Svakog filozofa, koliko god bio malen dio puta koji je prošao u osvajanju mudrosti, karakterizira njegova sposobnost sanjanja.

Sanjati, u ovom slučaju, nije posljedica spavanja. To znači graditi aktivnu imaginaciju, sličnu oniričkom stanju, ali uz bu­dnu svijest. Takva ima­ginacija omogu­ćuje nam da vidimo stvari koje se nalaze izvan svakodnevnih poslova i izvan sadašnjeg ­trenutka. Pomaže nam da razbijemo vremenske barijere i da odgrnemo “veo” koji stvaraju objekti koji nas okružuju.

Sanjati je način da vidimo napredak u stvarima, vidjeti ih onakve kakve će biti u budućnosti. Nadasve, to je način da vidimo sebe kako djelujemo na primjeren način, kako bi promjene bile djelotvorne.

Sanjati znači osjećati stalno ne­podudaranje sa svijetom, ne zbog čistog hira ili zbog običnog nezadovoljstva nastalog iz nedovoljno kultiviranih osjećaja. Taj osjećaj nepodudaranja ima filozof koji neprestano traži bolji svijet i ne zadovoljava se onime što je postigao. To je zdrava ambicija onoga tko shvaća budućnost kao evoluciju i želi s njom aktivno surađivati. To znači željeti više i bolje za sebe i za ostale ljude, za danas i za sutra.

Sanjati znači osloboditi se osjećaja “običnosti” koji nas opterećuje kad nam život izgleda sveden na najneposrednije potrebe preživljavanja. Nije loše tražiti primjerena sredstva za preživljavanje. Loše je “utopiti se” u sredstvima i izgubiti iz vida ciljeve. Kada sredstva imaju prednost, tada običnost dobiva povoljno tlo za djelova­nje. Kada su glavne odrednice ciljevi, tada se rađa sjaj nastojanja da ih ­ostvarimo.

Ima onih koji miješaju sposobnost sanjanja s luta­njem i razmahivanjem mislima i osjećajima bez smjera i reda u traženju svega i svačega, kada se više bježi od stvarnosti nego što je se pokušava promijeniti.

Lutanje pripada slabim i nesređenim umovima. To je odlična prilika za gubljenje vremena, a da se pritom ne postiže nikakav rezultat.

Da bi sanjali, moramo srediti mental, ideje, ono što nam je poznato i ono što još moramo upoznati, ono što možemo učiniti i ono što još moramo naučiti. Jednostavno, trebamo biti filozofi. Tada snovi dobivaju snagu da se pretvore u stvarnost.

Trebamo postići to da snovi dopru do vidljivog plana, odnosno da rezultati budu vidljivi i da ih netko ili mnogi mogu koristiti.

DSG_SviracGdje se nalazi središte svakog čovjeka?

Odgovor na ovo pitanje je relativan jer, pored arhetipske ideje središta koja je poput nepomičnog svjetionika u plimama i osekama života, svatko posjeduje svoje središte ondje gdje se nalazi njegova vlastita svijest. Jedno je “zamišljati” središte u uzvišenim duhovnim dimenzijama, a nešto posve drugo otkriti stvarno svakodnevno središte kako bi ga pokušali malo uzdići prema gore.

Što je to što obilježava naše sre­dište? To je visina svijesti.

Ako se svijest gotovo nikada ne odvaja od tijela i njegovih zahtjeva, očito je da se, u tom slučaju, središte nalazi u tijelu. Ako je svijest prvenstveno zauzeta svakodnevnim brigama, uz popratne psihološke i mentalne nemire, središte se nalazi u osjećajima ili u najboljem slučaju, u konfuznom razumu. Ako se uspijevamo koncentrirati na čitanje ili učenje, središte će se nalaziti u idejama koje usvajamo. Ako intenzivno proživljavamo neko mistično iskustvo, središte će se pomaknuti na plan čistog uma ili intuicije.

Ukratko: kao ljudska bića, ne po­sjedujemo fiksno središte. Zato se naša zadaća sastoji u tome da ustanovimo onu idealnu središnju točku za naš sadašnji trenutak evolucije. Trebamo otkriti kako postići da se svijest održi u tom središtu i tako izbjegne gotovo stalne oscilacije koje trpimo.

Unijeti svjetlo u sjene

Svako malo nastaje neki mračan period, težak i tmuran. Iako nastojimo vidjeti izlaz, okružuje nas jedino mrak. Zapadamo u beznađe, a sve što poduzimamo krene loše, čak i prije nego što započnemo.

To su naše posebne no­ći, u kojima također trebamo pobijediti. Nitko neće umjesto nas u sjene unijeti svjetlo. Naučimo se ne očekivati rje­šenja koja dolaze izvana.

Ako negdje vani postoji svjetlost, to znači i da unutar nas, u nekom nepoznatom kutku, također postoji svje­tlo. Mi nismo neka posebna stvorenja na svijetu: posjedujemo ono isto što postoji u Univerzumu: svjetlo i tamu, a posjedujemo i dovoljno ener­gije da bi stvarali jedno ili drugo.

Upali svoje svjetlo. Upali jedan osmijeh, iako ti na početku on izgleda usiljen. Upali želju da naučiš nešto novo ili nešto što nikad dotad nisi razumio.

Upali sposobnost slu­šanja onih koji te okružuju.

Upali sposobnost pažlji­vog promatranja svega što se događa oko tebe; otkrit ćeš neočekivana čuda. Upali nadu za sutrašnji dan i štoviše, nadu za danas. Gledaj s veseljem na to što činiš i čini to tako dobro da budeš zadovoljan. Neka te ne ogorči ono što čine ili ne čine drugi; usredotoči se na svoje područje i vidjet ćeš da ostali ne rade toliko loše koliko si isprva mislio. Baci se u avanturu s osjećajem uspjeha; ne otvaraj niti u mislima prolaz porazu.

Uvidi koliko je važna tvoja su­dbina, koliko god ona bila skromna, jer tada ćeš moći mijenjati vlastiti život, pa čak i povijest čiji si dio. Jer, tada si počeo pobjeđivati u noći.

Autor: Delia Steinberg Guzmán
Predsjednica Međunarodne organizacije Nova Akropola