Malo povijesti
Vratimo pogled unatrag; vratimo ga nekih trideset i dva stoljeća. U jednom dijelu Male Azije, današnjoj Turskoj, postojao je veliki grad koji ćemo kasnije prepoznati kao Troju. U tom velikom gradu živjeli su hrabri ljudi koje su napali drugi, jednako hrabri ljudi. Došlo je do bitke, sukoba, i bilo je pljačke i paleža. Neki nam kažu da je bitka dobivena tako što su Trojanci nadmudreni pomoću drvenog konja po Odisejevoj zamisli, pa su zahvaljujući tome napadači mogli ući u grad i srušiti zidove.
Postoje i modernije teorije koje govore o potresu koji je srušio gradske zidine; tako konj jednostavno postaje jedan od simbola Posejdona, zaštitnika Grka.
Pogledali smo unatrag kako bismo vidjeli kako je taj događaj, pad jednoga grada, zapalio maštu ljudi, i to ne samo pobjednika, nego i poraženih. Mnogo stoljeća kasnije Rimljani će se ponositi mišlju kako je u osnivanju njihovog grada sudjelovao kraljević Eneja. Naime, mašta je i kod pobjednika i kod pobijeđenih, imala važnu ulogu. Tih se dana živjelo intenzivno, i bez obzira je li drveni konj postojao ili nije, ti su ljudi ostali zapamćeni po djelima. O njima se govorilo, prikazivalo ih se na slikama, kipovima… A puno stoljeća kasnije nastala je velika kompilacija koju poznajemo pod imenom Ilijada i Odiseja, čiji je autor Homer.
Ovi su ljudi bez sumnje bili otvorenog duha i intenzivno su osjećali ono što su živjeli.
Vratimo se sada u sadašnjost. Sjetimo se događaja od prije desetak godina. Čovjek se spustio na Mjesec. To je nešto uistinu važno. Stoljećima su pisci, pjesnici, znanstvenici sanjali o tome kako će jednoga dana čovjek otići na Mjesec.
Napokon je jednome čovjeku to uspjelo. Gdje su pjesme, kipovi, gdje je ono što bi stvarno podsjećalo na ovaj jedinstveni događaj u povijesti, na to što se od davnina iščekivalo i sanjalo, još u vrijeme kad su ljudi u špiljama slikali mamute? Gdje možemo naći to nešto što bi nam pokazalo da živimo u dobu u kojem je čovjek stupio na Mjesec? Praktički nigdje. Prošla je udarna vijest, trenutak kad smo na naslovnicama novina ugledali prve fotografije s otiscima stopala u Mjesečevoj prašini, i sve je završilo praktički ni na čemu.
Nedugo nakon toga, u Muzeju znanosti u San Franciscu u Sjedinjenim Američkim Državama, sjećam se kako sam dugo razgledao komad kamena s Mjesečeve površine. Okruživalo me mnoštvo djece. Bio sam tamo jedina odrasla osoba. Zacijelo sam u očima drugih ljudi izgledao smiješno, a možda su mislili: “Jadničak, vidi se da je stranac, zacijelo ima dušu djeteta kad toliko uživa promatrati kamen s Mjeseca.” Ali, ja sam gledao komadić Mjeseca! To je ono što smo toliko puta sanjali kao djeca. To je ono što su sanjali naši roditelji, naši djedovi čitajući Julesa Vernea.
Što se to događa? Odakle dolazi ova neosjetljivost? Odakle ovaj trend da nitko više ne primjećuje ono što živi, da nitko ne osjeća ono što se događa, ovu robotizaciju koju svijet utiskuje u nas?
Kad sam u Parizu po stoti put poluotvorenih očiju gledao Niku iz Samotrake, taj veličanstveni, golemi kip, činilo mi se da čujem veslače i glasove pustolova kako odlaze na more ne znajući u koju luku idu, vođeni jedino osjećajem pustolovine, putovanja… Primijetio sam da me ljudi čudno gledaju. Ne; treba brzo projuriti s fotografskim aparatom, poslikati i izaći u trku; treba puno trčati. Vidio sam i u Americi, u Teotihuacánu, kako turisti praktički muče sami sebe obilazeći Piramidu Sunca, jer nitko je ne vidi; samo je obilaze, penju se na nju, a kad su gore, brzo siđu. Poslije kažu: “Bio sam na Piramidi Sunca!”
Što je ovo obilaženje stvari? Što znači taj nedostatak mašte? Što je to pomanjkanje osjetljivosti? Što je taj sram? Danas se sramimo i smijeha i plača. Samo se pijanci ili vrlo posebni ljudi ne stide svojih suza. Danas je gotovo neshvatljivo da netko plače dirnut nekim umjetničkim djelom ili nečim duhovnim.
Danas je čovjek utopljen u očaju, u stanju beznađa u kojem ne samo da mu neke stvari nedostaju, nego mu i one koje ima nisu od koristi.
Prije nekoliko dana u Bruxellesu je grupa mladih ljudi htjela razgovarati sa mnom o jednoj temi. Dan prije toga jedna njihova kolegica sa studija od nekih 23 godine, vrlo draga djevojka, bogatih roditelja i dobra zdravlja, uzela je bočicu barbiturata i počinila samoubojstvo. Pitali su me: “Profesore, zašto se ubila?” Ja sam sa svoje strane pokušavao doznati pojedinosti o ovoj djevojci, s obzirom da je nisam poznavao: je li se svađala sa zaručnikom, je li imala problema na fakultetu, novčanih problema, jesu li primijetili da se drogira… pitanja koja nam se nameću u ovakvim situacijama.
Ali ne, ništa od svega toga. Na kraju sam došao do užasnog zaključka: ova se djevojka ubila iz dosade. Imala je sve: automobil, kuću, obožavatelje, sve. Ubila se jednostavno zbog dosade i neznanja od kojeg patimo mi, ljudi dvadesetog stoljeća.
Znamo kolika je udaljenost između Zemlje i Mjeseca. Možemo vidjeti mikroskopski mala bića koja vrve po našoj koži, a neopaziva su golim okom. Međutim, ne znamo osnovne stvari koje su nam pak potrebne od pamtivijeka. A kad kažemo da nam ne trebaju, lažemo sami sebi. Vrlo je lako reći: “Dobro, neka ide sve do đavola! Ja i dalje živim i radim…” Ali to je laž. U dubini duše nalaze se pitanja, jedan oblik esencijalne žeđi i gladi koje nas stalno muče i u nama izazivaju očaj.
Postoje stvari koje ne znamo, koje ne osjećamo, a odražavaju se u toj velikoj krizi koju trpe naša kultura i naša civilizacija. Na primjer, većini ljudi nedostaje znanje koje bi im omogućilo povezivanje stvari u univerzumu. Budući da ne prihvaćamo tu povezanost, zvijezde, atomi, kipovi i stijene izgledaju nam proturječni. Ne znamo zašto postoje stvari. Tko nam pomaže? Tko nam govori o tome odakle dolazimo i kamo idemo? Tko nam to objašnjava? Praktički nitko. Danas su se čak i crkve uvelike posvetile tome da govore o društvenim i gospodarskim ciljevima. Znam da se treba suočiti s društvenim i gospodarskim krizama, ali nam treba i mjesto gdje bismo se mogli moliti nepoznatom Bogu, gdje bismo s nekim mogli razgovarati o tome što nam se događa u duši. Imamo veliku potrebu da doznamo odakle dolazimo, što stvarno jesmo i kamo idemo, ako nekamo uopće idemo. To u našem životu mijenja čitav pogled na svijet. Jer, ako mislimo da nikamo ne idemo, ako ne postoji dobro, ako ne postoji zlo, ako nema nagrade, ako nema kazne, ako nema ničega, tada je svejedno kako živimo. A ako niotkuda ne dolazim, kakvu važnost imam i kakvu važnost imaju moji roditelji, moja obitelj, i čemu ikakav ljudski odnos?
Da bismo mogli posjeći korijenje ovom drvetu očajanja, očito je da moramo poznavati sami sebe: moramo znati tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo. Potrebno nam je također poznavati univerzalne zakone prirode; na primjer, zakon uzroka i posljedice što ga na Istoku zovu karma; trebamo znati da su sve stvari uzrok onoga što će uslijediti, a posljedice onoga što im je prethodilo. Tako ništa na ovom svijetu nije slučajno, već je sve povezano, i postoji s razlogom.
Nema slučajnosti
Kad bismo mogli shvatiti, i duboko doživjeti, da je stvarno sve povezano, znali bismo nešto o samima sebi. Razumjeli bismo zašto nam se ponekad događaju određene stvari.
Proučavanje povijesti omogućilo bi nam pratiti razvoj naroda, ciklus civilizacija s njihovim posebnim trenucima vrhunaca i padova. Taj zakon uzroka i posljedica je temeljan. Logično, ako ne znamo da smo prije postojali, o kakvom zakonu uzroka i posljedice možemo govoriti? Kad bismo, k tome, mogli načas zamisliti da postojimo od početka vremena – jer naš um ne može obuhvatiti više – i da će i dalje biti tako, to što nam se danas događa shvatili bismo kao plod onoga što nam se moglo dogoditi prije, te da sada sijemo sjeme onoga što će nam se dogoditi u budućnosti.
Prije nekog vremena, govoreći o reinkarnaciji spomenuo sam suvremene pokuse što su ih provodili neki psihijatri na bolesnicima s nizom psihičkih poteškoća nepoznatog podrijetla, koje su se mogle shvatiti samo ako bolesnik kroz svoje traume u hipnotiziranom stanju uđe u moguće prethodne živote. Je li to pouzdano? Nije li to samo psihodrama? Utvrđene su činjenice koje se odnose na datume, mjesta i riječi, ali, što je najvažnije, otkrilo se da svi u svojoj unutrašnjosti nosimo jedan važan svijet, jedan svijet koji je bez sumnje povezan s vanjskim svijetom.
Ako netko voli pisati, zar mu se nije ponekad dogodilo da mu u četiri ili pet sati ujutro dođe neka ideja, neki stih ili tema za predavanje, koja se izgubi ako se ne uhvati istog trena? Kad bi ta tema ili pjesma što “dolazi” bila naša, kad bi bila tek lučevina našeg biološkog bića, mogli bismo je ponoviti.
Ti stihovi, ta glazba, ti čudni glasovi koji nam nalažu stvari koje još ne poznajemo, odakle dolaze? Možda iz neke dimenzije ili svijeta gdje jedan naročit dio našeg bića ima mogućnost shvatiti istinu koju mi, zatvoreni u ovu ljušturu od mesa, nismo u stanju uhvatiti. Gubitak dodira s ovim divnim svijetom, višim magičnim svijetom, stvara u nama stanje unutarnjeg očaja. To je osjećaj da na svijetu nismo učinili ono što smo željeli učiniti, osjećaj praznine u srcu. Takav čovjek naizgled može biti pobjednik, ali ako se ne osjeća potpunim, bit će očajan i teško će naći motiv u svom vlastitom životu, nešto što će biti daleko od svakodnevne monotonije.
Nutarnja revolucija
Svaki dan živimo po nekoj vrsti inercije. Jedemo, spavamo, krećemo se, odlazimo, dolazimo… no, to nije dovoljno da ispuni nutarnju potrebu. Za to je potrebna nutarnja revolucija, duhovna revolucija, re-evolucija, povratak na točku ishodišta. Svi mi imamo neku vrstu instinktivnog znanja o polazišnoj točki koja nadilazi naš vlastiti fizički život, instinkt koji nas ponekad opomene da će se nešto dogoditi. Imamo sposobnost dodira s ovim nevidljivim svijetom koji nas okružuje, ali moramo razviti nutarnje snage uzdanja, plodove našeg duhovnog života. To je svijet koji se ne savija rukama, svijet koji se ne može kupiti novcem, svijet koji ne odgovara na prijetnje; svijet koji je daleko od svih životnih okolnosti. Iako smo ga zaboravili, svima nam treba ovaj svijet.
Nada je potrebnija od novca. Mi ljudi možemo živjeti s malo novca, ali ne možemo živjeti bez nade. Svi mi imamo ne samo potrebu, nego i pravo na mali komadić slave, na mali komadić povijesti, na nešto trajno po čemu nas prepoznaju, bilo u javnosti, bilo u privatnom životu. A i to je uništeno. Nekoć su obitelji izlagale slike djedova i unuci su se divili djedu koji je učinio ovo ili ono; putovao nekamo ili stigao iz nekog mjesta; unuci su sanjali djeda.
Danas, ako nakon djedove smrti i ostane koja fotografija, baca je se ili se kida. Što će nam kad je djed već umro?
Ovaj nedostatak malo slave, duhovnog odnosa, osiromašit će nas, pretvorit će nas u tvrde i opake ljude, jer se osjećamo sami. Iako se nalazimo usred mnoštva, iako svako jutro čitamo novine i informiramo se o tome što se događa u Kini ili Indiji, osjećamo se sami jer ne znamo što nam se to zbiva iznutra. A ne uspijevamo uspostaviti vezu s ljudima u našoj blizini kako bi nam uputili neki mali izraz ljubaznosti, nešto što nije materijalno.
Ako volite svoju djecu, prijatelje, osobe koje su s vama, neka vas ne bude strah da im to i pokažete. Strah od izražavanja ljubavi oduzima nam pravo na nadu. Nada je odletjela od nas jer smo na neki način postali ukočeni, tvrdi, i ne možemo pokazati svoje osjećaje. To je sakatost duše. Naša je duša osakaćena u svojoj sposobnosti nade i duhovnosti do te mjere da automatski obavljamo stvari. Potrebno nam je nutarnje obnavljanje da bismo mogli stupiti u kontakt sa svijetom i sa samima sobom. Treba malo usporiti na ovom putu izvještačenosti i “mode”.
Ono što je u modi, to se nosi. Ako je neki stav u modi, tome ćemo se prikloniti i dozvoliti da nas ponese kao komad željeza ili stijene, ne obazirući se na svoje nutarnje biće.
To, očito, uzrokuje stanje beznađa. Potrebno je opet zadobiti osjećaj nade.
Zbog toga, kad govorimo o filozofiji Akropole (Akro-polis: Grad u visini), to je zato što su mnogi od nas umorni od toga da budu kamenje koje se kotrlja u prazno. Zahtijevamo svoje pravo na ljubav, pravo na mir. Zahtijevamo na sav glas, i u ime svih, svoje pravo na život kao ljudskih bića. U sve zagađenijem svijetu želimo živjeti nezagađeni, prirodno; želimo da nada ide ispred nas kao svjetionik, osvjetljavajući naš put. Želimo kontakt sa samima sobom, s našim prethodnicima, s ljudima koji će doći. Želimo, na neki način, biti sudionici ovog povijesnog trenutka, iskovati povijest budućnosti. Muškarci i žene, ako su pravi muškarci i žene, ne mire se s čitanjem povijesti; žele je stvarati, pa makar i u maloj mjeri. Žele je živjeti. Moramo se suprotstaviti ovom svijetu u kojem su duhovne stvari degradirane zbog materijalizma i gdje mi koji još uvijek želimo i trebamo duhovnost, molitvu i nutarnji mir, pripadamo mnoštvu ljudi koji su ustali protiv ovog bodljikavog zida mržnje kakvi su današnji međuljudski odnosi.
Sretni su oni koji plaču zbog poezije. Sretni su oni kojima se promijeni izraz lica kad čuju glazbu koja ih uzdiže. Sretni su oni koji mogu mahati rukama i zagrliti prijatelja nasred ulice. Sretni su oni koji još uvijek stvarno žive i iz čijeg će sjemena izniknuti čitav jedan svijet nade. Svijet koji treba biti ne samo novi, nego i bolji.
Predavanje prof. Jorgea Angela Livrage
održano u Madridu u svibnju 1978. g.
Sa španjolskog prevela Nives Lozar[/fusion_builder_column][/fusion_builder_row][/fusion_builder_container]
