Kako se približava kraj stoljeća, katastrofizam, izgleda, sve lakše i sve više uzima maha; suočeni smo s istinskim fatalizmom koji oduzima energiju i mogućnost da se događaji odvijajaju na odgovarajući način.

Nije prvi put u povijesti da se ljudi osjećaju nemoćnima rješavati ono što ih muči, i mada se o tome nikada javno ne govori, neosporno je da malodušnost i ravnodušnost sve više uzimaju maha.

S jedne je strane obična apatija onih koji sa svojih skro­mnih društvenih položaja ne mogu učiniti ništa. S druge strane, zbog onoga što se treba dogoditi, još je veća obeshrabrenost onih koji znaju da se operira samo pretpo­stavkama, a ne uteme­ljenim tvrdnjama.

Nedostatak odlučnosti da se suprotstavi aktualnoj općoj situa­ciji dovodi do toga da teorije o mogućem kraju svijeta, o velikim katastrofama koje bi nas mogle zadesiti narednih godina, izgledaju sve stvarnije u ljudskoj mašti.

DSG_Mozaik_01Pred takvim stanjem stvari ne treba sjediti i čekati propast ovog ili onog desetljeća, već smireno razmotriti ulogu nas kao ljudskih bića.

Ne odbacujemo u potpunosti utjecaj zvijezda na naš planet i naravno, na njegove stanovnike. Ako je univerzum veliko živo biće usklađenih kretnji, može se pretpostaviti da su svi njegovi elementi povezani i da se kretanje zvijezda odražava na neku drugu vrstu usklađenog kretanja, bilo na Zemlji, bilo među ljudima. S tog gledišta, katastrofe bi se vjerojatno mogle dogoditi jer se one u svakom slučaju već neko vrijeme manifestiraju kako u geološkim kreta­njima, tako i u sve većoj agresivnosti među ­ljudima.

No te katastrofe nisu presudne, niti sa sobom donose kraj svijeta. Povijest bilježi mnoge teške trenutke, kataklizme i previranja, strahove i psihoze od definitivnog kraja, koji su završavali tako da je život nastavio teći dalje, samo su se problemi povećali, i ništa više.

Naš stav mora biti zdrav i odlučan. Kako je rekao car-filozof Marko Aurelije: “Što može zadesiti čovjeka, a da nije svojstveno čovjeku?” Ako se katastrofe i približavaju, znat ćemo se suočiti s njima. I ne samo da ne smijemo očajavati pred tom vjerojatnošću, već naprotiv, moramo prikupiti više energije, više znanja, više snage volje kako bismo dostojanstveno podnijeli sve što se može dogoditi.

Rješenje nije ni katastrofični fatalizam, niti neodgovorni optimizam. Rješenje je jedan oblik uravnoteženog postojanja u kojem će se optimizam očitovati samo pred konkretnim rezultatima, a fatalizam raspršiti pred našom odlučnošću da djelujemo.

Treba znati živjeti za nova vremena.

RAK SEPARATIZMA

Kad smo prije nekoliko godina u našim tekstovima i na predavanjima tvrdili da se približava novi srednji vijek, takvo se predviđanje činilo pretjeranim, gotovo fatalističkim.

Tom smo prilikom također obja­snili da ponavljanje povijesnih ciklusa ne treba shvaćati kao fatalizam ili kao nazadovanje, već da se radi o priro­dnom kretanju života. Kružne i spiralne linije tog kretanja ukazuju na postupan napredak koji dodiruje slične točke, iako na različitim razinama evolucije.

Međutim, ostavimo li fatalizam, kao i svako pretje­rivanje po strani, aktualne činjenice potvrđuju one davne riječi. Brojni današnji pisci i istraživači pojavu srednjeg vijeka tumače kao rezultat posljednjih stoljeća, i vide ga kao putokaz nade i oporavka koji prethodi nekoj mogućoj, nazovimo tako, renesansi.

Brojni pokazatelji govore da se nalazimo u prijelaznom razdoblju naše civilizacije. Među njima je jedan koji nas osobito zanima zbog ozbiljnih poteškoća koje može izazvati ne prepoznamo li ga u njegovoj punoj veličini, a to je separatizam.

Udaljimo li se od političkih značenja koja su njime također obuhvaćena, separatizam je snaga koja prodire u sve oblike ljudskog izražavanja, poput bujice koja teži uništenju svega stvorenog, dovodeći jednu osobu u sukob s drugom, vodeći krajnjem individualizmu koji navodi svako biće da se zatvori u sebe, sa svojom vlastitom “stvarnošću”.

DSG_SkoljkaPojmovi poput slobode, neo­visnosti, autonomije, slobode izra­žavanja, samoodređenja i mnogi drugi, po­staju tako sinonimi procesa separacije. Danas se zemlje dijele na pokrajine i regije koje tvrde da su sasvim autonomne i sposobne za samostalan život. No, taj se proces nastavlja, pa se regije i pokrajine dijele dalje na manja područja na osnovi bilo kakve uočljive razlike. Uskoro će se selo odvojiti od sela pa će se čak i unutar samih obitelji početi uočavati ta napuklina koja će neizbježno dovesti do sukoba gene­racija.

Kada naposljetku čovjek bude sam za sebe i “odvojen” od ostalih, što će se tada dogoditi? Nalazit ćemo se u srcu novog srednjeg vijeka. Svatko će se morati osloniti na samoga sebe po pitanju najjednostavnijih stvari, a svi civilizacijski uspjesi temeljeni na zajedničkom radu i suradnji, nestat će.

Možda je trenutno teško za­mi­sliti svijet bez komunikacija, blokiranih cesta, bez goriva i električne struje; možda nam se čini nemogućim zamisliti osamljene kuće usred polja i velike gradove napuštene zato što u njima nije moguće živjeti… No sve to donosi struja separatizma.

Ipak, kao što su postojali brojni drugi srednji vjekovi, i kao što je čovjek redovito izlazio iz svih njih, isto će se tako ponovno roditi i iz ovog čudnog razdoblja koje ga očekuje. Ali za pono­vno rođenje potrebno je buđenje, nepokolebljivo shvaćanje koje će priznati učinjene pogreške i zamijeniti ih novim pristupima.

Čovjek je društveno biće. Duboki osjećaji koje budi obitelj, narod, domovina, ne mogu se izbrisati iz ljudske prirode. Dovoljno je zdravo ojačati te veze. Dovoljno je osloboditi ovu civilizacijsku biljku od nametnika da bi skorašnji srednji vijek prošao ponad nas poput brzog sna i da bi, nakon kratkog odmora, osvanula moćna i sjajna zora jednog novog svijeta.

Novog, i dakako, boljeg.

SVAKODNEVNI HEROJ
Razmišljanja jednog filozofa
(izvadak iz istoimene knjige)
Autor: Delia Steinberg Guzmán
Predsjednica Međunarodne organizacije Nova Akropola