost. Zašto živjeti ako moramo tr­pjeti nemoć i propada­nje naših sposobnosti koje sa sobom donosi starost? Uklonili bismo bolest, žalost, razočaranje, ratove i zločine, malodušnost, nevjeru, laž… toliko stvari… Jednom rije­čju, uklonili bismo bol i opet tražili beskrajan život u kojem svakojakim užicima i zadovoljstvima isto tako nema kraja.

Strah od smrti i nezasitna želja za vječnim životom prastara je stvar. U svakom od nas spava biće puno strepnje da živi, a da nad njim ne lebdi strašna sjena smrti, biće koje predosjeća vječnost… …No, nije dobro živjeti vječno pod ovim okolnostima. Dobro je živjeti vječno ako se znamo ispuniti idejama koje podnose udare vremena, ako se možemo uzdići do vječnosti.

Taj strah od smrti, odnosno ta nezasitna želja za vječnim životom, prastara je stvar. U osvit civilizacija koje poznaje naša kronološka povijest, kod Sumerana koji su živjeli na području današnjeg Perzijskog zaljeva, postojao je mitski heroj – mitski? – pod imenom Gilgameš. On postaje heroj u trenu kad pobijedi smrt i nadiđe sebe kao čovjeka. Gilgameša priznaju bogovi i on postaje besmrtan. Možda zbog iznimne radosti ili možda zato što to pravila nisu dopuštala, on nije uspio zatražiti od bogova da mu vječni život bude popraćen vječnom srećom. Od tada je za Gilgameša počelo – a ne znamo je li i završilo – dugo puto­vanje kroz vrijeme popraćeno najnevjerojatnijim patnjama: smrt dragih bića, rušenje gradova i civilizacija, nestanak svega što voli… A cijelo to vrijeme on ostaje nepromije­njen, svijesti otežale od tolikih iskustava koje ne može zaboraviti. Vjerujem da je Gilgameš nakon pustih godina poželio umrijeti – kako bi se odmorio, kako ne bi više mislio samo o jednom vijeku, kako bi se radovao tom dugom, oporavljajućem snu koji omogućuje sređivanje iskustava, kako bi izbjegao patnje koje donosi samoća, kako bi bio uz bića i stvari koje je posebno volio.

Pretpostavljam da u svakom od nas spava Gilgameš: biće puno želje da živi, a da nad njim ne lebdi strašna sjena smrti, biće koje predosjeća vječnost, ali koje ju ne može drugačije pojmiti nego vezano uz fizičko postojanje. U svakom od nas krije se također i ta tjeskoba koja karakterizira vječnog Gilgameša, potištenog više zbog života nego zbog straha od smrti.

DSG_GilgamesSvakodnevno razmatram predno­sti koje ima beskonačan život u odnosu na mogućnost djelovanja i ostvarivanja vlastitih snova. No svakodnevno, život mi “odnese” nešto drago i ja se pitam do kad bismo mogli podnijeti da, malo po malo, nestaje sve ono što nam predstavlja uzor, arhetip, umjetnički užitak, moralno zadovoljstvo. Tko od nas nema neku najdražu osobu, mislioca, umje­tnika, pjesnika, učitelja kojeg ne bi želio izgubiti ni za što na svijetu? A ipak oni nas ostavljaju…danas jedan, sutra drugi…udaljuju se od ovog kazališta zbivanja i odlaze u nepoznate predjele s one strane.

Ja, čija je sreća godinama bila vezana uz crno-bijelu klavijaturu klavira, patim gledajući sve te glazbenike kako odlaze… ne pitajući me, bez upozore­nja! Boli me kad pomislim da više neće biti ni ploča, ni kaseta, ni instrumenata preko kojih bi oni nastavili sa svojom umjetnošću. Boli me kad znam da one mile plesačice izvode svoje okretne korake posve van onog što moje oči mogu vidjeti. I osjećam se usamljena, iako ima novih, još boljih.

I razumijem Gilgameša. Ne, nije dobro živjeti vječno, s ove strane i pod ovim okolnostima. Dobro je živjeti vječno ako se znamo ispuniti idejama koje podnose udare vremena, ako se možemo uzdići do one vječnosti koju najviše volimo: nepromijenjenog pejzaža, glazbe koja odzvanja bez kablova i uređaja, ljudskih bića s kojima dijelimo važne stvari, živimo uzvišene ideje i osjećaje, potpuno drugačije potrebe, potpuno drugačije fizičke boli koje ublažuju duhovno zadovoljstvo.

Moguće je da mitovi nisu fiktivni i nestvarni kako nas to obično uče. Moguće je da mitovi u sebi kriju nesumnjivo bogatstvo mudrosti ako se potrudimo iz njih izvući dublje značenje. Moguće je da svi mi imamo nešto od tog mitskog u sebi i da to sva­tko od nas živi po svojim mjerilima i na svoj način. Moguće je da u svakom od nas spava neki heroj koji iščekuje da nadiđemo krajnja iskušenja, jedanput doživljenu bol, jedanput proživljenu radost, što donosi razumijevanje zakona života, života i smrti, nerazdvojivih lica jednog te istog novčića.

Iskreno, koliko se god trudili, ne možemo učiniti ništa više: onaj tko je shvatio svijet i zbivanja u njemu, zna o tome puno više nego mi i savršeno razumije razlog svake situacije s kojom se moramo suočiti da bismo se razvili. Koje li nesreće biti vječan poput Gilgameša, a pritom žaliti za smrću!

Koje li nesreće biti vječan, a to ne uviđati!

Autor: Delia Steinberg Guzmán
Predsjednica Međunarodne organizacije Nova Akropola

Iz časopisa Nouvelle Acropole, br. 122
S francuskog preveo Mario Milas